Posljednja bitka, ne dozvolimo da militarizacija postane novo normalno

Nisam nikad bio u Izraelu, a kako stvari stoje vjerovatno nikad neću otići tamo, osim ako se to društvo promijeni iz korijena, za šta su trenutno jako male šanse. I svaki put kad gledam kako mlade osobe, muškarci i žene u ljetnoj odjeći, golišavi, nehajno preko ramena imaju prebačen remen automatskih pušaka pomislim da to ne može biti stvarno. Da to nije moguće. Zar može postojati društvo, država, zemlja u kojoj civili nose dugo automatsko oružje, ono koje na našim ulicama samo ponekad nose policajci?

Jaffa naranče

I stalno mislim kako je posrijedi rad AI-a, ali to su sve stvarni snimci ležernih mladih ljudi u vrevi Tel Aviva, izmišljenog naziva za grad koji se nekad zvao Jaffa. Ko je rođen sedamdesetih ili osamdesetih, onda se sjeća naranči na kojima je bila malena naljepnica s nazivom Jaffa. Nekad su tu Palestinci bili većina, a sada je pored nikao novi grad i u njemu žive distopijski stanovnici naoružani do zuba. Dok su plaže Tel Aviva, merak za oči, prepune ostataka uništenih palestinskih domova.

Ako u Google ukucate Jaffa Oranges prva rečenica koju će Googleov AI izbaciti će biti: “Jaffa naranče originalno potiču iz Palestine, tačnije iz područja koja okružuju drevnu luku Jaffa.” Danas je Jaffa zaštićeni znak za proizvodnju sorte naranči u vlasništvu države Izrael. Nije dovoljno da te unište, nego će prisvojiti i sve tvoje naslijeđe. A ova sorta naranči je, prema Google AI programu, nastala u uzgoju Baladi naranči, te su je arapski farmeri dobili mutacijom.

One fotografije i snimci su stvarni, na ulicama izraelskih gradova hodaju paramilitarni civili. Tolika količina nabildanih tjelesa i hladnoće metala oružja koja im se trlja od te mišiće sigurno nikad ne može izaći na dobro. Zamišljam scenu u kojoj Titovom ulicom šetaju golišavi mladi ljudi opasani najnovijim modelima kalašnjikova, s kundacima od slonove kosti ili ebanovine, za one što više vole goth rock, naprimjer.

Da li društvo u kojem su civili naoružani može biti racionalno i normalno? Teška su to pitanja na koja je odgovor uvijek negativan. Ja bih se u takvom okruženju osjećao tjeskobno i klaustrofobično, i ko zna kako još fobično. Piješ kafu i do tebe lik s bicepsima debljim od butina Meše Baždarevića birvaktile, sjedi i srče mača late ili neko od novotarijskih pića Z generacije. Proradilo bi u meni stotinu sjećanja na rat, mir i nemir postrata.

Ili snimak broj dva (u nekom mom zamišljenom nizu) na kojem se vidi žena Bena Gvira, omraženog izraelskog ministra za nesigurnost, kako mu na pedeseti rođendan uručuje tortu na kojoj se nalazi simbol vješala, jer se Ben Gvir zdušno zalagao da izraelski parlament uvede zakon o smrtnoj kazni za političke zatvorenike Palestince. Jedini zakon na svijetu koji se odnosi samo na pripadnike jedne etničke grupe, kome odmah na pamet ne padne zakon jedne druge države koja je upravo Jevreje njime proglasila kao višak na planeti Zemlji, taj bi trebao da se zabrine za svoje moralne uzuse.

Tako mu žena, da ne kažem Ben Gvirov’ca, poklonila tortu za zakon koji učvršćuje Izrael kao aparthejdsko društvo. Iako od ovog goreg nema, u sjećanju mi iskače “čuveni” video u kojem debeli bijelac iz New Yorka govori domicilnim Palestincima u Jeruzalemu (ili Hebronu) kako je bolje da im on uzme kuću, nego neko drugi. Pod uzimanjem se misli da vlasnici Palestinci izađu na ulicu praznih ruku, a njemu ostave kuću, masline i svu imovinu.

Nisam detaljan bilježnik ovakvih momenata od kojih je sastavljeno izraelsko društvo decenijama, to jest još od 1948. Isto ovako su i Nijemci ulazili u jevrejske domove Istočne Evrope, a njihove stanovnike slali u geto, poslije u logore. Kažu da je antisemitizam ako povučeš paralelu između Izraela i nacističke Njemačke, ali paralele se ne moraju povlačiti, one su vidljive i iz svemirske stanice Mir. Samo se Evropa, to jest EU dosljedno pravi mrtva i nekritički podržava ovo frankenštajnovsko društvo, militarizovano i radikalizovano do besvijesti, iz nekih svojih razloga. Zanimljivo je kako su se evropski desničari, a oni su vlast u EU danas, brzo prešaltali sa antisemitskih pozicija u zaklete filosemite. Valjda je to stvar političke pragme, a i ujedinjava ih isti neprijatelj: muslimani. Ujedinjava ih islamofobija, ono što je nekad bio antisemitizam, danas je upravo fenomen islamofobije. Kako reče jedan jevrejsko-njemački filozof: “Islamofobija je samo jedan od oblika neizrecivog antisemitizma.”

Tel Aviv: Zar može postojati društvo, država, zemlja u kojoj civili nose dugo automatsko oružje, ono koje na našim ulicama samo ponekad nose policajci?

Vjerovatno zato berlinska policija onako krvnički tuže žene koje učestvuju u propalestinskim protestima u ovom gradu, nekad prijestolnici slobode i progresivnih ideja Zapada, danas samo prijestolnici orvelovskog nadzora, cenzure i autocenzure koja masovno postoji u ljudskim glavama. Mizoginija i islamofobija je u svakom udarcu koji plasira policajac u glavu, uglavnom ih tuku u glavu, nemoćne mlade žene. Krvoločnost tih predimenzioniranih muških tijela, u gradu koji se ponosi seksualnim slobodama, samo je odraz nekadašnjih sjenki čuvara iz koncentracionih logora, a njima je okolina Berlina obilovala, dovoljno je spomenuti Sachsenhausen – komandni centar svih konclogora Evrope. Mjesto u kojem su prvi put upotrijebljene gasne komore.

Bio sam u jednoj od njih i vidio svojim očima (pleoanazam) tragove od ljudskih noktiju na zidovima. Zyklon B ne pruža lagodnu smrt, nego naprotiv, lišava te svakog oblika ljudskog umiranja. Napisao sam ovo hiljadu puta i napisaću još toliko. Ovi koji bi danas rado pravili tlocrte za nove konclogore sada su pritajeni, ali njihova mračna žudnja da nanose bol i smrt i dalje postoji. Vidim je u svakom udarcu koji njemački policajac nanosi mladim ženama na berlinskim ulicama. Tu gdje se svi diče ljudskim pravima i slobodama. Čini se kako ljudska prava i slobode vrijede, ali kako za koga.

Sigurno da ne vrijede za propalestinske aktiviste, koji se sistematski pokušavaju obeshrabriti, ali ljudi u srednjim godinama i oni stariji – ergo vlast, ne razumiju da su mladi ljudi kao fluid, kao voda, a ona je nestišljiva, kaže jedan od zakona fizike. Što represija nad slobodom političkog izražavanja jača, to će jačati i želja da se ona izrazi. Ljudi će biti spremni i da polažu vlastite živote za ideju slobode, kao što su naši djedovi radili u Drugom svjetskom ratu. Više represije znači jedino i uvijek više otpora.

Koliko sam samo fotografija i videosnimaka sa okupiranih palestinskih teritorija vidio i zaboravio. Koliko ih samo nisam “htio vidjeti” prije 7. oktobra 2023. godine, koliko je ta kosmička nepravda trajala i trajala, da bi tek sada cijeli svijet (u)vidio genocid u prenosu uživo.

U sjeni mučitelja

Šokantna je činjenica da su izraelske vlasti, u vremenu prije 7. oktobra, u Gazu puštale da ulazi hrana i živežne namirnice u tačno onolikom omjeru koji će dati hranjivih tvari i kalorija svakom pojedinačnom stanovniku ovog geta, samo toliko da bude na rubu pothranjenosti. To je bila Al Jazeerina vijest ili je iz nekog od njihovih dokumentaraca. Zastrašujuća je racionalnost u zlu koje Izrael promišljeno provodi cijelo svoje postojanje. Tako neodoljivo podsjećaju na svoje nekadašnje mučitelje. Nikako da izađu iz sjenke svojih mučitelja, napisao sam na kraju jedne novije pjesme.

I za kraj ide snimak premijera Netanjahua u kojem čestita neki praznik svojoj državi i kači snimak u kojem izraelski avion ili dron ili šta već, uništava cijele kvartove na zemlji. Na palestinskoj zemlji. Raketa ili bomba pogađa nečije domove, uništava živote, sakati tijela. To na socijalnim mrežama objavljuje prvi čovjek “jedine demokratije na Bliskom Istoku”. Genocid je normalizovan u zapadnim mainstream medijima, u ljudskim glavama. Naše je da to nikad ne dozvolimo.

Da ne dozvolimo da militantna slika svijeta golišavih ljudi s dugim cijevima postane novo normalno. Mislim da će posljednja ljudska revolucija i borba biti ona za zdrav razum.