Manifest banjolučkog mirovanja

Teško mi je da objasnim, ali moram da pokušam: ne volim suvišna kretanja. Kružnica po kojoj se krećem nije velika, ali moja je i sasvim mi je dovoljna. Nacrtam ponekad neki krak van te putanje, ali sam najsrećniji kada se vratim u tačku sa koje sam krenuo. Iz statike imam desetku, dinamiku spremam koliko tek da prođem. Ne volim da putujem i svaki mi je turizam mrzak. Sva nesreća, veli Pascal, dolazi od toga što ljudi ne umiju da sjede u sobi. Ne kažem da je veliki filozof u pravu, ali kažem da je u tom dimu moguće nazrijeti poneku varnicu.

Uzaludna promenada

Svako putovanje ima ritam koji ne odgovara ritmu mog koraka. Ili moram da žurim ili moram da se vučem. Ne daju mi da hodam onako kako sam navikao i kako moji nepravilno raspoređeni mišići traže. Profesionalni putnici su svikli na brži korak; njihovi su tabani dobro potkovani, listovi su očvrsli, tetive zategnute. Brži korak njima garantuje veću pokrivenost, a meni brzina smeta. Na Krušnici sam, prije tri godine, htio da gledam dvojicu kako mušičare, ali sestrini planinari nisu htjeli ni da čuju. Minut može, najviše dva, a poslije toga natrag u kolonu i za ostalima.

Svikao sam na rutinu koju mi svako putovanje kvari. Odvaja me od knjigâ, odvaja me od filmovâ, odvaja me, na koncu, od dokolice koja je najbolja kada je ovakva kakvu sam je samome sebi osmislio. Nijedna dokolica “na strani” ne umije da bude poput one koju sam stvorio u lauškoj hladovini. Na putovanju ne mogu da radim ništa od onoga što volim. Mogu samo da - putujem. Da blenem, da razgledam, da se čudim, da se zaprepašćujem, da prevrćem očima, da letam, da tražim, da stižem i da ne stižem.

Ništa mi na putovanju nije toliko važno kao povratak. Odbijem sve što mogu, prihvatim ono što moram i tada sa osmijehom trpim. Ponekad se desi čudo, kao onomad dok sam lutao po Zapadnoj Srbiji, ali to je lutrija za koju nikada ne kupujem tiket. Ako već i moram na put, onda bih radije bazao po divljinama i po surducima, gubio su u šumama i vrletima, špartao zametenim visovima i kaljužnim ravnicama. Moja je putnička narav vjerovatno nakrivo nasađena, ali je moja i od nje ne mogu nikuda. Propisano mi je strogo mirovanje. Kretanje samo kada je neophodno, tek toliko da duša ne utrne i ne odrveni.

Prihvatam: lijepo je vidjeti bečke dvorce. Još je ljepše besposličariti uz Senu. Gubiti se u londonskim maglama. Piti kafu na terasi lisabonske tvrđave Sao Jorge. Odmarati u podnožju Gaudijeve katedrale. Proći kroz Brandenburška vrata. Slikati se na Karlovom mostu. Popeti se na Kineski zid. Preći preko tokijskog Šibuja prelaza. Kupati konje na plažama Barbadosa. Svega ima na svijetu, čuda i čudesa vjerovatno ponajviše, ponekad zavidim onima koji su sve to vidjeli i onima koji bi sve to da gledaju, ali moj je korak ipak i sporiji i kraći.

Šta zaista ostaje nakon putovanja? Desetak uspomena, stotinjak snimaka i hiljadu fotografija. Poneki slučajni susret sa neočekivanim i neprekidno suočavanje sa onim što je unaprijed bilo zacrtano i planirano. Prave se istorije velikih gradova ionako nikada ne nalaze na centralnim trgovima i pred prastarim zamkovima, ali ulaz u katakombe koje vode ka suštini svake metropole najčešće je nemoguće pronaći. I zato je svaka promenada uzaludna, ma koliko lijepa i strasna bila. Moguće je na tim rutama očešati se o komad davnih magija, ali sve se to dešava u velikoj brzini i gotovo slučajno.

Kretanje samo kada je neophodno, tek toliko da duša ne utrne i ne odrveni

Pretjerujem li kada kažem da Andaluziju neće moći da upozna onaj ko prije toga nije upoznao Potkozarje? Vjerovatno, ali mi se čini da je svako putovanje nepoznatim i neistraženim predjelima bližeg ili daljeg komšiluka vrednije ili bar jednako vrijedno kao ono po centralnoj Africi ili po dalekom Sjeveru. Moj dobri i čestiti drug Boris Maksimović vidio je svojevremeno svijeta: obišao je pola Evrope, možda i tri njene četvrtine. Kada je na tabanima nakupio dovoljno prašine sa trgova svih većih evropskih gradova, objavio je knjigu putopisa “Hadžiluk plemenitom snu”, ali opet će reći da su onih petnaest kilometara između Banje Luke i Čelinca obični samo naizgled, jer običnog puta na ovome svijetu nema.

Ako putujem sam, brzo me umori samoća. Dosadi sve, pa i tišina. Ako na putovanju imam društvo, onda me brinu navike koje nisu moje. Kakvu ćemo muziku slušati? Da li ćemo juriti ili ćemo se vući polupraznim auto-putevima? Gdje ćemo stati da jedemo i da popijemo kafu? Hoću li moći preklopiti bar pola sata ili ću biti na silu budan? Muka je još gora ako na putovanje ne idem autom. Autobuse mrzim i kada imaju gradski karakter, ulazim u njih samo kada je život u pitanju, a one druge, putničke, izbjegavam kao da su prskani kugom i tifusom istovremeno. U te se kante natisne svijet koji puše, duva, kašlje i šmrče, svijet kojem sve smeta, kojem je uvijek vruće ili im uvijek duva, koji se gura i lakta, koji bi najviše volio kada bi se vozio sam na svih pedeset mjesta.

Kakvo je pivo?

Kakva će biti soba u kojoj ću spavati? Hoće li u kupatilu biti tople vode? Da li je utičnica blizu kreveta? Završava li se doručak u osam ili u devet? Znaju li svi na koje naletim engleski ili ću morati da se brukam? Kakvo je pivo? Ima li gdje dobre rakije? Tri hiljade pitanja i najčešće nijedan odgovor. Kako do centra? I kako iz centra do predgrađa u kojem se nalazi sve što treba vidjeti? Previše kratkoročnog znanja koje će kroz tri dana biti u potpunosti nepotrebno. Na koje tržište da iznesem poznavanje rada madridskog metroa? Pred kojom komisijom da branim rad iz kretanja moskovskim aerodromima? Šta ću sa ptrljagom iz Bombaja?

Moja su putovanja skromna i svedena. Lutanje manjačkim platoima za mene je isto što i istraživanja amazonske prašume. Prostor u kojem se krećem nije ogroman, ali njime se kreće transverzala kojom najčešće putujem i svako putovanje tim predjelima za mene je putovanje prvom klasom. Lijepo je vidjeti svijet, ne kažem da nije, lijepo je do tridesete promijeniti deset pasoša, ali za to je potrebna posebna vrsta strasti koju nikada nisam zapatio u sebi. Tješim se time da imam ponešto od neobičnog unutrašnjeg nemira kome putovanja nisu potrebna.