Društvo obilježeno posljedicama rata još traži izlaz iz podjela i straha

“Očekivali smo tranziciju u demokratska društva. Da za trideset godina izgradimo vladavinu prava na temelju procesuiranja ratnih zločina, izgradnje poštovanja i solidarnosti sa svim žrtavama”, tvrdi Nataša Kandić.

Dejtonski ugovor je omogućio prekid rata. Dao je okvir za život. No, ne i mehanizme koji će sve vratiti na staro ili stvoriti bolje novo. S tim se vjetrenjačama neumorno bori dio postojećeg civilnog društva. Opstanak im i tri desetljeća docnije ovisi o razumijevanju međunarodne zajednice.

Rat politikama sjećanja

“Nekih desetak godina bili smo na tom putu, ali poslednjih petnaest godina vraćamo se nazad”, zaključuje Kandić. Sljednice zajedničke države Južnih Slavena geopolitičkim previranjima više nisu u fokusu Zapada. Tri decenije je kratko istorijsko razdoblje. Ipak, zemljama u kojima se nanovo izgrađuje povjerenje, predstavlja to vječnost.

“Izgubljeni smo u tranziciji i nestankom strategije Evropske unije za postkonfliktna društva, bez političara u regiji koji bi se okupili oko zajedničkih interesa u odnosu na budućnost”, primjećuje osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo. “Umesto oružjem, imamo rat politikama sećanja.”

Svi prepoznaju da su im nejake institucije, “politiku koja je glasna, ali bez odgovornosti i narod koji se umorio”, principijelna je novinarka iz Sarajeva Mirela Dautbegović. Umjesto države koja štiti stanovnike, “imamo građane koji se štite od države”.

Iako su stasale generacije koje su odrastale u postkonfliktnim zajednicama, “nema zajedničke vizije budućnosti koja nadilazi etničke i vjerske podjele”, svjedoči Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje. “Kao društvo koje zna šta mu se desilo, ali ne zna šta da radi s tim znanjem”, dodaje Mirela. “Imamo generacije koje su odrasle u ratu, i one koje su rođene u miru, ali niko nije odrastao u pravdi.”

Mnogi su napustili zemlju konstitutivnih naroda, “u stalnom su strahu od nekih novih konflikata, koje političari vješto održavaju kao tenziju u javnom i političkom diskursu”, priznaje Tanja Topić. “Izgubili smo dosta vremena ‘zarobljeni’ od strane klijentelističkih i korumpiranih političkih struktura, bez vladavine prava, kršenja ljudskih prava, ograničenja slobode medija i mišljenja.”

Lokalni etnopolitičari čine sve da zamore međunarodnu zajednicu. Da do kraja pomjere fokus sa Bosne i Hercegovine i susjednih država, pa da onda okruženje urede po normama feuda. Možda je to najbolje ilustrovao Ante Marković, posljednji premijer države Josipa Broza, rekavši da ćemo zablude plaćati siromaštvom, trovanjem duha i pozicijom daleke periferije na Starom kontinentu.

“Na prostoru bivše Jugoslavije, naše društvo je i dalje obeleženo posledicama rata”, konstatuje kruševačka aktivistkinja Jelena Memet. “Dubokim podelama, nacionalističkom i desničarskom retorikom kroz iscrpljene i rasprodate društvene i prirodne resurse, eksploataciju ljudi i sistemske nepravde.”

Još uvijek zarobljeni u prošlosti bez ikakve nade u budućnost. Sistem tome i pogoduje, jer ono što se ratom nije postiglo, sad se pokušava ostvariti u miru.

“Jedno zapušteno, umorno, osiromašeno, izmrcvareno društvo, baš po idealnoj mjeri etnonacionalista na vlasti”, ustvrđuje Tanja. “Vlasti manipulišu građanima, koje su pretvorili u podanike, koji su na kraju dana sretni i zadovoljni jer se ne puca.” – “Doživjeli smo potpuni civilizacijski pad, polupismeni, potpuno smo dezindustrijalizirana zemlja”, svjestan je Edin Omerčić. “Gradovi su nam razvaljeni bespravnom gradnjom, ubijamo studentice i doktorice po cestama. Neodgovorno smo društvo, neodgovorni prema sebi samima.”

A u takvom krhkom sistemu civilno je društvo ono tkivo što se ne miri sa jednoetničkim konceptom zajednice. Ili sa legalizacijom etničkog čišćenja. Opire se proglašavanju zločinaca u heroje. Insistira na pomirenju kroz suočavanje sa ranama koje još nisu zacijelile. I kako navodi Jelena Memet, “taj proces pokazuje da se mir ne gradi odozgo, nego odozdo – kroz feminističke inicijative koje stvaraju nove narative i nove mogućnosti”.

Aktivisti, novinari, profesori i umjetnici, ljudi su koji se još uvijek nadaju i bore. “Među važnim protagonistima stvaranja ozračja solidarnosti, u kom su bar neki ljudi mogli riskirati uzajamno priznanje patnje, bili su novinari nezavisnih medija”, izjavljuje Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. “Umjetnice svih izričaja i posebno nadahnuti pedagozi zainteresirani za obrazovanje mladih u duhu humanizma.”

“Oni su mali, ali podsjećaju da ovo društvo može i mora bolje. Bez njih bi sve odavno potonulo”, napominje Mirela. “Srbija jeste postgenocidno društvo”, država “teškog nasleđa sa kojim se još uvek ne suočava”, objašnjava Ozren Lazić iz novosadske udruge CK13. “Istovremeno, Srbija je zemlja pod apsolutnom vlašću autokrate, političkog naslednika zločina devedesetih.” Kako Lazić dodaje to je zajednica “bez institucija, duboko podeljena po raznim pitanjima, na periferiji Evrope i globalnog kapitala. Mesto susreta predatorskih interesa vlasti, kriminalaca i međunarodnih kompanija.”

Ponavljanje obrazaca

“Velik dio inicijativa za uzajamno priznanje stradanja u Bosni i Hercegovini i susjednim postjugoslavenskim zemljama, ostao je na civilnom društvu i kontinuitetu akcija feministkinja i antiratnih aktivistica i aktivista koji su surađivali u otporu nasilju i u vrijeme ratova od 1991. nadalje”, govori Vesna Teršelič. Zatim nevoljno priznaje da “usprkos njihovim naporima, u vrijeme urušavanja međunarodnog humanitarnog poretka na svjetskoj razini, sve više ljudi vjeruje u pojednostavljene ratne narative i prepoznaje žrtve samo sa svoje strane rata”.

“Na globalnom nivou, ponavljaju se obrasci koje su ljudi u Bosni i Hercegovini sami proživjeli – ratovi, izbjegličke krize, pa čak i porast govora mržnje”, zaključuje Amina Sejfić. – “Nažalost, i pored studentske i opštedruštvene pobune vidimo da nacionalizam ostaje jedan od glavnih aduta u toj borbi”, ističe Ozren. “Onaj ko je nosilac nacionalnih mitova pokazuje se kao jedini nosilac legitimiteta za dolazak na vlast.”