Glib u kojem smo zarobljeni

Teško je, iz današnje perspektive gledano, pronaći bilo kakvu alternativu opštem nasilju u kojem permanentno postojimo. Ono nije samo pitanje tragičnih događaja kojim svako malo svjedočimo. Već je ukorijenjeni način postojanja, ono što neprestano guramo pod tepih, od čega okrećemo glavu, tražeći lažna opravdanje i zanemarujući potrebu da se suočavamo sa svim nasljeđima koja nas danas oblikuju ovakvima kakvi jesmo. To može zvučati kao apstraktni oblik tumačenja naše zbilje, ali pogleda li se nešto jasnije i dalekosežnije, postaće vrlo brzo jasno da sve što poznajemo, ono što nas je kroz posljednje tri decenije sazdavalo i razgrađivalo, počiva na dominaciji mračnih strana ljudskosti. Na kojima insistiramo, koje ne odbacujemo i čije trajanje uporno produžavamo. Svaki događaj koji potrese ovu javnost i društvo, a takvih je mnogo, gotovo svakodnevno, na površinu izbaci cijelu silu zabluda i nerazumijevanja okvira u kojima egzistiramo. Odsustvo stvarnog dijaloga, onog koji će umjesto polarizacije pokušati ponuditi integrisanje različitosti iz kojih se može doseći do nekih univerzalnijih spoznaja o istini našeg života ovdje, vraća nas ponovno u zamagljene rasprave sa jalovim zaključcima i nikakvim spoznajama.

Tamo gdje primati patrijarhalnog koda bivaju njegovani kao jedina stvarna vrijednost, ne postoji ni minimum mogućnosti da se stvari preoblikuju nabolje. Nema izlaza, jer nema drugačijeg puta na koji smo spremni zakoračiti. Da bi se došlo do te prilike, da bi se ukazala neka staza koja će nadići postojeći glib u kojem smo zarobljeni, najprije je potrebno sebi priznati da smo duboko traumatizirani kako vlastitom prošlošću, tako i onim neizvjesnim što nam se ukazuje u vremenu ispred nas. Sadašnjost je, pak, ovakva kakva jeste, sudar onog nesvarenog prošlog i ustrašenosti pred budućim. I to je stanje stalne blokiranosti. Nespremni da odbacimo iluziju o boljoj prošlosti, mitotvoreći tako sebi alibi za nečinjenje, mi se ne usuđujemo zamisliti budućnost koja neće biti nepregledno nizanje poraza. Ono što su u svakom razumnom okviru naši nesumnjivi padovi uzdižemo na nivo herojstva, zavaravajući se da smo, ako to sad nismo, nekad prije bili na visini zadatka, pokazujući da eto i mi možemo poroditi humanost i biti na strani svjetla.

Međutim, naše robovanje autoviktimološkim narativima, inflacija ratnih godina kao postamenta na kojem se gradi današnja naša pozicija, varka je koja onemogućava svako djelovanje, svaki rad na korjenitoj promjeni društvenih paradigmi. A bez razumijevanja činjenice da već decenijama postojimo na krhkim osnovama, na fabriciranju laži, da se potpuno naglavačke okrenula svaka posuda vrijednosnih sistema, neće biti mogućnosti za izlazne strategije. Uporno odbijanje da izvučemo glavu iz pijeska i sagledamo realitet svijeta oko nas drži nas tek pasivnim učesnicima vlastitog bivanja. Dakle, ono što bismo trebali pokrenuti u sebi, pokušati kreirati alternativne mogućnosti prevazilaženja postojećih problema, mi prepuštamo drugima, očekujući da će se pojaviti neka spasonosna ruka odozgo koja će nas pomjeriti iz živog blata. I dok sve izvjesnije tonemo, nikako ne uspijevamo pojmiti da ispod svakog novog dna postoji još novih mogućnosti propadanja.

Ne govorim ovdje da je nasilje samo nama imanentna kategorija, ali naš neodnos prema široko rasprostranjenom pojeftinjenju života svjedoči nam da ni nakon mnogo tragedija ništa nismo izvukli kao pouku kako ne treba. Skloni smo kratkom pamćenju onoga što bi nam trebalo biti krucijalno i stoga nam se stalno ponavljaju identična sudaranja sa zidovima koje smo sami oko sebe podigli. Sa druge strane, insistiramo na održavanju i repeticiji onoga što nas je dovelo u stanje u kojem sada jesmo. Uvijek smjenjujući onaj jedan korak naprijed, sa dva koja nas vraćaju unazad. Vječito u međuprostoru, u zakašnjenjima, u zabludama i propuštenim prilikama.