Joško Buljanović: Ptice su u mom radu temeljni nositelji značenja

U GSU Brodac u Sarajevu postavljena je Vaša izložba “Los Galácticos”. Šta je obuhvaćeno ovom postavkom i kako je ona u estetskom smislu koncipirana?

- Izložba “Los Galácticos” predstavlja za mene jednu vrstu zaokruženog ciklusa, ali istovremeno i otvaranje prema novim smjerovima. Obuhvaća 12 radova koji su nastajali kao kontinuitet mog istraživanja vlastitog jezika, ali i kao svojevrsna unutarnja potreba da strukturiram vlastiti vizualni svemir. Sam naziv izložbe sugerira širenje, izlazak iz lokalnog i osobnog prema nečemu univerzalnijem, gotovo kozmičkom.

U ovom ciklusu radim blagi pomak od čiste piktografije prema apstrakciji. Znak više ne označava samo formu ili prepoznatljiv motiv nego počinje nositi šire, apstraktnije značenje. Radovi su samim tim slojevitiji, dublji i buntovniji. Nisu više isključivo vezani uz figuraciju, nego ulaze u prostor između prepoznatljivog i apstraktnog.

Jezik prije jezika

U estetskom smislu, radovi su koncipirani kroz plošne kompozicije u kojima dominiraju snažne crne linije i čisti, intenzivni kolori. Međutim, ono što mi je važno nije samo vizualna atraktivnost nego odnos između elemenata, način na koji svaki znak, svaka forma i svaka “ptica” egzistira kao samostalna jedinica, ali istovremeno sudjeluje u većoj, harmoničnoj strukturi. Taj odnos gradim kroz ritam, ponavljanje, varijaciju i balans, gotovo kao da komponiram glazbu, ali vizualnim sredstvima.

Prostor izložbe promatram kao produžetak rada, a ne kao neutralni okvir, već kao aktivnog sudionika. Postavkom nastojim stvoriti osjećaj ulaska u jedan paralelni svijet u kojem vrijede drugačiji zakoni percepcije. Promatrač nije samo pasivni gledatelj već postaje dio tog sustava znakova, pozvan da se kreće, zastaje, prepoznaje i interpretira. “Los Galácticos” nije samo niz slika, nego jedno iskustvo, vizualno, emotivno i gotovo meditativno.

U tom smislu, blizak mi je stav Pabla Picassa da umjetnost mora imati šamanske momente, trenutke u kojima nadilazi racionalno i ulazi u sferu intuitivnog, gotovo ritualnog iskustva. Upravo to pokušavam postići: da rad ne bude samo vizualni objekt nego prostor transformacije, kako za mene tako i za promatrača.

Zanimljivo je da sam ljetos dobio poruku na društvenoj mreži od jednog Peruanca koji je otvorio tattoo studio u Splitu. Napisao mi je da su ga moji radovi podsjetili na vizualne sustave povezane s izmijenjenim stanjima svijesti, konkretno ga je zanimalo postoji li u njima utjecaj ayahuasce. Taj komentar mi je bio zanimljiv ne zato što bih ga doslovno potvrdio nego zato što pokazuje kako isti rad može biti shvaćen na različite načine, ovisno o iskustvu promatrača.

Plakat izložbe/

U tome vidim nešto šire: ideju da smo svi na neki način povezani iako dolazimo iz različitih mjesta, kultura i osobnih iskustava. Postoji zajednički sloj percepcije i emocije koji se stalno prepoznaje i prenosi, često i bez da smo toga svjesni. Slike, osjećaji i simboli mogu u različitim ljudima probuditi slične asocijacije, kao da između nas postoji neka tiha veza razumijevanja koja ne ovisi o jeziku ili porijeklu.

Vaš umjetnički rad zasnovan je na piktogramskom izrazu, budući da se piktografija smatra svojevrsnom pretečom svakog jezika. Na koji način je doživljavate u svom radu, te šta Vam taj stilski postupak omogućava u kreiranju Vaših djela?

- Piktografiju doživljavam kao povratak izvorištu komunikacije, trenutku kada slika još nije bila ilustracija, nego sama poruka. Jezik prije jezika, prije objašnjenja i prije potrebe da se nešto objasni riječima. Upravo zato ima snagu neposrednog djelovanja i gotovo instinktivnog prepoznavanja.

U mom radu ona funkcionira kao most između svjesnog i podsvjesnog, između osobnog i univerzalnog. Ne kao prijevod jednog u drugo, nego kao prostor u kojem se ta dva sloja preklapaju. Ponekad imam osjećaj da znak ne nastaje da bi nešto rekao, nego da bi otvorio stanje, neku vrstu tihe komunikacije koja ne traži objašnjenje. Kroz piktogramski pristup pokušavam reducirati formu do njezine esencije, ali bez gubitka slojevitosti značenja. Eliminacija suvišnog postaje ključna - od viška glava boli.

Isto nije prisutno samo u mom slikarstvu nego i u dizajnerskom radu. U vizualnim komunikacijama svaki rad nastojim svesti na osnovni znak, logo, simbol, ikonu ili grb. Redukcija tu nije osiromašenje, nego vrsta sažimanja. Sve se svodi na minimum, ali taj minimum mora nositi maksimum: jasnoću, prepoznatljivost i unutarnju napetost koja znak čini živim.

Doima se da tu vrstu izraza kombinujete sa iskustvom kolažnog, na momente i urbanog grafiterskog iskustva. Šta je u tom smislu Vaš inicijalni pokretač umjetničkog rada?

- Iako moj rad na prvi pogled može asocirati na kolaž ili urbanu estetiku, ta povezanost nije planska, nego organska. Ona proizlazi iz načina na koji razmišljam o slici kao slojevitom sustavu koji se gradi kroz odnose, a ne kroz linearnu priču.

Blizak mi je duh urbane umjetnosti, posebno njezina neposrednost i sposobnost da komunicira izravno, bez posrednika. Ulična umjetnost ima snagu da se obraća svima, da izlazi iz institucionalnih okvira i postaje dio svakodnevice. To je nešto što me duboko privlači i što na određeni način utječe na moj pristup.

Ipak, moj inicijalni pokretač nije stil ili referenca, već unutarnji impuls. To je potreba da prevedem osjećaj, misao ili stanje u vizualni oblik. Ponekad je to vrlo konkretno, a ponekad apstraktno. Proces stvaranja za mene je oblik introspekcije, način da razumijem ono što se događa unutar mene. Sve ostalo, bilo da se radi o kolažu, muralu ili dizajnu, dolazi kao posljedica tog procesa, a ne kao cilj.

Vaši su radovi prepoznatljivi prema motivima ptica, one su imanentno sredstvo kojim prenosite poruke u svojim djelima. Zašto su Vam važne ptice, te kako ih objašnjavate u kontekstu vlastite umjetnosti?

- Ptice su u mom radu mnogo više od motiva, one su temeljni nositelji značenja, gotovo arhetipski znakovi kroz koje komuniciram. Moj odnos prema njima formirao se još u djetinjstvu, kroz fascinaciju njihovim kretanjem, slobodom i neuhvatljivošću. U njima sam uvijek prepoznavao nešto što nadilazi svakodnevno iskustvo.

Između bića i simbola

Simbolički, ptice za mene predstavljaju čitav spektar značenja, od slobode i transcendencije do mira, radosti i duhovnosti. One su istovremeno i vrlo konkretne i potpuno apstraktne. Upravo ta dvostrukost mi omogućava da kroz njih istražujem različite slojeve značenja. Ovdje me ne zanima jedna fiksna smisao, nego njihova sposobnost da stalno lebde između različitih čitanja. U jednom trenutku su konkretne, gotovo dječije prepoznatljive, kao da jedu iz ruke, a u sljedećem postaju čisti znak, gotovo kao crta koja lebdi u prostoru.

U formalnom smislu, ptica mi služi kao idealan oblik za redukciju i stilizaciju. Ona ima prepoznatljivu strukturu, ali je dovoljno fleksibilna da podnese transformaciju u znak. U tom procesu ona postaje nešto između bića i simbola, nešto što je i dalje ptica, ali istovremeno i element jezika koji gradim.

Istražujete u svojim radovima pitanja slobode, povezivanja i unutrašnjeg balansa kroz estetski proces spoznaje. Šta za Vas u tom smislu jeste suština umjetnosti?

- Za mene je suština umjetnosti u znatiželji i iskrenosti, a samim tim i u izvornosti. Umjetnost koja proizlazi iz stvarne potrebe ima snagu da djeluje, dok ona koja je rezultat kalkulacije često ostaje na površini. Najbliža mi je dječija percepcija svijeta, gdje stvari nisu opterećene analizom, nego se doživljavaju direktno. U tom smislu, u svom radu, zapravo, dajem svojevrsnu slavu djetinjstvu kao stanju čiste percepcije i otvorenosti.

Rad pod nazivom "Palestine" iz 2025./

Djeca stvaraju bez kalkulacije, bez straha i bez potrebe da nešto bude ispravno. Upravo u toj neopterećenosti vidim najčišći oblik slobode, slobode koja nije izbor protiv nečega, nego prirodno stanje bića. To je sloboda koja ne traži opravdanje. Kroz svoj rad pokušavam doći do te jednostavnosti i čistoće, svesti formu na bitno, ali zadržati emociju. U tom procesu dolazi i do povezivanja, kako unutar samog rada, tako i između mene i promatrača. Unutarnji balans ne tražim unaprijed, nego se on događa kroz rad. Kada je izraz iskren, stvari prirodno sjednu na svoje mjesto. Umjetnost tada postaje prostor u kojem se sloboda, povezanost i ravnoteža ne objašnjavaju, nego se osjećaju.

Bavite se i terapijskim aspektom umjetnosti. Gdje vidite njenu ulogu u procesu komunikacije, razumijevanja i iscjeljenja? Kako nam umjetnost doprinosi u našem svakodnevnom kretanju?

- Umjetnost ima sposobnost da dopre do slojeva koji su često nedostupni racionalnom jeziku. Ona ne zahtijeva objašnjenje da bi djelovala, dovoljno je iskustvo. Kroz rad u javnom prostoru, posebno u institucijama koje okupljaju osjetljive skupine, imao sam priliku vidjeti kako umjetnost može utjecati na svakodnevno iskustvo ljudi. Boja, forma i ritam mogu promijeniti atmosferu prostora, ali i unutarnje stanje pojedinca.

Terapijski aspekt umjetnosti ne vidim kao nešto što je rezervirano za specifične kontekste, već kao njezin neodvojivi potencijal. Svaki susret s umjetnošću može biti oblik komunikacije, razumijevanja ili čak iscjeljenja, ovisno o tome koliko smo otvoreni za taj susret.

Kako objašnjavate ono što ste u opisu Vašeg rada naveli kao pisanje slikama i slikanje riječima?

- Ta formulacija proizlazi iz načina na koji doživljavam granicu između vizualnog i jezičnog. U mom radu ta granica gotovo da ne postoji - slika i riječ su dvije manifestacije istog procesa. Kada pišem, ja slikam. Razmišljam u slikama, ali i u znakovima koji imaju značenje. Linija, oblik i kompozicija za mene funkcioniraju kao riječi i rečenice, a s druge strane i riječ u sebi nosi sliku. Taj odnos nije odvojen, nego isprepleten. Zato kažem da pišem slikama i slikam riječima, jer se radi o istom procesu izražavanja, samo kroz različite medije.

Važno mi je da to ne ostaje samo na razini čiste figuracije. Iako se nerijetko može tako doživjeti, pokušavam u radu ne biti doslovan ni ilustrativan. U njemu postoji i sloj apstrakcije, kao i prostor za introspekciju, nešto što nije odmah čitljivo, nego se otvara kroz vrijeme i promatranje.

Odnos slike i riječi

Zanimljivo je da ljudi često u mom opusu prepoznaju utjecaje pisama poput hijeroglifa ili glagoljice. To nije nužno svjesna referenca, ali proizlazi iz mog interesa za paleografiju i razvoj pisma kroz povijest. Na neki način, moj rad se nalazi između slike i pisma, između znaka koji se čita i slike koja se osjeća.

U tom kontekstu važan je i moj diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, kod profesorice Dalide Karić-Hadžihalilović, gdje sam radio o temi: revitalizacija palatala u hrvatskom slovopisu — č/Č, ć/Ć, dž/DŽ, đ/Đ, lj/LJ, nj/NJ, š/Š, ž/Ž. U tom procesu uklanjao sam dijakritičke znakove i dvoslove kod osam slova te ih transformirao u jednoslove, s ciljem stvaranja jednoznačnog sustava pisma.

Slova, alfabeti i tipografija oduvijek su prisutni u meni, ne kao nešto što promatram izvana, nego kao dio načina na koji mislim i percipiram. Zato se i prirodno nastavljaju na sve što radim: na odnos slike i riječi, na interes za znak koji istovremeno nosi značenje i oblik, te na stalno preispitivanje kako se jezik može vizualno prevesti i transformirati u prostoru.

Prostor snova nameće se kao jedna od važnih kategorija umjetnosti koji producirate. Šta su za Vas snovi, na koji način se oni uobličuju u Vašem djelu?

- Snovi su moj unutarnji svijet kreativnosti - prostor bez granica, gdje ostaje čista mašta koja oblikuje vlastiti jezik slika, boja i znakova.