ČITANJE(U)SEBI: Pisanje kao glad

”Umjesto dnevnika”, Đurđica Čilić, Buybook, 2026.

Knjiga “Umjesto dnevnika” autorice Đurđice Čilić, objavljena u Buybookovoj ediciji Dnevnik, još jednom pred čitaoca donosi prepoznatljiv postupak ove književnice, njeno insistiranje na pripovjednom minimalizmu, kako u sažetosti izraza, tako i u građenju svog narativa, da bi se u detalju pokušalo uhvatiti što više onog stvarnog protoka egzistencije. Dakle, Čilić svijet posmatra ne u njegovim ogromnostima, već iz mikroprizora koji ga čine nastoji graditi autentičnu sliku, koja će kroz pukotine otkrivati mnoge konvulzije pred kojima smo uznemireni i predočavati nam sumornu stvarnost, ali ipak ne potpuno lišenu nade.

Niz glasova

Možda djeluje neutemeljeno ovako govoriti o jednoj dnevničkoj knjizi, međutim, Čilić i ovdje nastavlja pisati na način kako je oblikovala svoje ranije knjige, koje nisu dnevnici. Šta zapravo želim reći, samu formu dnevnika autorica ne koristi doslovno, već je nastoji pretvoriti u protok koji hoće zadržati okvirnu pretpostavku bilježenja svakodnevnih podražaja, ali ih neće svoditi na dopadljivo ispovjedno ja. Stoga, “Umjesto dnevnika” postaje knjiga unutar koje se prepliće cijeli niz glasova, ova književnica se često povlači u prostor pripovjedača koji donosi priču drugog. Kao i u prethodnoj knjizi “Vidimo se na papiru”, ona ne poseže za velikim metaforama teksta, za potrebom da se u njega ulije bespredmetna fantastika, nego u promatranju onoga što je pred očima stvara priče na granici života i literature. Ta međupozicija, fragmentiran i hibridan postupak, u ovoj knjizi doseže, dojma sam, dosad najpuniji izraz koji je Đurđica Čilić u svojim knjigama ponudila.

Drugim riječima, forma dnevnika se ovdje preoblikuje kao pripovjedni tok koji, iako sa tonom iskustvenog i otkrivanja privatne svakodnevice, stvara okvir koji čitaoca ne svodi na rijaliti voajera. Naravno, da bi se mogao ostvariti svaki književni tekst, traži se struktura koja će ga moći nositi, svaki dnevnik ima svoju arhitekturu, ukoliko je namijenjen da ga drugi čitaju. Ali i bez toga, ulaskom u prostor sjećanja svaki prethodni trenutak već jeste izvjesna fikcija, ono što rekonstruišemo, jer je prošao i ništa o njemu pouzdano više ne možemo utvrditi. Između glasova drugih i onoga što odjekuje unutar sebstva ova književnica donosi cijeli niz dojmljivih pasaža u svom pisanju, stvarajući od materijala samog života, osjećajem za prepoznavanje detalja, pripovijest podešenu tako da pred čitaocem ne ostaju dvojbe o uvjerljivosti onoga o čemu se piše.

Sve što Čilić prikazuje kroz knjigu moglo bi se razumjeti kao nastavak istog onog teksta koji od svoje prve knjige neumorno kreira, usložnjavajući iznova unutrašnju dinamiku vlastitog iskaza i poziciju iz koje piše. Dnevnik, dakle, postaje integralni nastavak jedne preokupacije da se u kakofoniji oko nas, pred zidom informacija koji zaglušuje, nađe ugao gledanja koji će od samog života uspjeti otrgnuti one preostale autentične kadrove da nešto jeste bilo u svojoj punini. U tom smislu prevazilazi se ovdje višak svake sujete i samoljublja, a pisanje postaje proces kroz koji se neprestano nastoji vidjeti više, van okvira determinisanih određenja.

Knjiga "Umjesto dnevnika"/

“Umjesto dnevnika” otuda jeste knjiga koja se kreće širokim rasponom tema, autorica Čilić kroz svaku svoju knjigu pokazuje izrazitu senzibilnost za one naizled nevidljive, marginalizirane ili prešućene istine, prema čovjeku kao kompleksnom biću, bez jednodimenzionalnih predodžbi. Polazeći od onog što je lično, autorica se bavi cijelim spletom međuodnosa, uspona i padova, tragajući za univerzalnim pogledom kojim se neće pristati na simplificirane opozicije. Nema jasnih granica, pretapaju se književnost i život, radosti i nelagode, kako bi se stvorila dinamična struktura unutar koje se ostvaruje protok postojanja bez potrebe za pukom literarizacijom.

Đurđica Čilić ispisuje “Umjesto dnevnika” sa punom sviješću o tekstu koji nastaje, jasno određujući, već samim naslovom, da ovdje neće biti posrijedi nužno zatvaranje u prostor intimnosti, već će se razvijati dinamična struktura koja je upućena prema drugom. To i jeste specifičnost njenog pisma, izražena potreba da se autorstvo shvati kao pružena ruka prema drugom, da se pokuša razbiti taj četvrti zid koji stoji između onoga koji piše i onoga kome je knjiga namijenjena. U toj svojoj neposrednosti, sposobnosti da nas uvede u vlastiti pogled na svijet, spisateljica postiže efekat dodatne bliskosti, pred kojom se čitatelj suočava sa jednim utišanim tonom, pred čijim se manifestacijama može prepustiti neopterećenom protoku i bez dodatnih pojašnjavanja prihvatiti svoju ulogu saputnika. To ni u kom pogledu ne znači da se ovdje radi o pasivnom učešću, nego je posrijedi aktivan dijaloški odnos između autorice i onoga ko čita njenu knjigu. Krećući se iz pozicije svog prevodilačkog iskustva, tog boravka između poljskog jezika u koji je uronila i vlastitog jezika na kojem misli i stvara, Čilić nam pokazuje jednu suštinsku vjeru u književnost i njeno poslanstvo. U obilju crnila koje nam zamračuje obzore, ta tiha linija povjerenja da pisati još uvijek ima neki smisao jedna je od dojmljivijih tačaka njene književnosti.

Brana pred stvarnošću

Pronalazeći snagu da se istraje u pisanju kao brani pred stvarnošću koja guši, ova književnica kao da nam poručuje da je knjiga za nju jedino moguće sredstvo sa kojim se može podnijeti sva količina nesreće i beznadežnosti naše sadašnjice. Ona ništa suštinski ne može promijeniti, ali postaje utočište u koje se možemo zakloniti pred svim udarima crnila ispred nas. Svakako, to nije bijeg od stvarnosti, Čilić nije romantičarski zagledana u drugu stranu, naprotv, kroz ovu njenu knjigu stalno je prisutan otpor spram svih bezočnosti. Ona je i kritična i polemična spram mnogih pojava oko nas. Svojevrsni altruizam njenih zapisa jasno svjedoči potrebi da se uprkos svemu nađe načina kako uspostaviti povjerenje prema drugom. Prevazići svaku predrasudu i suženost pogleda.

Sve to se dodatno usložnjava činjenicom da se unutar knjige “Umjesto dnevnika” u mnogo čemu izlazi iz granica antropocentričnog pogleda na svijet. Čilić ovdje stvara cijeli jedan bestijarij kojim nam pokazuje da bez brige o svemu živom nema ni razumijevanja između nas. Psi, mačke, ptice, pacovi i još mnogo toga drugog proći će kroz ovaj tekst, sa punom spoznajom da granica između čovjeka i svega onoga sa čime dijeli bivanje na ovoj planeti ne može i ne smije nikad biti grubo povučena. Upravo priča o pacovima, dojmljivo propitivanje čovjekovog povijesnog odnosa sa ovim glodavcem, to uslovno visoko i nisko, centralna je spona ove knjige, koja nas upućuje na pogrešnost svake isključivosti. Tamo gdje nema brige o životinjama, ne može biti ni suodnosa između ljudi.

Sve to, na koncu, rezultira da knjiga “Umjesto dnevnika” bude do kraja izvedena kao stalna potraga za ljubavlju i bliskošću, cijeli je niz fragmenata u ovom tekstu koji nedvojbeno preispituju našu ulogu u ovom trenutku sada, pozivajući nas da promislimo ono šta jesmo. Ne radi se o nekoj pukoj ekokritičkoj dimenziji, već o onim suštinskim pitanjima šta naša egzistencija uopšte jeste i šta može biti. Doda li se tome ona pomenuta vjera da književnost i dalje ima svoj smisao, usudio bih se reći da Đurđica Čilić piše one nasušne stvari, bez kojih ne možemo napraviti nijedan korak u našoj humanosti.