Mladen Miljanović, umjetnik: Između ratnog spektakla i stvarnosti traume

U bugarskom gradu Varna uručena Vam je nagrada Balkan Contemporary Art Prize za filmski projekt “The Final Battle”. Šta Vam kao umjetniku znači ovo priznanje?

- Ovo priznanje je posebno za mene jer pokazuje da iskustvo iz kojeg umjetnost nastaje može biti prepoznato-valorizovano i izvan društvene sredine kojoj pripada. Sa druge strane dolazi u stvaralačkom periodu srednjih godina u kojima se najčešće propada kao umjetnik. Sa stručne strane ovo priznanje mi je posebno jer dolazi od žirija čiji rad posebno cijenim, a to su Rene Blok, Snejana Krasteva, Benedikte Eliot, Milena Edvig i Sanja Kojić Mladenov. Značajno je i to što priznanje dolazi iz regionalnog konteksta.

Nasilje kao spektakl

Balkan se često posmatra kroz sliku trajnog konflikta, dok se iskustva njegovih stanovnika rijetko uzimaju kao znanje koje bi nekome moglo pomoći da izbjegne ponavljanje matrice nasilja. Ovaj rad nastaje upravo iz tog iskustva i sa tim ciljem. Nagradu zato doživljavam i kao podršku nastojanju da se ono učini vidljivim i relevantnim u sadašnjem trenutku.

Šta Vas je u formi filmske audicije koja je u središtu ovog projekta zanimalo kao prostor umjetničkog eksperimenta i kako ste kroz taj postupak željeli prikazati razliku između predstave rata i njegovog stvarnog iskustva?

- Trebalo je naći formu u kojoj će se problemu prići sa leđa, gotovo iz zasjede. Delegirani performans u ovom slučaju u formi kastinga me zanima kao prostor u kojem čovjek pristaje da postane neko drugi, ali i prolazi proces koji je jako sličan procesu vojne regrutacije. Učesnici/ce dolaze sa željom da dobiju ulogu, da pokažu šta mogu odigrati, a neočekivana iskustva se u tom okviru pojavljuju kao scenarij, filmski žanr i prilika za glumačko iskustvo. Bombastični trejler dodatno proizvodi očekivanje spektakla. Taj mehanizam privlačenja važan je dio rada jer pokazuje koliko lako prihvatamo nasilje kada nam je ponuđeno kroz poznati jezik zabave i spektakla koji zavodi i opija. Naravno, društveni mamurluk i glavobolja su neminovni kao krajni rezultati tog opijanja.

Preokret nastaje pri susretu kandidata s članovima žirija čija životna iskustva odgovaraju posljedicama rata koje bi kandidati trebali glumiti. Važno je razlikovati te pozicije: kandidati dolaze na audiciju, dok ljudi koji nose ratno iskustvo učestvuju iz pozicije onih pred kojima i za koje se ta predstava izvodi jer su oni žiri na audiciji. Tada više nije dovoljno uvjerljivo odigrati bol. Pojavljuje se pitanje šta znači glumiti i simulirati tuđe iskustvo pred osobom koja s njim svakodnevno živi.

Detalj iz filma "The Fibal Battle"/Greg Blakey/

Kao umjetnik i autor delegiram okvir susreta, ali ne mogu unaprijed odrediti njegov ishod. Zanimaju me zastoj, nelagoda, razgovor, pa i mogućnost odbijanja. Upravo u tim reakcijama postaje vidljiva udaljenost između nasilja koje možemo zamišljati i iskustva iz kojeg se ne može izaći završetkom scene. Istovremeno, taj postupak otvara pitanje i umjetničke odgovornosti i etike, te da li umjetnička namjera sama po sebi (ne)opravdava sve što se događa unutar umjetničkog djelovanja danas.

U kojoj mjeri se vojno obrazovanje i iskustvo života u ratom razorenom društvu susreću u “The Final Battle” i određuju način na koji danas govorite o ratu kroz umjetnost?

- Ta iskustva susreću se u pitanju kako se čovjek ponaša dok nasilje traje i šta mu ostaje kada nasilje i rat formalno završe. Vojno obrazovanje podrazumijeva sistem, disciplinu, hijerarhiju i određeni način razumijevanja sukoba. Život u postratom razorenom društvu me suočio ili ošamario sa posljedicama koje nijedan takav sistem ne može do kraja obuhvatiti: gubitkom, invaliditetom, raseljavanjem i traumom koja ulazi u svakodnevicu čitavih porodica.

Iskustvo odrastanja uz liniju fronta određuje moju poziciju autora. Govorim iz blizine događaja koji nastavlja djelovati i nakon prestanka pucnjave. Zato me najmanje zanima rekonstrukcija čina nasilja, a više ono što ono ostavlja u ljudima i odnosima među njima u tom postfestum periodu. Te kako umjetnost u tom procesu može bar pokušati djelovati kao metoda iscjeljenja.

U naslovu “The Final Battle” parodoksalno je sadržana ta vremenska dimenzija. Završetak rata na papiru za mnoge označava početak dugog suočavanja s onim što se dogodilo. Kroz umjetnost pokušavam dati prostor iskustvu socijalne nepravde, koje ostaje izvan velikih narativa heroizma i iskrivljenih slika pobjede.

Šta se događa kada nasilje postane dio svakodnevne vizuelne kulture kojoj smo neprestano izloženi?

- Mislim da se tada mijenjaju i naša osjetljivost i naša očekivanja. Slike nasilja postaju poznate, prepoznajemo njihove obrasce i sve ih lakše konzumiramo. Možemo biti snažno uznemireni pojedinačnom slikom, a ipak ostati udaljeni od života koji ona prikazuje. Sama količina vidljivog stradanja ne znači da ćemo bolje razumjeti njegove posljedice ili preuzeti odgovornost prema njima. Ratni spektakl ima svoj ritam: napetost, sukob, vrhunac, rasplet. Život s traumom nema takvu preglednost. U njemu postoje ponavljanje, čekanje, nepravda, svakodnevna briga i iskustva koja je teško prenijeti slikom. “The Final Battle” koristi zavodljivost tog spektakularnog vizuelnog jezika filmske industrije da bi otvorio susret koji mu pruža otpor. U trenutku kada iza uloge prepoznamo nečiji život, postaje teže ostati samo gledalac. Tu vidim mogućnost da film poremeti naviku s kojom prihvatamo slike rata.

Šta za Vas danas znači ideja umjetnosti kao sredstva djelovanja i gdje vidite granicu između problematizovanja stvarnosti i direktnog interveniranja u nju?

- Umjetnost kao sredstvo djelovanja za mene znači da izbor forme i medija proizlazi iz onoga što želim pokrenuti ili napraviti sa njim u društvenom smislu. U ovom radu film omogućava da se ljudi okupe, prihvate određenu situaciju i uđu u odnos koji se inače možda ne bi dogodio. Već samim organizovanjem tog susreta kao socijalne relacijske estetike rad ulazi u stvarnost i mijenja je, makar privremeno i u malom obimu. Ali pozicija moći ili javnog djelovanja i distribuiranja umjetnosti može mijenjati širu društvenu svijest.

Tu se odmah pojavljuje pitanje odgovornosti. Kada rad uključuje stvarne ljude i njihova bolna iskustva, nije dovoljno razmišljati samo o snazi završne scene. Važno je kakvu poziciju učesnici imaju, mogu li utjecati na ono što se događa i šta taj susret znači za njih. Posebno mi je važno da ljudi koji nose ratno iskustvo imaju vlastiti glas i mogućnost djelovanja sa osjećajem sigurnosti, poštovanja i empatije unutar rada.

Svijest o granicama

Limite takve intervencije ne bih unaprijed proglašavao. Moguće je ponuditi prostor umjetnosti koji će otvoriti razgovor, promijeniti nečiju perspektivu ili učiniti određeni odnos vidljivim. Da li će to prerasti u trajniju promjenu, ostaje otvoreno. Umjetnost nam dozvoljava da stvorimo uslove za takvu mogućnost, a odgovornost autora uključuje neminovno i svijest o njenim granicama.

Kako vidite granice između različitih medija i šta Vam njihovo međusobno preplitanje omogućava?

- Slikarsko obrazovanje koje sam stekao kroz osnovne i magistarske studije na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci ostaje prisutno u načinu na koji mislim performans, kadar, prostor i odnos između vidljivog i onoga što izmiče pogledu u radu. S vremenom se moje medijsko interesovanje proširilo na situacije i odnose koji traže trajanje, prisustvo drugih ljudi i mogućnost nepredviđenog događaja. Tu su socijalni i performativni konceptualni postupci postali važni za moj rad u polju kulture.

Sa odjele nagrade u gradu Varna/Denislav Stoychev/

U “The Final Battle” svaki medij ima konkretnu funkciju. Trejler uspostavlja očekivanje vizuelnu atrakciju i poziva ljude da dođu. Audicija kao delegirani performans daje susretu prepoznatljiv okvir. Slika Rogiera van der Weydena (Skidanje sa krsta, 1435) uspostavlja vremensku dijalektiku kako umjetnost i društvo danas interpretiraju patos. Performans otvara prostor stvarnim reakcijama, dok film omogućava da se njihovo trajanje, napetost i međusobni odnosi prenesu publici u jednu totalnu cjelinu u ono što Nijemci u svom jeziku zovu Gesamtkunstwerk. Konačna forma nastaje kroz njihovu povezanost, ali i maestralnu koordinaciju svih onih koji sprovode realizaciju samog rada u ovom slučaju filma. U mom slučaju prvi i glavni saradnik je bio Grge Blakey, direktor fotografije na filmu sa kojim već godinama sarađujem.

Presjeke između različitih medija zato doživljavam kao mjesta na kojima se otvaraju nove mogućnosti rada i saradnji. Njihovo preplitanje omogućava da povežem sliku s iskustvom i da posmatram kako umjetnička namjera djeluje unutar društva i u stvarnosti. Za ovakve radove poput “The Final Battle” posebno je važna ta otvorenost jer mogu postaviti situaciju, ali moram ostaviti prostor da je učesnici svojim prisustvom i odlukama promijene, preoblikuju i obogate svojim iskustvom i neposrednošću.