Izvan zidina, na ruševinama: Putnicima iz neobećanih zemalja sve gore i gore

Najava koncerta "Oduvijek u srcu Evope", Dan Evrope, Sarajevo (Vječna vatra, ulica Maršala Tita, Titova ulica, zastava EU)/Euinfo

Džaba su onomad ulice Sarajeva bile okićene EU zastavicama

Euinfo/
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Evropska unija se sve više pretvara u Tvrđavu Evropu i to ne samo u figurativnom značenju, nego i u stvarnom životu. Putnici iz naših krajeva, koji nisu unutar zidina obećane zemlje, prinuđeni su na višesatno čekanje u redu za pasošku kontrolu, naprimjer, u aerodromu pored Frankfurta. Pisac ovih redova je imao tu čast da stoji u tom redu jer su radile samo dvije kabine s po dva granična policajca, pa je to trajalo ko teravija, što bi rekli u mojoj Krajini.

Besplatan pregled

Primijetio sam da postoje ulasci, naravno, za ljude koje je već ogrijao sjaj života unutar zidina Evropske unije, koji traju samo nekoliko sekundi; prolasci kroz automatske kabine gdje ipak i njima skeniraju oči, uzimaju i otiske prstiju, ali to je bilo za ove što imaju dozvolu boravka u Njemačkoj, dok su ovi sa EU pasošima išli u drugi red gdje je sve trajalo nekoliko sekundi.

Nisam očekivao takvu strogoću ni prema anđeoskim bićima koja nastanjuju obećanu zemlju, ali prema nama izvan zidina to je bila istinska tortura. Stajao sam u redu s putnom torbom, onom što ide na rame, a ima i ručke da je držiš jednom rukom, a koljeno mi je bilo povrijeđeno pa sam sve jedva izdržao, i čim sam prošao pasošku kontrolu odmah sjeo u prvi kafić, gdje su konobari bili veseli i raspoloženi, pa mi je to popravilo dan, ali ukus u ustima i bol u koljenu bili su gadni.

Uvođenje dodatnih sigurnosnih provjera već godinama i decenijama ide po sistemu kuhanja žabe, ta žaba smo mi: putnici iz neobećanih zemalja. Kontrole su sve gore i gore, aerodromi su kombinacije modernih mučilišta i čistilišta – to je kada doživiš katarzu nakon mučenja, očisti ti se duša od crnih misli i kao rob budeš sretan što možeš platiti precijenjenu i preskupu kafu, s konobarima koji su veseli kao siti kapoi u koncentracionom logoru. Mi smo ta žaba i definitivno smo skuhani.

Sad kad uvedu ovaj nakav ETIAS sistem, to znači da ćeš morati elektronski aplicirati da ideš, recimo, kao ja, u Rogotin u ribu. A Rogotin je malo mjesto na ušću Neretve u Jadran, nešto više od tri sata vožnje od Sarajeva. Samo ne kontam hoće li nam i dalje raditi besplatan pregled očiju tokom ulaska i izlaska, jer sve je to potpuno besmisleno i diže nivo ksenofobije, rasizma i ultranacionalizma na novi level igrice koju zovemo život.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Ne razumijem zašto mi skenira oči na ulasku i izlasku, da li će se to moje oči promijeniti tokom nekoliko dana boravka u obećanim zemljama? Da li će se boja promijeniti? Veličina? Sjaj? O, da, sjaj će se promijeniti čim vidim da prilazim kabini s onim stubom u koji trebaš gledati dok te skenira kao nekad što smo gledali u filmovima naučne fantastike, i niko nije mogao ni zamisliti da ćemo tu “naučnu fantastiku” živjeti svakodnenvno. Naravno, logično je to sve, jer živimo u eri konstantnih ratova, pa je strah od priliva ljudi iz tih nekih stranih i dalekih zemalja užasan kod ovih ljudi iz obećanih zemalja. Da skratim ovaj golem uvod: EU sve više postaje zemlja iz Hitlerovih vlažnih snova, Festung Europa, neprobojna zemlja u kojoj će živjeti samo plavokosi i plavooki ljudi, atletske građe.

Lagani kurs EU prema fašističkom društvu dešava se decenijama ali u “eri konstantnih ratova” on je javan i manifestan. Unhinged, neskriven, rekli bi na engleskom.

Sjećam se nekadašnjih mučenja u ambasadi Njemačke na Mejtašu. Pa to je bilo nešto što ni Kafkin um ne bi mogao smisliti. Jednom sam bio u tom procesu dobrovoljne torture i nakon što sam satima kružio kroz ambasadu, onako istraumiran od rata i bijede poraća, dođem do kućice i prifatim telefon u ruke, a s druge strane je neka lokalna hamša s duhanskim glasom, koja je, zapravo, kapo u konclogoru, ali s urođenim dodatkom sarajevske mrzovolje i tersluka. Tu, naravno odustanem i jedva dočekam da izađem vani na svjež zrak. Mokar od znoja, iako je garant bila neka zima, smrdljiva i prljava, kakve su i inače u ovoj gradskoj kotlini.

Ako se počnem i dalje prisjećati, onda se sjetim glavuše koja je pokuđavala izviriti iz prvog kontrolnog punkta dotične ambasade, a to je bio neki bosanskohercegovački Minotaur kojeg su izabrali na draftu za minotaure, jer je prvi uslov bio da ima toliku glavu da je gotovo nemoguće da se sva vidi kada spusti onaj prozor na limenoj kućici prvog kontrolnog punkta u modernom konclogoru, na koji je tada, početkom dvijehiljaditih, do u milimetar ličila njemačka ambasada.

Kažem, naš domaći Minotaur, neki Safet ili Ragib, Safo od milja, ali teško je takvu ljudsku zvijer zamisliti kao nešto od milja, bi promrmljao neke riječi od kojih sam čuo samo vokale, a ni njih nisam razumio, a eto i tada sam bio pisac i bavio sam se jezikom, ali Minotaura, Safu, nisam razumio. A tada sam trebao ići u Köln da imam neku književnu promociju, imao sam i garantno pismo, ono što izgleda kao da si diplomirao na Oxfordu i Cambridgeu za nekoliko dana. Fascikla s debelim koricama zrnaste strukture nije mi pomogla. Morao sam razočarati moje domaćine, koji me poslije nikad više nisu ni zvali, jer su mislili da sam izmislio razlog nedolaska. A razlog je bio taj što sam odustao kada me je hamša s duhanskim glasom ispizdila više nego svi četnici tokom rata, samo sam morao ostati suzdržan da se ne bih morao tući s kompletnim obezbjeđenjem ove male eksteritorijalne državice, opasane bodljikavom žicom, u gradu koji smo branili svojim životima. Da bi došli stranci iz obećanih zemalja i legalno (napose i legitimno) mučili naše građane, nakon što smo prošli sva mučenja tokom rata i prvih godina poraća. Nagrađeni smo za preživljeni genocid.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Tako je lijep tada bio život u Sarajevu, Bosni, Hercegovini i nesumnjivo tamo gdje smo vrlo teško kročili, a to je bila Evropska unija.

Sada je život još ljepši i lakše je penetrirati unutar teritorija obećanih zemalja Tvrđave Evrope, skroz lakše, ali kao da je neko unutar obećanih zemalja opet odlučio igricu vratiti na fabričke postavke. Da nam uvede vize, barem bi insan bio rahat da zna da ide u mučilište stranih ambasada, a ne ovako kao nema viza, ali ćemo vam besplatno pregledati oči svaki put kada uđete u EU, uzimaćemo vam otiske četiri prsta sa svake ruke, i jednostavno vas hebati u zdrav mozak.

A sve je to zato što živimo u “eri konstantnih ratova” i što svakom zatvorenom društvu treba jak vanjski neprijatelj, a taj neprijatelj su danas muslimani, Palestinci, Iranci, ovi ili oni, ali samo pod uslovom da im je islam religija.

E sad, naravno, i ja sam za to da budemo dobre komšije, šta ćeš, moramo biti dobre komšije sa fašistima koji su ti mećali glavu na panj; tako se razvija tolerancija, ide se prema ljudskim pravima Tvrđave Evrope, koja svoja neljudska prava trenira na nama svaki put kad iz ovih zemljica idemo gore prema njima.

Dva u jedan

Sama činjenica da smo nakon rata i genocida morali imati strog vizni režim sve govori, dok će EU drugom narodu i državi dozvoliti da godinama rade genocid nad nevinim narodom, samo zato što su Njemci i drugi Jevropljani počinili onaj stari genocid, tj. Holokaust, a i jednostavno mrze muslimance, pa eto 2 u 1 kao kod neskafe. Umjesto da su nam ukinuli vize i primili nas u EU, ali dobro to je svakako fantazija na nivou Ivice & Marice. Tu smo gdje smo, u pomijama izvan zidina Tvrđave Evrope. Čekajući da li će svjetski vladari dati amin dobrom, najboljem, novom, promijenjenom Miloradu Dodiku (kako su mu tepali politički amateri koje su građani na izborima pomnožili s nulom), i da možda opet započne neki novi rat i genocid nad nama ovdje.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Džaba su onomad ulice Sarajeva bile okićene EU zastavicama s Temua, kada su nam politički amateri/Trojka euforično objašnjavali kako smo ma samo sekundu hoda do džennetskih kapija Tvrđave Evrope, ali sve je ostao pusti san ljudi koji su živjeli svoje deluzije četiri godine i super napunili svoje bankovne račune na našoj grbači.

Tvrđava ciglu mijenja, ali ćud nikad.