HAJRUDIN SOMUN: Tri godine od 7. oktobra: Ni sve ni ništa

“Sve ili ništa” – takav poklič generali upućuju svojim vojskama u ratovima. Tako su nešto imali na umu i vođe Hamasa kad su naredili komandantima Al-Kasam brigade i Islamskog džihada da tog oktobarskog jutra upadnu na jug Izraela. Ali još više premijer Benjamin Netanyahu kad je istog dana naredio izraelskoj armiji da krene u odmazdu koja traje tri godine. Hamasu je, prema osnivačkom dokumentu kojeg se službeno nikad nije odrekao, cilj uništenje izraelske države, “od sredozemne obale do rijeke Jordan”. A Netanyahuova vlada i štab su odlučili da će slomiti taj palestinski radikalni pokret kako bi nastavili projekat osvajanja cijele Svete zemlje, ako ne u biblijskim granicama, onda bar Judeje i Samarije, kako Izraelci nazivaju prostore mandatne Palestine.

Nakon tri godine Izrael je sravnio Gazu sa zemljom, ali nije slomio Hamas. Nastavio je da gazi Zapadnu obalu. Jevrejski kolonisti Palestincima sijeku masline, mute izvore vode, dovode im svoje ovce da pasu travu ispred domova. Nisu ih, ipak, pomakli s tla Palestine koja im pripada. Trpe sve oblike dehumanizacije u Gazi, ali neće da je prepuste ni Netanyahuu ni Trumpovom zetu Kushneru. Hamas je preživio, ali nije izbrisao mučan trag masakra koji su njegovi jurišnici i džihadisti počinili nad civilima prvog dana rata. Ako želi da opstane i u miru, kakav god da bude, može samo u okviru jedne drukčije Palestine kakvu je proglasio Jaser Arafat prije gotovo pola vijeka, kao nezavisnu državu koja živi uz državu Izrael. Ako i Izrael nastavi da svoju sigurnost brani samo zidom višim od Berlinskog, ne piše mu se dobro u narednim decenijama. Tako nekako vidim razlog zašto u naslovu ovog priloga piše – ni sve ni ništa.

Mnogošta je rečeno i napisano svuda po svijetu, pa i na ovim stranicama Oslobođenja o 7. oktobru i šta je sve od tada izraelska armija učinila Palestincima u Gazi. Ostajem pri onome što sam rekao već prvog dana tog rata – da to nije bio rat samo između Izraela i Gaze, nego novi preokret u opštem ratu između Izraela i svih Palestinaca.

Prošlih nekoliko dana vidio sam još jednu jasnu manifestaciju da Izrael vrši genocid samim tim što vjerovatno ni u jednom ratu u istoriji i na tako malom prostoru nije stradalo toliko djece. Kroz Sarajevo je prošla, od Baščaršije do Vječne vatre, neobična grupa mirovnih aktivista iz raznih evropskih zemalja. Neobični su to hodočasnici i mirotvorci i po tome što su mnogi od njih skinuli obuću i hodali bosi po prohladnom jesenjem kišnom danu. Pripadaju Globalnom maršu mira, Peacewalk 2026-2027, koji je krenuo iz Španije, treba da prođe devetnaest zemalja, sve do Jerusalema. Sarajevo su odabrali ne samo po tome što ga neki nazivaju evropskim Jerusalemom nego što organizatori tog pohoda, zajedno s domaćinima iz Mreže za izgradnju mira, nisu propustili da posjete Muzej žrtava genocida u Srebrenici. Među organizacijama koje su inicirale marš je i Poziv majki (Mothers’ Call), koju su pokrenule palestinske i jevrejske žene. Nije se moglo razaznati da li ih je bilo u Sarajevu, ali sam u londonskom Guardianu našao razgovor koji je u januaru vođen sa osnivačicama tog poziva izraelskim i palestinskim majkama Yael Admi i Reem al-Hajajreh. Vjerovatno joj se ime izgovara Rim Hadžadžra.

Gotovo istovremeno u Zagrebu je, pred zgradom u kojoj se nalazi izraelska ambasada, održan protestni skup. Učestvovali su i moji prijatelji, čak i jedan Iranac. Poslali su mi medijski zapis na kojem se čuje veoma glasan uzvik protesta Nancy Abdel Sakhi, glumice porijeklom iz Sudana, zaogrnute palestinskom kafijom. Gledajući prema prozorima izraelske ambasade, posebno je isticala stradanje palestinske djece u Gazi. Ma koliko ograničen i skroman, za razliku od sarajevskog bosonogog hoda, taj zagrebački skup imao je čistu distinkciju između onih koji su počinili genocid nad djecom i njegovih žrtava.

Oba su skupa, međutim, podsjetila na stradalu palestinsku djecu od čijih bi se samih brojki trebalo da postidi svaki izraelski, pa i svjetski Jevrej koji se nije distancirao od Netanyahuove genocidne politike. Da, istina je, rat je počeo stradanjem 1.139 Izraelaca i stranaca i odvođenjem 240 zarobljenika. Ali je izraelska vojska do ovog mjeseca usmrtila preko 21.000 palestinske djece Gaze i 235 na Zapadnoj obali. Na izraelskoj strani poginulo je 36 djece i tinejdžera samo onog 7. oktobra. A kako bi tek trebalo da se slede živci u čovjeku ako pomisli, gledajući dronovske snimke porušene Gaze, gotovo kao Hiroshime ili Leipziga, da se pod tim ruševinama još nalaze neotkopana tijela oko 2.000 palestinske djece. Do te brojke se dođe ako se računa da su djeca bila gotovo četvrtina od 74.000 ukupnih žrtava u Gazi, a prema svim izvorima, još se 8.000 stanovnika tog najvećeg otvorenog logora vode kao nestali. Pa neka predsjednica Evropske unije Ursula von der Leyen kaže opet, kao prošlog ljeta, usred genocida u Gazi, kako Izrael ima pravo da se brani, ne spomenuvši ni riječju Palestince i njihovu djecu.

Ima nešto što pokazuje, ali i skriva jedan snimak iz Guardiana sa skupa inicijative Poziv majki, koji su predvodile Yael Admi i Reem al-Hajajreh. Njihova su lica, kao i majki oko njih, zračila nadom, ali i skrivenom tugom, jer su se plašile šta se može dogoditi njihovoj djeci. Reem Hajajreh je, u 43. godini, imala četvero, Yael u 66. šestero. One su, okupivši oko 1.500 izraelskih i palestinskih majki, uputile apel svim zemljama svijeta da se zalažu za mir u Izraelu i Palestini, pa i svojim političkim vođama da zaustave nasije i nepovjerenje, da okončaju pakleni krug krvoprolića.

Snimak tek dobija punije značenje kad se kaže da je objavljen 1. januara 2026, ali ga je Gal Mosenson načinio samo tri dana prije početka rata 7. oktobra 2023. Tada su i lica majki zračila i protestom i nadom. Ali čime bi danas mogla da zrače, kako su njihova djeca - ako su preživjela - protekle tri godine? Čak i ako jesu, kroz kakve su traume prolazila zajedno sa svojim majkama. Londonski dnevnik je taj snimak objavio kao ilustraciju uz razgovor sa dvjema inicijatorkama Poziv majki, koji je reporterka Deepa Parent obavila pred novu 2026. godinu u Haagu, na konferenciji priređenoj povodom najavljenog marša do Jerusalema. U njihovim odgovorima na pitanja Guardiana osjete se drukčiji pristup i ton. Razumljiv donekle, pošto su prošle tri godine pripadale, jedna Palestincima na koje se sručila totalna dehumanizacija, a druga državi koja je to počinila. Palestinka Reem je iz svog rodnog Betlehema, sa Zapadne obale, prošavši kroz izraelske okupacione čekpointe i kontrole, do Haaga putovala trideset sati, a Yael je komotno krenula i letjela od Tel Aviva. Reem je rekla da je i među svojim Palestincima doživjela kritike i imala posljedice po privatni život zato, kako kaže, “što se borim za mir” s Izraelkama. Ali je ipak zadovoljna što se našla s majkama “koje žele da zaštite svoju djecu”. Yael Admi je, govoreći o djeci, izrekla nešto što zvuči kao izjednačavanje žrtava i onih koji ih prouzrokuju. Kaže: “Kao majke, ne prihvatamo budućnost u kojoj će naši sinovi biti ubijeni ili ubojice”. Reem je nije upitala, a mogla je: “Kako smo mi ove tri godine mogle zaštititi našu djecu”?

Nešto slično se moglo čuti o toj ravnoteži i u Sarajevu. A kakva je bila u Gazi za tri godine, pokazuju one gore brojke stradale djece. Ipak, majkama ne treba zamjerati strah za budućnost svoje djece, ma kakva im bila. Obje te Izraelke i Palestinke su, iako suzdržano, izrazile svoj bol, nezadovoljstvo, pa i bijes zbog onoga što su “naučile iz drugih ratova” i što se dogodilo nakon skupa koji su organizirale nekoliko dana prije rata. One su ga uputile globalnim liderima. Iz drugih ratova su naučile i još nešto što nisu otvoreno iskazale. Da su ti globalni lideri redom muškarci, bili ili ne bili očevi, koji ne mogu do kraja shvatiti bol i strah majki za djecu. To me podsjeti i na još jednu prateću zbilju svih ratova i genocida u kojima silovanja žena čine samo muškarci. Tako je bilo u ratu koji je vođen i protiv moje Bosne 1990-ih. A da to rade i vojnici nad ženama koje pripadaju istom ne samo narodu nego i vjeri, saznao sam prije desetak godina u Daki. U Muzeju borbe za nezavisnost Bangladeša vidno je istaknut podatak da su vojnici iz tadašnjeg zapadnog Pakistana, svi muslimani, poslati da spriječe nezavisnost Bangladeša, silovali preko 200.000 Bengalki muslimanki.

Zbog svega toga treba razumjeti i poruke koje na tako neobičan način izražavaju učesnici mirovnog marša prema Jerusalemu, pa i njihov prolazak kroz Sarajevo. Nadam se da su ovdje takođe čuli šta smo mi sve doživjeli u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina. Čak i to kako se i danas nastavlja izjednačavanje “zaraćenih strana”.