ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Obećanja koja ne liječe

Dok jutros koračam prema Kliničkom centru, na jednu od bezbrojnih kontrola, ne osvrćem se na hladno, jesenje jutro. Nije mi hladno. Nije mi ni toplo. Nikako mi je. Ne obraćam pažnju ni na to što autobus čekam dugo. Ne žuri mi se. Kamo sreće da nisam ovdje nikako, da nisam ovdje sada, da ne idem gdje sam krenula i da nikada nisam morala zakoračiti ovim trnovitim stazama onkološkog pacijenta. Ide mi se negdje drugo, ali gdje god odem, nosim sebe i sve svoje terete i brige. Odjednom mi se i ne ide nigdje. Sve mi je svejedno. Ljudi na stanici razgovaraju, novi dan je pred njima, puni su poslovnih planova, želja, problema sa novom radnicom u kancelariji, šefom koji je na bolovanju već jako dugo, cipelama koje ne odgovaraju baš za ovo godišnje doba, kremi za lice koja se ne razmazuje kako bi trebalo, nekoliko kilograma viška... A meni u glavi tutnje stihovi Antuna Branka Šimića, kojeg sam oduvijek voljela, a posebno posljednjih godina, otkako sam pročitala da je preminuo u 27. godini od posljedica tuberkuloze. Nekako, najbliži su mi oni koji prolaze tešku bolest. Prigrlim ih odmah mislima, dušom, osjetim ih blizu srca, osjetim ih svojim.

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i s pogledima plivam preko polja livada i voda. Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem.

O Bože, daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika.

Noć pred pregled ne sklopim oči. Ne spavam. U glavi se scene vrte kao na filmskoj traci. Šta ako se pojavi novi rak? Šta ako mi otkriju metastazu? Šta ako nalaz ne bude uredu? Šta ako sve krene u rikverc ponovo? Ko će i kako opet sve ispočetka? Jer teških početaka je posljednjih godina u mome životu previše. Ustvari, ne znam jesu li počeci ili svršeci, kada je nešto počelo, a kada završilo, jer stalno sam u istom, začaranom, mračnom krugu bez početka i kraja.

Toliko od pregleda bježim da i zaboravim termin. I danas je tako. Pred polazak sam zvala doktora porodične medicine da mi elektronski pošalje uputnicu, jer “nisam stigla” ranije doći po nju. Bježim od pregleda, nalaza, istine, sudbine. Stigne me ponekad, slomi me...

Ponekad tako panično bježim da zaboravim da u ovom mraku nisam sama. Kada prođem kroz bolničku kapiju, kroz vrata, u hodnicima me dočeka isti onaj muk koji nosim u sebi. Svijetla lica, široki osmijesi i tihe duše. Nevidljiva armija koja svakodnevno vodi tihi rat za još jedan udisaj. Prepoznajemo se po pogledu, prešutnom strahu koji nam ledi kosti.

Dok doktorica ultrazvukom prelazi preko dijela tijela, svaki put kada zastane i zagleda se u monitor, srce stane. Nažalost, strah od stadija bolesti već odavno nije jedini, pa čak ni najveći neprijatelj. Borba onkoloških pacijenata je još surovija, dehumanizovana do srži zbog nedostatka lijekova. Strahujemo od terapije, neimanja ničega što bi nam olakšalo, pomoglo, učinilo život kvalitetnijim, izliječilo nas.

Nema citostatika. Nema imunoterapije. Nema onoga što za nas znači život i smrt. Država i sistem nas ostavljaju na cjedilu, pretvarajući našu nesreću u administrativne procedure, tendere koji padaju i obećanja koja ne liječe. Potpuni slom ljudskosti, prava, pravde, sistema, države.

I dok Šimić moli da ga Bog preobrazi u svijetlu zvijezdu koja će sijati u crne muke noćnih očajnika, ja se pitam koliko zvijezda još mora zasjati na tom nebu prije nego što nas oni koji odlučuju o našim životima konačno primijete? Od života na zemlji do zvijezde na nebu linija je tanka.