Uz završnicu 66. MESS-a: Surova stvarnost korača pozornicom

Financijske škare učinile su svoje: 66. MESS-u smanjen je glavni program na samo pet predstava pa se, logično, odustalo od nagrada, no nije mu odrezan njegov najvitalniji dio – beskompromisna angažiranost u kazališnoj interpretaciji neuralgičnih točaka suvremenoga svijeta, ovdje i oko nas, kroz upad surove stvarnosti na pozornicu Festivala. Njegovi junaci tako su postali ljudi bez zemlje, nesretni migranti, seksualno nasilje u obitelji, historija pada jedne danas zaboravljene civilizacije, strah i nemoć čovjeka da se odupre moćnim silama općeg ludila, beznadan položaj ljudi oboljelih od raka – onkoloških pacijentica i pacijenata u Bosni i Hercegovini. Internacionalni teatarski festival MESS, održan od 2. do 10. oktobra na više pozornica u Sarajevu, tako je uspio i ove godine zadržati kritički stav i pravo na vlastito mišljenje o svijetu u kojem živimo, kroz predstave koje su odabrane.

Ogoljeni koncept

Otvoren je predstavom “Ničija zemlja”, palestinsko-libansko-nizozemsko-norveškom koprodukcijom autora i redatelja Alaa Minawia, svojevrsnim miksom obrisa nekog performansa, bliskog kazališnoj instalaciji, i grube i surove priče koju ispovijeda autor i glumac Wajdi Khalid. “Ničija zemlja” jest predstava krajnje ogoljenog koncepta, pa i siromašnijeg teatarskog izražaja, koja briše granicu između izvedbe i instalacije, a do osjećaja, a time i do sjećanja, dolazi tek na kraju putovanja od Libana, preko Omana, do Palestine – iako se sve vrijeme ne pomjera s mjesta. Njena najveća vrijednost upravo je u slobodi iznošenja kolektivne traume koja nadilazi iskustvo palestinskog naroda i obuhvata i ostatak svijeta koji svjedoči njegovoj patnji, često zalazeći i u “ničije zemlje” cionizma. Tako je o njoj pisao kazališni kritičar Mirza Skenderagić i tomu ne treba ništa dodati.

Detalj iz predstave "Ničija zemlja"/Velija Hasanbegović/

Švicarski kazališni umjetnik Milo Rau, veliko ime europskog i svjetskog teatra, umjetnički direktor bečkog festivala Wiener Festwochen, u suradnji s MESS-om postavio je bosanskohercegovačku verziju svoje gotovo petosatne predstave “Slučaj Pelicot” (postoji, naime, više inačica tog projekta diljem Europe), i to s domaćim glumačkim snagama – blizu 30 glumica i glumaca ovdašnjih teatara uključeno je u taj mamut-projekt.

Pozornica postaje sudnica, nižu se svjedočenja i iskazi žrtve i osuđenika, sociologa, filozofa, psihijatara i ginekologa, ne bi li se otkrilo i pokušalo razjasniti kako je moguće da naizgled potpuno normalan bračni drug, muž, deset godina, zajedno s grupom potpuno nepoznatih ljudi, siluje vlastitu ženu, omamljenu i drogiranu, a da nitko, pa ni sama žrtva, sve to vrijeme ništa ne primijeti i ne reagira. A kada to žrtva konačno sazna, odluči nešto nevjerojatno: zahtijeva javno suđenje, želi otvoreno razotkriti svoju patnju, ali i monstruozno ponašanje silovatelja, s jednim jedinim ciljem – da sramota prijeđe na drugu stranu!

“Želim razjasniti kako to čovjek može postati”, kaže gospođa Pelicot. Nakon sudskog procesa objavila je i knjigu “Himna životu”, a njezina kćerka pokrenula je kampanju kako bi ohrabrila ljude koji sumnjaju da su bili drogirani i seksualno zlostavljani da se jave – čak i ako se napada sjećaju malo ili nimalo. “Podrška moje majke šalje veoma snažnu poruku. To je i poruka nade žrtvama koja pokazuje da je moguće ponovno stati na noge”, kaže ona, a u kampanji se naglašava da je u 75 posto slučajeva seksualnog zlostavljanja uz upotrebu sredstava za omamljivanje počinilac član obitelji ili netko iz kruga prijatelja. Na tom tragu stvarana je i spomenuta predstava, kao jedinstveno svjedočanstvo o zlu u čovjeku, ali i kao upozorenje i opomena.

“Sigurno mjesto – Putovanje u centralni Mediteran” naziv je predstave u produkciji Emilia Romagna Teatro, ERT/National Theatre, Teatro Metastasio di Prato i još nekoliko pozorišnih grupa iz Italije i Francuske, koja u središte scenskog zbivanja postavlja migrante – očajnike koje iz valova Sredozemnog mora spašavaju humanitarci. Gledamo i filmske scene na moru, prizore na brodu, slušamo razgovore posade i humanitaraca, pratimo nemoć, patnju i bol ljudi prepuštenih na milost i nemilost sudbine koja im nije sklona, a oni ne žele ništa doli život dostojan čovjeka koji u domovini ne mogu ostvariti.

Projekt je to, pozorišni i humanitarni, talijanske kazališne kompanije Kepler-452, čiji se članovi ukrcavaju na brod i izravno sudjeluju u potrazi i spašavanju tih nesretnika. Režiju i dramaturgiju potpisuju Nicola Borghesi i Enrico Baraldi. Teatar je to čvrsto oslonjen na surovu stvarnost, grubu istinu o svijetu u kojem živimo, na sve ono što često, zbog vlastite komocije i nevoljnog izlaska iz zone komfora, izbjegavamo ili zaboravljamo.

Dokumentarna predstava "Ratnice"/Velija Hasanbegović/

Zagrebačko kazalište mladih, kao jedini teatar s ovih prostora s predstavom u glavnom programu, izvelo je kultnu dramu “Vještice iz Salema” američkog dramatičara Arthura Millera (1915-2005), objavljenu 1953. godine, u režiji Olivera Frljića. O predstavi sam pisao povodom zagrebačke premijere i ona se, nedvojbeno, izvrsno uklapa u koncept i ideju 66. MESS-a – i ona, naime, beskompromisno progovara o tim neuralgičnim točkama našega svijeta, o strahu i nemoći čovjeka da se sukobi s moćnim silama općeg ludila, vješticama iz vlastite uobrazilje, ali i o nastojanju da se prevlada ta nemoć i ustraje u obrani istine, vlastite savjesti i otpora bezumlju.

Hotel Modern, poznato ime u nizozemskom teatru, stigao je s predstavom “Pad Granade”, suptilnom i kazališno rafiniranom izvedbom koja je i stvarna historijska rekonstrukcija jednog doba i vremena, ali istodobno i fikcionalna pripovijest o padu jedne danas gotovo zaboravljene civilizacije – o dobu Maura i njihovu kraljevstvu u Španjolskoj, koje je trajalo sedam stotina godina, te slomu pod znakom križa i kršćanstva u XV. stoljeću – u kojoj su zajedno živjeli muslimani, kršćani i Jevreji.

Hotel Modern (autori i izvođači: Abdelkader Benali, Pauline Kalker, Arlene Hoomweg i Herman Helle) donosi nam predstavu koja vrlo efektno i kazališno utemeljeno spaja brojne žanrove i postupke – glumci i lutke ravnopravno igraju na pozornici, koristi se i teatar sjenki, animiraju se predmeti, sve je potcrtano glazbom, riječju i songom. Kazališni je to pohod u neka davna, sretna i prohujala vremena. Slom Granade i nestanak njezinih fantastičnih svjetova i gradova ujedno su nestanak svijeta punog raznolikosti i suživota više naroda. Spaljuju se knjige, umjetnost i znanost nestaju, ljudi se progone, zatvaraju i protjeruju, španjolska inkvizicija u punom je zamahu i nema milosti – muslimani i Jevreji postaju ljudi bez prava na život. Granada je pala, a sve što je stvorila, nastoji se izbrisati kao da nikada nije postojalo.

Tijelo ima riječ

U okviru MESS-ovih premijera ponuđene su dvije predstave: “Deinos” koreografkinje Amile Terzimehić, čija je dramaturginja Emina Omerović, sjajna plesna izvedba u kojoj tijelo ima glavnu riječ. Autorski je to projekt koji, prepisujem, “istražuje tijelo kao prostor potisnutog, straha, naslijeđene traume, ali i kao prostor otpora, slobode i transformacije”. Mladi protagonisti, plesačice i plesači, u produkciji Novog teatra, ICIKUM-a Novo Sarajevo, Dance MESS Companyja i Scene MESS-a, tom su izvedbom zatvorili 66. MESS.

Plesna predstava "Deinos"Velija Hasanbegović/

No prije njih, također kao MESS-ova premijera, izvedene su “Ratnice” (Scena MESS-a) u režiji Nermina Hamzagića. Dramaturzi su Asja Krsmanović i Adnan Lugonić, a igraju Nadine Mičić, Mona Muratović, Vedrana Božinović, Dina Mušanović i Maja Izetbegović. Predstava je nastala na temelju dokumentarnog projekta “Dnevnik jedne nevidljivosti” autorica Slađane Lučić i Nadine Maličbegović, koje su bilježile stvarna iskustva onkoloških pacijentica i pacijenata u Bosni i Hercegovini i njihovu dvostruku borbu: protiv zloćudne bolesti, ali i protiv zdravstvenog sustava i njegovih ograničenja koja onemogućavaju adekvatno liječenje, skrb o pacijentima i dostupnost lijekova. Jedinstven je to primjer “dokumentarnog” teatra koji publiku ne ostavlja ravnodušnom.

U predavanju o Danteu i “Božanstvenoj komediji” veliki Jorge Luis Borges navodi da, kada vidimo Dantea kako ulazi u pakao, on je potpuno obuzet strahom – ali, napominje Borges, ne zato što je sam zastrašen već zato što je potrebno da osjeti strah kako bismo mi povjerovali u pakao. Nije li to slično onome što nam nudi teatar: neiscrpnu fantaziju, ali i surovu stvarnost, kako bismo barem na trenutak povjerovali da smo živi i da možemo naći izlaz iz pakla? Ono najbolje što smo vidjeli na 66. MESS-u, u to nas uvjerava.