Upoznajte grad na ratnom raskršću: Zašto je Taizz na meti hutista

Satima smo putovali kroz golo bespuće, sivo i preplanulo stijenje, koje me podsjećalo na tibetansku pustoš. Visoki sivi planinski lanci doimaju se prijeteći, a izbrazdani vrhovi, iznenadni klanci i sasušena okamenjena brda podsjećaju na oglodane prapovijesne životinjske skelete... Sve me podsjećalo na divlje i nepristupačne tibetanske pejzaže, koje sam dobro upamtio sa svojih ranijih uzbudljivih putovanja. I onda, najednom, kad smo se ponajmanje nadali, kao prizor iz fatamorganičnih filmskih scenarija, na šturom brdu utonulom u mističnu plavičastu izmaglicu ukazao se splet prelijepih starih građevina što streme ka nebu. Tamo je naš cilj. Tamo je Taizz! Grad na Putu tamjana i raskršću jemenskih karavanskih puteva!

U sami sumrak spustili smo se umorni u grad. Sunce se tiho gasilo i gubilo na zapadnom horizontu, a sve više sjenki uvlačilo se pod krovove grada stiješnjenog u kotlini, donoseći mehku pomrčinu i čineći ga još mističnijim. Akšam je. Vrijeme molitve. Odjednom, kao po komandi, sa svih strana, sa brojnih džamijskih minareta začuli su se pozivi gradskih mujezina na večernju molitvu. Njihovi glasovi u nama su izazvali zbunjenost i neku blagu nelagodu. Zvučali su čudno, poput krikova, krajnje nemelodično, oštro, gotovo zapovjednički - sasvim drugačije od poziva na molitvu koje smo slušali sa džamija u Turskoj, Siriji, Iraku i Jordanu, zemljama kroz koje smo moj prijatelj i saputnik dr. Eldin Karaiković i ja prolazili na putu do mističnog Jemena.

Pričali su nam u Sanaai da su u Jemenu pozivi na molitvu najautentičniji i da gotovo ništa nisu izgubili od tonaliteta kojim se na svakodnevne molitvene obrede pozivalo vjernike u vrijeme Božijeg poslanika Muhammeda. Uostalom, i ne čudi, u ovoj tajnovitoj i nemirnoj zemlji, koju zapljuskuju vode Adenskog zaliva, Crvenog i Arapskog mora, vrijeme kao da je odavno stalo i kao da svjedočimo bajkovitom pripovijedanju zanosne Šeherzade iz “Hiljadu i jedne noći”.

ZANIMLJIVA HISTORIJA: Taizz je, moglo bi se kazati, jedan od najslikovitijih i najegzotičnijih gradova u kojima sam boravio na svojim putovanjima. Djeluje gotovo nestvarno, tiho i sanjivo, kao da je nekim čudom izronio iz neke orijentalne bajke. Djeluje poput nepristupačnog orlovskog gnijezda. Njegova stjenovita brda dominiraju plodnom dolinom kojom već stoljećima vode najznačajniji karavanski putevi iz Adena i Omana. Iz Taizza su hrabri i ratoborni Jemenci često mijenjali sudbinu Arabije Felix – Sretne Arabije.

Smješten je na nadmorskoj visini od oko 1.400 metara, u sjevernom podnožju iskonske planine Subr, čiji vrhovi prkose sa 3.006 metara. To je prebogat grad u kome su nekadašnji sultani imali svoje prelijepe ladanjske ljetnikovce i palače. U njemu su mir i sigurnost nalazili slavne vojskovođe i ratnici, a iz velebnog dvorca Kairo, koji se vidi na svakoj razglednici, podignutog na stjenovitom brdu 450 metara iznad krovova grada, gdje je smještena rezidencija guvernera, gospodarili su u 12. i 13. stoljeću moćni Ayyūbidi, čuvena jemenska dinastija, čiju je slavu arapskim svijetom pronio plemeniti Saladin (An-Nasir Salah ad-Din Yusuf ibn Ayyub, 1138-1193), vojskovođa bez premca, koji ni u jednom ratu kojeg je vodio i dobio, nikada nije želio da ponizi i do kraja uništi svoje neprijatelje. Govorio je iz ubjeđenja da je mir Božiji dar i da niko nema parvo da mu miijenja suštinu.

Saladin je bio prvi sultan i nekada moćne Sirije, a vladao je i Gornjom Mezopotamijom i Jemenom. Njegov brat Turan Shāh, od Taizza je napravio nezaobilazno trgovačko središte sa luksuznim hanovima i musafirhanama u koje su neizostavno navraćali umorni putnici i trgovački karavani iz Adena, Omana, Sanaae, Mokhe i Hodeidaha, sa bogatim tovarima najfinijeg katha, tamjana i kafe, bisera, sedefa i merdžana iz Perzijskog i Adenskog zaliva, ali i nebrojenim dragocjenostima opljačkanim sa trgovačkih brodova čiji su se kapetani drznuli da svoje lađe usmjere ka Crvenom moru i moreuzu koji ima znakovito ime - Bab al-Mandab, što na arapskom znači – Vrata suza!

SUZE BOGOVA: Smješten u jugozapadnom Jemenu, Taizz se nalazi na raskrsnici puteva i danas mnogi smatraju da su upravo taj geografski položaj i bogata trgovačka ponuda u gradskom suku (tržnica), u kome se moglo kupiti “sve što ti duša želi i oči vide”, povoljnosti koje su Taizzu donijele važnost, ugled i bogatstvo. Ipak, ono što je dugo vremena bilo svojevrsni razvojni simbol grada jeste tamjan – ovdje mu daju božanski značaj i s razlogom ga nazivaju - suze bogova! U starim vremenima tamjan je imao vrijednost zlata, pa su ga starogrčki trgovci nazivali thymiama, Arapi luban, a Latini olibanum i svi su čeznuli za njegovim mističnim mirisom i okrepljujućim okusom, za koji se u starim vremenima vjerovalo da čovjeku jača zdravlje i nagrađuje ga milošću Božijom. U tim dalekim vremenima Taizz je nerijetko poređen sa nadaleko čuvenim gradom Zafarom, najznačajnijim trgovačkim centrom Zemlje tamjana, kako je stoljećima nazivan Oman.

Pored cijenjene aromatske smole iz drveta Boswellia sacra, za koju današnja medicina smatra da liječi mnoge bolesti, čak i karcinom, Taizz je oduvijek bio i svojevrsni centar plantaža kafe i blago opojne biljke khat (Catha edulis), bez koje nijedan Jemenac ne bi mogao zamisliti život. Riječ je o biljci koja raste unutar Afričkog roga i Arapskog poluotoka, poznatoj po psihoaktivnom alkaloidu katinonu, čije stimulativne karakteristike izazivaju antidepresivna raspoloženja i blagu eurofiju. Khat je u starim vremenima tradicionalno služio kao dobro trgovinsko sredstvo, pa izvori iz drevnog Egipta khat smatraju svetom biljkom, koja je kroz mistično iskustvo korisnike povezivala s Bogom. Ipak, istinski ugled i bogatstvo Taizzu je donio tamjan.

Historija je zabilježila da se u antičkim vremenima po tamjan odlazilo putem koji je od Mediterana prelazio preko surovog poluostrva južne Arabije, duž Crvenog mora, Omanskog zaliva, Adena, a u povratku preko Taizza do legendarne Petre u Jordanu, i dalje prema Srednjem istoku, preko Saudijske pustinje do antičke Gere u Persijskom zalivu, te prema Damasku u Siriji ili prema Libanonu. Ta mirišljiva smola imala je veliku cijenu i smatrana je jednako dragoc­jenom kao i biseri iz Pezijskog zaliva ili dragulji sa daleke Šri Lanke. Dragocjena, jer su u teokratskim društvima tog davno prohujalog vremena, magijsko-religiozne funkcije bile u osno­vi svake političke ili ekonomske odluke, a svećenička kasta – kako je poznato - praktično je držala punu vlast u svojim rukama. Nijedan obred ili ceremonija žrtvovanja i umilostivljenja bogovima nije mogla otpočeti bez tamjana. I on je, kao i na­fta, zapaljiv, a njegov opojni miris ima moć da donese mir srcu i duši, te da ublaži napetost i tugu, da navede na meditiranje i da u duši upali onu vatru koja vodi do neposrednog kontakta sa božanstvom.

U VRTLOGU VREMENA: Historija Taizza gotovo da je burna koliko i historija Jemena. Njegovim uskim uličicama, prelijepim palačama i bogatim miomirisnim trgovinama često su se vrtložila nemirna vremena, donoseći mu nerijetko tragične drame, turobnu neizvjesnost, ali i ugled i slavu. Bio je svojevrsni centar kulture, obrazovanja i tolerancije u duboko konzervativnoj zemlji. Sa svojom historijskom orijentalnom arhitekturom, znanstvenim naslijeđem i liberalnim društvenim tkivom, grad je djelovao poput svjetionika svekolikog napretka. Njegova je prošlost bogata historijskim i kulturnim dostignućima. Znamenitosti, kao što je dvorac Kairo, izgrađen u 11. stoljeću, nekada su stajale kao svjedoci strateškog i estetskog značaja Taizza. Veličanstvene džamije Ashrafia i Mudhafar, obje stare preko 800 godina, zanavijek su usidrile vjerski i arhitektonski identitet grada.

Osamdesetih godina dvanaestog stoljeća, na vrhuncu prosperiteta, u Taizzu je stolovala moćna dinastija Ayyūbida, čiju je slavu i sjaj na ratničkoj mudrosti i plemenitom maču pronosio veliki Saladin, strah i trepet islamskog Istoka i najveći arapski vojskovođa svih vremena. To je doba sveopćeg procvata grada, o kojem i danas svjedoče neke prelijepe građevine podignute u maštovitom orijentalnom stilu. Taj zlatni period potrajao je sljedeća dva stoljeća, a negdje oko 1500. godine kapital seli u Sanaau, u kojoj vlada moćna dinastija Taharida. Nekako, u isto vrijeme, potpada pod otomansku vlast, a trgovina khatom, tamjanom i kafom širi svoje tržište sve do Istanbula i dalje, do Venecije i Beča.

To je vrijeme kada se svakodnevni život nije mogao zamisliti bez magijskih i ezoteričnih obreda, koji su se podudarali s duboko uvriježenim religioz­nim tradicijama i običajima tadašnjeg Orijenta. Tamjan je spaljivan u svetištima, proročištima, hramovima, derviškim sastajalištima, vjerskim objektima i bogatunskim palačama, jer se duboko vjerovalo da njegov miomirisni dim ima magičnu moć da olakša komunikaciju s bićima iz duhovnog svijeta i uspostavi vezu s božanskim silama. Zahvaljujući njegovoj potražnji, skoro dva milenija su se bogatili narodi i mitska kraljevstva, o kojima pripovijedaju legende i svete knjige Stari zavjet, Biblija i Kur’an. Vjeruje se da tamjan spada među prve darove (zajedno sa mirtom i zlatom), koje su Sveta tri kralja donijeli Isusu Kristu. Zbog toga nije ni čudo da se u zemljama arapskog svijeta tamjan doživljava kao sveta biljka uz pomoć koje se smrtnici mogu približiti božanskim uticajima.

Tokom osmanskog perioda i ranog 20. stoljeća, Taizz je čak služio i kao glavni grad Jemena. U njemu je još od vremena mudrog cara Solomona živjela velika jevrejska zajednica poznata kao Sharabi, koji su značajno doprinijeli lokalnoj ekonomiji, prije nego što su 1940-ih godina masovno iselili u Izrael. Sve do potkraj prošlog stoljeća, Taizz je bio centar kulture i obrazovanja u Jemenu. Sa institucijama kao što je Univerzitet Taizz i visokim procentom pismenosti u odnosu na nacionalne prosjeke, grad je proizveo generacije doktora, visokih državnih službenika i aktivista za ljudska prava, uključujući Tawakkol Karman, prvu Arapkinju, koja je 2012. godine dobila Nobelovu nagradu za mir.

UPRKOS SLAVNOJ HISTORIJI: Ali, pojavom hutista, nekada srce jemenske kulture i intelektualnog života, postao je simbol uništenja, a njegovo ime postalo je jezivi sinonim za grad snajpera i brutalnog građanskog rata. Od 2015. godine, njegovi ljupki sokaci, trgovi i ulice, karakteristične višespratnice građene od blata, moderne kamene palače i historijska mjesta, postali su krvava bojna polja. OUN procjenjuje da je sukob u Jemenu do sada odnio 250.000 života, a Taizz je pretrpio nasilje kakvo se ne pamti. Samo između 2015. i 2017. godine, procjenjuje se da je u gradu poginulo oko 3.400 ljudi, a više od 16.000 je lakše ili teže povrijeđeno. Tragedija Taizza još traje i ne vidi joj se kraj.

Uprkos svojoj slavnoj historiji, grad se nije mogao zaštititi od čestih previranja. Taizz je odigrao ključnu ulogu u građanskom ratu u Sjevernom Jemenu 1960-ih, a kasnije se upleo u okršaje između Sjevernog i Južnog Jemena koji su doveli do ponovnog ujedinjenja 1990. godine. No, nakon arapskog proljeća i pada dugogodišnjeg diktatora Alija Abdullaha Saleha (1947–2017), Jemen se otisnuo u tragičnu neizvjesnost i haos. Oformljen devedesetih godina prošlog vijeka, kao pokret za vjerski preporod zejdiske sekte šiitskog islama, moć i uticaj Huti su stekli krajem 2014, kada su preuzeli kontrolu nad velikim dijelovima Jemena, uključujući i glavni grad Sanaau. Do marta 2015. Taizz je postao grad na prvoj liniji fronta. Vladine snage, podržane koalicijom predvođenom Saudijskom Arabijom, nastojale su da povrate Taizz i u tome su uspjele.

Svakodnevni život u gradu liči na život u ratnom Sarajevu. Snajperi pozicionirani na krovovima i u brdima, iznad grada, učinili su da je svako kretanje postalo nalik ruskom ruletu. Od 2015. godine, više grupa za ljudska prava dokumentovalo je stotine snajperskih ubistava i ranjavanja. U jednom izvještaju procjenjuje se najmanje 365 smrtnih slučajeva civila i preko 300 povrijeđenih samo od snajperske vatre. Među žrtvama su naravno i djeca. Taizz je postao ratna zona gdje nema sigurnih skloništa.

Ni kulturno naslijeđe nije pošteđeno. Nekada ponosni simbol grada, dvorac Kairo, uništen je artiljerijskom vatrom. Džamije koje datiraju vijekovima, bombardovane su. Nekadašnja kraljevska palata u kojoj je smješten muzej, granatirana je 2016. godine. U požaru su nestali neprocjenjivi rukopisi.

Od 2024. godine u južnim dijelovima grada došlo je do blagog smanjenja borbi. Započeli su projekti restauracije zamka Kairo i džamije Ashrafia. No, ovi koraci su krhki, ugroženi svakodnevnom artiljerijom i snajperskim hicima. Pa ipak, Taizz nastavlja da traje, kao priča upozorenja i dokaz ljudske otpornosti. Nekada kolijevka jemenske kulture, danas je linija fronta agonije i preživljavanja. Život u Jemenu uistinu zna da bude nepravedan!