ČITANJE (U)SEBI: Svijet je polje za pravljenje uspomena

”Sarajevosti”, Sinan Gudžević, Buybook, 2026.

Dnevnik “Sarajevosti” Sinana Gudževića, objavljen u ediciji koju u izdavačkoj kući Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović, cijelim je svojim tokom, kako to potvrđuje i sam izbor naslova, omeđen bavljenjima i zapažanjima koji autora vežu sa Sarajevom kao gradom. Međutim, to nije ni u kom smislu puki odnos prema samom prostoru, geografiji i njegovim povijesnim silnicama, već prije svega prepoznatost sa ljudima, na koje Gudževića podsjeća ovaj urbanitet, stvarajući tako specifičan imaginarij ukotvljen u preplitanja koja su obilježila jednu egzistenciju.

Potonulo vrijeme

Strukturiran, dakle, okvirno kao priča o gradu i ličnostima, ovaj se dnevnik asocijativnim nizom kreće kroz jedno već potonulo vrijeme, on je nastojanje da se, kako to autor imenuje, pred nezajažljivim demonom zvanim sutra pokuša nešto otrgnuti i spasiti od ništavila. Imajući na umu trenutak koji živimo, njegovu nesposobnost da pamti ono što vrijedi sačuvati, revizionističku pošast poništavanja, sve je više onoga što se zaboravlja i malo šta ostaje upamćeno. Sinan Gudžević u tom smislu jeste jedan od rijetkih preostalih hroničara, arhivara, onoga što se silom želi izbrisati iz pamćenja u našoj kulturi. Ne pristajući da se zarad kratkotrajnih lovorika mijenja vlastita glava, on sa istrajnim žarom opetovano stoji na barikadi literature i mišljenja koji nisu prijetvorno koristoljublje. Već dubinska predanost uvjerenju da je to posljednja brana pred opštim obesmišljavanjem svakog sistema vrijednosti.

Svi oni koji čitaju njegove tekstove znaju da ovaj autor neprestano ulaže puni svoj etički i estetski credo kako bi odbranio istinitost onoga o čemu piše. Nema lažnih kompromisa, greška se ne oprašta ni sebi, a preciznošću izraza želi se spriječiti svaka dvosmislenost onoga što se želi reći. Ovako pojmljeno moglo bi se zaključiti da je u Gudževića sve smrtno ozbiljno, ali znamo da nije tako. Njegova spisateljska zaigranost često nam otkriva jednu karnevalesknu prirodu, koja po svaku cijenu želi pripovijedati kako bi se neko smijao, ali i plakao. Podsjećajući nas da još postoji potreba za radovanjem u rečenici, da se do kraja insistira na tome da ono što je zapisano, uprkos svemu, može svjedočiti ljudskoj čestitosti, te da nije sramota moći pokazati emociju.

Otuda “Sarajevosti” jesu mahom putopis po sjećanju, koji formu dnevnika, onog dakle dnevno dogođenog, podređuje evociranju onoga što je minulo, izvodeći iznova ne scenu sjene jedne prošlosti koja je brutalno sasječena, prokužena i proskribirana. A vrijeme je sada opšte laži, parafraza i simplifikacija, pred kojima je nužno pokušati časnim stavom, erudicijom i intelektualnom dosljednošću sačuvati nešto od onog suštastvenog u nama, neki red stvari. Iz tog razloga Gudževićeva knjiga jeste najvećim svojim tokom upravo borba za svjetlost riječi, njenu jasnoću i težinu. Za njega svaka riječ jeste ona koja se mora dovesti do krajnje tačnosti, ali ne sterilno zarobljena u geometrijskoj preciznosti, već ona koja dozvoljava da se dogodi čudo življenja, potvrđujući da u pukotinama naše ropotarnice pamćenja opstaju još uvijek naslage fine prašine duha. Sinan Gudžević, otuda, u logici redovnog bilježenja na određen datum, po recepturi dnevničkoj, jako malo ide za onim što je neposredna stvarnost, jučerašnji događaj ili razmišljanje, već priziva iz memorije slike koje se datiranjem pojavljuju kao procjepi onoga što je nekad bilo, da bi se ispunila bar djelimično praznina onoga što sada jeste. Znatan dio ovih tekstova već ranije je objavljen u autorovoj kolumni Maksimir&Mirogoj, ali na ovaj način ulančani u jednu cjelinu oni otkrivaju puninu zamaha koji se opire zaboravnosti, grčevito insistirajući da se neke nepobitne činjenice moraju iznova ponavljati, kako ih skakavci ovovremene smutnje ne bi u potpunosti proždrli.

Knjiga je intimni zemljopis Sarajeva

Mjesta se smjenjuju, bilo da govori iz rodnog Graba, neprestano podsjećajući na onaj mikrokosmos sandžački, koji je tako autentično konstituisao Ćamil Sijarić, a čiji je Sinan dostojni nadgradilac, bilo da je direktno Sarajevo, ili bilo koji drugi grad u kojem boravi, posrijedi, Gudžević traga za onim fragmentima priče koji će u Mnemozininim odajama iznova oživjeti topografiju sredine koju su činile osobe važne za njegov intimni zemljopis Sarajeva. Otuda, sve ono što je vezano za “Sarajevosti” nastojanje je da se odbrani pravo na sjećanje, o kojem već toliko puta govorim, koje nije podložno dnevnopolitičkim (zlo)upotrebama. Ljudi Sarajeva iz Gudževićevih tekstova jesu oni koji su danas, bilo živi ili mrtvi, mahom ostali na marginama opšteg ludila etnonacionalističke ostrašćenosti, onaj supstitucijski element koji je izgrađivao Sarajevo, čineći ga paradigmom interkulturnog preplitanja i razmjene, ostajući predan ideji mogućeg zajedništva. Autor se, ovdje, stoga bavi najčešće onima koji nisu ni po koju cijenu tržili svoje dostojanstvo. Ostajući svjesno izopšteni, ali ustrajni da ne pristanu na prevaru da je sve što je bilo prije pogrešno, da sve treba porušiti kako bi se po novim pravilima gradili odnosi koji će pogodovati jedino onima što ljude odjeljuju jedne od drugih zarad profita na krilima naciona.

Daleko od toga da ovaj dnevnik pleadira za stvaranje jednog novog kriptomita o Sarajevu. Naprotiv, Sinan Gudžević ne romantizuje stvarnost, on je nje u svom pisanju do kraja svjestan. Upravo suprotstavljajući se šarenim lažama deklarativnog, postdejtonskog, građanskog principa, koji u BiH počiva na licemjerju proklamovane neoliberalnosti (koja je krinka za isključivi etnički pristup), ovaj pisac nas dovodi u poziciju da budemo neposredni svjedoci nekih dugotrajnih kulturnih procesa što su iznutra mijenjali sliku grada. I još uvijek je destruiraju i rastaču. Odnos prema pjesniku Izetu Sarajliću najbolji je pokazatelj toga kako se Sarajevo, nakon rata, nosi sa svojim neuklopljivim veličinama. Ko je u posljednje dvije decenije pratio šire postjugoslovenske književno polje, zna da je Gudžević povodom Sarajlića vodio nekoliko puta vehementne polemike.

Pravo na pamćenje

Činjenica da njega za ovog pjesnika veže prijateljstvo, koje je, važno je reći, jedno od centralnih niti ove knjige, ni u kom smislu ne umanjuje potrebu da se još jednom, iznova, skrene pažnja na tu golemu nepravdu. Braneći Izeta Sarajlića, velikim dijelom ove knjige, autor brani pravo na pamćenje Jugoslavije kao maksimalnog ovdašnjeg civilizacijskog dostignuća. To što Sarajevo spočitava Sarajliću, njegovu vjeru u jugoslovenstvo i antifašizam, koji su se pred njegovim očima rasipali kao potonula barka razbijenih utopija, paradigma je onoga što dominira u današnjem javnom prostoru poslovičnog regiona. Svi oni koji su neukalupljivi u novu stvarnost, partitokratskog feudalizma, jer su do kraja ostali vjerni svojim ubjeđenjima, i nisu napravili intelektualni salto mortale hineći ulogu navodnih disidenata tog mrskog sistema, postupno su istiskivani iz sjećanja, ostavljani na marginama i svjesno zaboravljani. Ovaj dnevnik otuda jeste još jedan Gudževićev važan doprinos borbi za dignitet književnosti, važnost njenog neprestanog protivljenja svakoj sili, svakom oglušivanju o principe čovjekoljublja.

Polemične, intimne, žestoke i nježne, istovremeno, “Sarajevosti” Sinana Gudževića jesu knjiga koja upućuje na važnost potrebe da se, u silnoj buci i bijesu svuda oko nas, ukrade bar jedan kutak gdje će biti moguće ostati autentičan i nepotkupljiv svjedok jedne kulture, koja nestaje. Svojim osobenim stilom ovaj nas autor do kraja podsjeća na težinu napisane riječi, te na to da ona još uvijek, ma kako degradirana, podrazumijeva neko značenje.