Amazonija umire u zlatu

Nikad nisam istraživao koliko na svijetu ima gradova sa imenom Santa Cruz (Sveti krst). Učinilo mi se da ih ima na desetine. Kuda su god prohodili španski misionari u pratnji konkvistadora, iza sebe su ostavljali naselja sa imenom Santa Cruz. Ipak, ponajviše mi je u sjećanjima ostao bolivijski Santa Cruz. Doduše, njegovo pravo ime je Santa Cruz de la Sierra (Sveti krst planinskog lanca), ali ga malo ko tako naziva u slobodnoj komunikaciji. Smješten na na rijeci Pirai, ušuškan prašumskim šumama, predstavlja srce Bolivije.

U Santa Cruz smo, za vrijeme novinarsko-istraživačke ekspedicije “Ande-Amazon ‘91” sletili avionom iz Arequipe, grada poznatog po zanimljivim muzejima, kolonijalnoj arhitekturi i zgradama od vulkanskog kamena, ali i po svojim ljupkim nadimcima Ciudad Blanca (špan. Bijeli grad) i Leon del Sur (špan. Južni lav). Arequipa je drugi po veličini grad u Peruu, po mnogima značajniji od Lime, ali se u njemu nismo dugo zadržavali, jer smo žurili u Boliviju, u neistražene prašume Mato Grossoa. Željeli smo iz živopisne Riberalte ući u Amazoniju. Gorio sam od čežnje da se to dogodi čim prije. Amazonija je dio moje životne magije!

NEZNANAC SA ZLATNIM MAMUZAMA: Sa oko 2.500 stanovnika, Riberalta je smještena u plodnoj dolini takozvanog Crvenog kanjona. Prvobitno je bila naseljena domorodačkim stanovništvom, pripadnicima plemena Chacobo, Pacahuara, Caripuni i drugim, koji su živjeli sretno od ribolova i uzgoja južnog voća, ali je kasnije mirni gradić privukao pažnju tragača za zlatom i od tada u Riberalti ništa nije kao što je nekad bilo. Zvanično, grad je osnovan 1894. godine, a njegov položaj na dvije bajkovite rijeke – Beni i Madre de Dios – učinio ga je važnim mjestom odakle su u neistraženu Amazoniju kretali misionari, prirodnjaci, avanturisti i ekspedicije, kao što je bila naša. Tim putem i mi smo željeli ući u Brazil i nastaviti put prema Porto Velhu i Manausu.

Dan smo proveli u priličnoj dosadi, a predveče smo našli mjesto u nekom noćnom klubu sa bilijarima i bučnim mračnim osobama, koje su se zaljevale pivom i lošom rakijom. A onda se na vratima pojavio neznanac sa zlatnim mamuzama! Bili smo u nevjerici. Visok, stasit, sa crnim kožnim šeširom kakve nose američki kauboji, oko vrata debeli teški zlatni lanac sa masivnim zlatnim privjeskom u obliku krsta, otvorena crna košulja sa dugim rukavima ispod kojih bljeskaju zlatni sat i zlatna narukvica, kožni prsluk jedva da se spušta do širokog opasača sa zlatnom tokom na pasu, kožne uske hlače i duboke kožne čizme ručne izrade, sa zlatnim potpeticama i zlatnim mamuzama. Nestvaran lik. Kao da je tek izašao iz nekog western saluna!

Čim se pojavio na vratima sve je utihnulo. Svjestan svoje važnosti, neznanac je prišao šanku i pokretom prsta dao znak poniznom šankeru da pićem počasti sve goste. A onda se okrenuo prema našem stolu i začuđeno nas pogledao. Pokazao je barmenu prstom na bocu “piska”, uzeo je u ruku i s njom prišao našem stolu.

Gospodo, je li slobodno?! – upitao je spuštajući bocu na naš sto i, prije nego što smo bilo šta izustili, privukao stolicu i sjeo. – Ja sam Hoze! – dodao je.

Bili smo, dabome, zbunjeni i svako je ponešto promrmljao, nevoljno prihvatajući novajliju, a Hoze se prijateljski široko nasmiješio pokazujući zlatne zube. Tako smo upoznali istinskog gospodara Riberalte. Ostali smo dugo u noćnom klubu, bilo nam je prijatno, a usput smo i saznali zanimljivu priču. Hoze je vlasnik ilegalnog zlatnog rudnika u močvarnom dijelu Mato Grossa. Svi ga poznaju pod imenom Golden men. Tu noć nastavili smo druženje u njegovoj luksuznoj hacijendi, u središtu grada, obrubljenoj visokim zidinama, kako bi se skrio sav luksuz kojim je odisala. Što smo duže sjedili uz piće, ja sam sve više pokazivao interesovanje da zajedno s njim na nekoliko dana posjetimo zlatne rudnike, na što je on sa neskrivenim zadovoljstvom pristao. Dogovorili smo se da s jutrom krenemo - u Mato Grosso!

No, nismo otišli!

Kada smo se povukli u svoje sobe, nismo odmah zaspali. Ušli smo u živu raspravu da li je dobro da krenemo sa Hozeom u prušumu Mato Grossa i da za jedan ili dva dana odgodimo putovanje prema Manausu. Naravno, na um su nam padale i moguće nepredvidive opasnosti koje je sa sobom nosilo putovanje do Hozeovih zlatnih rudnika. Na kraju, odlučili smo da ne prizivamo đavola bez potrebe i da domaćinu zahvalimo na gostoprimstvu i nastavimo put niz rijeku Madre de Dios. Tako se i dogodilo.

BOŽANSKA PRIVLAČNOST ZLATA: Mnogo prije nego što je Christopher Columbus (1451–1506) otkrio Novi svijet, autohtone kulture u Južnoj Americi, poput Inka i Chimua, ukrašavale su zlatom svoja božanstva i hramove. Zlato je imalo dubok religiozni značaj, simbolizirajući božanski autoritet i besmrtnost. Pripadnici drevnih civilizacija su na zlato gledali kao na uzvišeni most između zemaljskih i nebeskih carstava, često ga poistovjećujući sa sunčevim božanstvima, kao što su bila Apu-Punchau kod Inka, Kinich-Ahau kod Maja ili Huitzilopochtli kod Asteka, a magični sjaj i neuništiva priroda plemenitog metala učinila ga je snažnom metaforom za besmrtnost i vječni život. Štaviše, zlato se smatralo jedinstvenim božanskim autoritetom!

Ništa manji značaj zlatu se ni danas ne pridaje u zelenom carstvu amazonskih kišnih šuma. Boravili smo tri dana u gradu Porto Velhu (Stara luka), koji su davnih dana podigli ispirači zlata na rijeci Madre de Dios i njenim pritokama. Danas je to glavni i najveći grad brazilske savezne države Rondônije, sa preko 460.000 stanovnika. Njegove ulice su prepune trgovina i firmi za otkup zlata, koje stoje na usluzi onima koji u Amazoniju odlaze u potragu za životnom srećom. No, rijetki su oni koji za zlatom tragaju sa običnim alatom i sitom za ispiranje, naivno se nadajući da zlata ima svuda i da ga treba samo pokupiti. Ne, oni se posljednjih godina priključuju ilegalnim rudnicima zlata, iza kojih stoje gramzive koruptivne multinacionalne kompanije, koje ne biraju sredstva da bi ostvarile svoje mračne planove.

U razmaku od samo deset godina, ilegalni rudnici zlata, te sječom i krčenjem šuma, u Amazoniji je uništena teritorija veličine Velike Britanije! To tvrde istraživači jedanaest ekoloških organizacija koje djeluju u osam južnoameričkih država na čijim se teritorijama prostire amazonska džungla. U stručnoj studiji, objavljenoj u Boliviji, oni ističu da je blizu 240.000 kvadratnih kilometara amazonske džungle nestalo u periodu od 2000. do 2010. godine. Deforestacija je, prije svega, posljedica ilegalnih rudnika zlata, izgradnje autoputeva i hidroelektrana, poljoprivrede i stočarstva, kao i izgradnje naftnih i gasnih bušotina. Do sada je, tvrde, uništeno skoro 20 posto brazilskog dijela amazonske džungle.

Sararé, prašumsko područje veličine Singapura, koje se nalazi uz granicu s Bolivijom, pretrpjelo je nenadoknadivo uništenje. Između januara 2024. i kolovoza 2025. godine izgubilo je četiri posto šume, a od početka zlatne groznice, prije pet godina, uništeno je ukupno 45 kvadratnih kilometara, što je površina gotovo veća od polovice Manhattana. Voda na tom području zagađena je živom koju rudari koriste pri ispiranju zlata, a starosjedilačke vođe tvrde da su rijeke otrovane, šume uništene, a životinje otrovane ili pobjegle zbog buke strojeva, bučne glazbe i čestih eksplozija. “Rođen sam i odrastao ovdje, a kad sam ovo vidio, nisam mogao vjerovati”, rekao je Jackson Katitãurlu, vođa naroda Nambiquara, koji živi na tom području.

ILEGALNE MREŽE RUDNIKA: Brazilska policija i sigurnosne snage kopneno-zračnom operacijom uništile su ilegalno rudarsko naselje Vila Cururu, smješteno u srcu teritorija Sararé. Naselje je bilo dio dobro organizovane, složene ilegalne mreže rudnika zlata, koja se posljednjih godina brzo širila na teritorije starosjedilačkog naroda Nambiquara. Imalo je sve potrebne sadržaje, od improviziranih barova, prenoćišta i bordela, kockarnica i trgovina za otkup zlata, a rudari su pijucima, eksplozivom i teškim strojevima uništavali šumu i kopali brda zemlje, nadajući se da će naići na zlatnu žicu. Tokom akcije, sigurnosne snage su pronašle tajni tunel, dug više od stotinu metara, ispunjen sofisticiranim alatima i kemikalijama, a u blizini je otkriven i podzemni bunker s generatorom i 300 kilograma eksploziva, znak da su se organizatori ilegalnog rudarenja planirali vratiti. Brazilska vlada kaže da bi broj tih rudara u Amazoniji mogao da bude između 80.000 i 800.000!

Studija brazilskih obavještajnih službi (Abin) i Foruma za javnu sigurnost Brazila, objavljena u oktobru prošle godine, zaključuje da su trgovina drogom, ilegalna eksploatacija zlata i trgovina ljudima, najveće prijetnje ugroženom domorodačkom stanovništvu i životnoj sredini u Amazoniji. U zelenom carstvu postoji stotine plemena s kojima još nismo stupili u kontakt, te oko 160 kopnenih sisavaca i čak 30.000 biljnih vrsta koje još nismo otkrili... Sve je to izloženo nepovratnom uništenju!

“Profitabilni poslovi kriminalnih kartela potaknuti su kombinacijom više različitih faktora”, navodi se u Studiji. “Tu spadaju rast cijene zlata, slabo prisustvo države u amazonskim prostranstvima, te propusne granice sa susjednim državama – Kolumbijom, Peruom, Venecuelom, Bolivijom, Ekvadorom, Surinamom i Gvajanom. Zbog toga su u Amazoniji kriminalne mreže prisutne u najmanje 260 općina, a polovina njih je pod dominacijom moćnog kriminalnog sindikata Comando Vermelho, koji kontroliše ilegalnu trgovinu zlatom, tropskim drvetom i drogom…”

Da se radi o nekoj vrsti “države u državi”, najbolje govori ovaj podatak - u policijskoj raciji protiv mafijaškog sindikata Comando Vermelho, u oktobru prošle godine, ubijeno je više od 120 osoba, od kojih su mnoge imale veze s tom kriminalnom organizacijom. Nekoliko dana nakon masakra, predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula da Silva naredio je angažman oružanih snaga tokom klimatske konferencije u Belému. Takva vojna operacija – tzv. garancija zakona i reda (Garantia da Lei e da Ordem, GLO) – korištena je i tokom drugih velikih događaja poput samita G20 u novembru 2024. i samita BRICS-a (akronim od engl. Brazil, Russia, India, China, South Africa) u julu iste godine. Obje su održane u Rio de Janeiru.

KO KUPUJE KRVAVO ZLATO: Uprkos mjerama koje je poduzela vlada brazilskog predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve protiv ilegalnog iskopavanja zlata u Amazoniji, ova kriminalna aktivnost se nije smanjila, već je samo preselila iz jednog područja u drugo, a prema izvještaju brazilskog ureda Greenpeacea, ilegalno iskopavanje zlata ima fatalne posljedice po okoliš, životinje i autohtono stanovništvo.

Zlato koje se ilegalno vadi iz amazonskih rudnika obično se označava kao zlato iz licencirane rudarske zadruge, prije nego što se izveze složenim kriminalnim kanalima. Tri najveća kupca u 2024. godini, prema izvještaju pod nazivom Toxic Gold su Kanada, Švajcarska i Ujedinjeno Kraljevstvo. S druge strane, Njemačka, Italija i Češka su 2023. godine uvezle ukupno 1,5 tona zlata iz brazilskih država Para i Amazonas.

“Cijena zlata je sada na vrhuncu svih vremena, a potražnja za njim nastavlja da raste, čak i ilegalno rudarenje”, upozorava Harald Gross, visoki zvaničnik iz Greenpeacea. Zlato se sada koristi kao sigurna investicija, između ostalog i zbog zabrinutosti i negativnih ekonomskih efekata carinske politike američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Prema izvještaju Greenpeacea, zlato iz Amazona se krijumčari kroz neprozirne lančane trgovine i prodaje preko posrednika, što otežava dokazivanje njegovog porijekla. “Prije nego što uđe u međunarodnu trgovinu, zlato prolazi kroz mnoge ruke i topi se iznova i iznova”, dodao je Gross.