DR. SC. JASMIN HALEBIĆ: Najskuplja opcija

“Zatvaranje fabrika uvijek je najskuplja i krajnja opcija”, nedavno je izjavio izvršni direktor Volkswagena, naglašavajući probleme s kojima se suočava vodeći automobilski koncern u Evropi. Volkswagen do naredne decenije neće postići tržišno održivo korištenje kapaciteta u nekoliko svojih pogona, a pritom mora smanjiti evropske proizvodne količine za više od pola miliona vozila godišnje. Razlozi zvuče poznato: američke carine, dramatične promjene na kineskom tržištu, pad cijena, geopolitički sukobi, sve snažnija konkurencija i regulatorni pritisci. Moguće rezanje čak 50.000 radnih mjesta u tvornicama izazvalo je oštro protivljenje zaposlenih u divu iz Wolfsburga. Automobil, taj čudnovati proizvod, nije čelik niti je Volkswagen Nova željezara Zenica. Ipak, dilema koja danas muči evropskog automobilskog giganta neobično podsjeća na onu pred kojom se nalazi FBiH: šta učiniti sa industrijskim kapacitetom koji je izgubio konkurentnost?

Fabrika vs. zbir mašina

Na prvi pogled teza Volkswagenovog menadžera djeluje paradoksalno. Kad fabrika proizvodi gubitke, opravdano je staviti ključ u bravu. Međutim, vrijednost jednog industrijskog kompleksa puno je veća od proste sume tržišnih cijena zemljišta, proizvodnih hala, postrojenja, mašina i opreme. Poslovno sposobna kompanija ima svoje kupce, dobavljače, radnike, proizvodno znanje, logističke kanale, tehnologiju, ugovore i mjesto na tržištu. Uruši li se takva proizvodna cjelina, neminovno se ospe i lavovski dio njene vrijednosti. Mašina je dragocjena dok je u sklopu proizvodne linije, a mnogo manje vrijedi kada se demontira; specifična oprema možda uopće nema drugog kupca pa će, u vrh glave, završiti u starom gvožđu. Pomisli li neko da je zatvaranje fabrike jednako besplatnom prestanku proizvodnje, taj se grdno vara. Riječ je, zapravo, o drugačijim vrstama troškova.

Ko plaća račun zatvaranja?

Prvu fakturu dobije sama kompanija. Otpremnine, otpisi imovine, raskidi ugovora i penali, demontaža postrojenja i sanacija okoliša mogu zahtijevati veliki jednokratni novčani izdatak što obustavu poslovanja poskupljuje. Drugi račun stiže radnicima. Njihov gubitak nije samo plata. U golemim industrijskim sistemima godinama zrije specifični ljudski kapital. Iskusnim metalurgom, inženjerom, rukovaocem specijalne opreme ili operaterom u tehnološkom procesu rijetko se kad postaje iščitavanjem priručnika. Kada se radnici proglase tehnološkim viškom i otpuste, prijevremeno penzionišu ili odu u druge firme i zemlje, gubi se znanje čije je ponovno stvaranje skupo i sporo. Treća faktura se ispostavi lokalnoj, pa i cijeloj domaćoj privredi. Velika fabrika nikada nije izdvojeno ekonomsko ostrvo. Oko Željezare i oslonjeni na nju privređuju različiti serviseri, dobavljači, transportna preduzeća, trgovci, tehnološki povezane djelatnosti (grijanje u Zenici), ali i brojni drugi biznisi. Svakog 17. u mjesecu kad su se tradicionalno isplaćivale plate željezarskim radnicima, lokalne prodavnice, restorani, tržnice i granapi, pa i gostionice, imali su pojačanu tražnju. Sigurno će Zenica osjetiti gubitak radnih mjesta. Četvrti račun na kraju dospijeva državi. Kada radnik ostane bez posla, država istovremeno ostaje bez poreskih prihoda i dobija nove rashode. Presušuje priliv poreza i doprinosa, dok kvasaju izdaci za naknade nezaposlenima, socijalne programe, do/prekvalifikacije i eventualno zbrinjavanje radnika.

Zbog toga zatvaranje fabrike društvo košta znatno više nego njenog vlasnika. Upravo zato u VW ne razmišljaju samo o zaustavljanju proizvodnih traka nego intenzivno tragaju za alternativnim korištenjem kapaciteta. Tek ako se pokaže da alternativa ne postoji, zatvaranje se stavlja na dnevni red. Tu dolazimo i do možda najvažnije pouke za Željezaru. Tvrdnjom da je zatvaranje fabrike društveno najskuplja opcija, ne želim braniti stav da integralnu proizvodnju treba forsirati po svaku cijenu. Već su postojale procjene da tadašnji način proizvodnje nije održiv u dugom roku jer troši više resursa nego što stvara dodane vrijednosti pa bi njegovo subvencioniranje bilo samo sklanjanje stvarnog problema pod tepih. Neće biti da su jedine mogućnosti nastaviti sve kao prije ili, u suprotnom, sve zatvoriti. Između te dvije krajnosti postoji ekonomski veoma zanimljiv prostor - restrukturiranje. Njime se ne bi spasila svaka mašina, sva postrojenja niti svako radno mjesto, nego bi se zaštitio najveći dio ekonomske vrijednosti u reorganiziranom sistemu koji može opstati na tržištu.

Previsoka peć

Čelik nije poput proizvoda koji se više ne koriste, među kojima su, de da vidimo, pisaće mašine, telefonski imenici, floppy diskovi... U takvoj gomili prevaziđenih stvari sigurno nećete naći čelik. Važan je to industrijski materijal i još dugo će za njim postojati potreba. U raspravi o Željezari često se poistovjećuju tri stvari: rehabilitacija kompanije, očuvanje proizvodnje čelika i zadržavanje integralne proizvodnje. Što nije isto jer je moguće da određeni dio postojećeg poslovnog modela nema ekonomsku budućnost, a da ljudski kapital i tržišne veze, ostala imovina i infrastruktura još nisu za rashodovanje. Zbog toga pitanje ne bi trebalo glasiti: može li se ponovo pokrenuti visoka peć? Mnogo je važnije: koja kombinacija postojeće imovine, nove tehnologije, finansijskog kapitala i ljudskih resursa može stvoriti najveću ekonomsku vrijednost? Odgovor na ovo pitanje trebalo bi potražiti u objektivnom biznis-planu, nikako u nostalgiji, političkim obećanjima ili interesu vlasnika da maksimizira profit.

Kako ne zatvoriti Željezaru?

Pokušaji Vlade da spasi Željezaru od početka su bili, kako da kažem a da se niko ne uvrijedi, trapavi. Najprije je izostala bilo kakva komunikacija sa javnošću da Mittal, tadašnji vlasnik, prodaje kompaniju. Vođena, valjda, procjenom da se u tako kompleksna pitanja kao što je promjena vlasništva nad Željezarom ne treba miješati, Vlada je jednostavno okrenula glavu na drugu stranu i ostavila privatne vlasnike da se na miru nagode. Nekoliko mjeseci kasnije za istu će kompaniju tvrditi da je od sistemskog značaja. Zatim je - kad su se radnici pobunili strahujući da će se, kao i nebrojeno puta do sada, kola slomiti preko njihovih leđa – stigla vijest da će Energoinvest pružiti ruku spasa posrnulom gigantu u Zenici. Od čega, pokazalo se, nije bilo ništa. Potom je uslijedilo usvajanje posebnog zakona o vanrednoj upravi i imenovanje vanrednog upravnika, rješenje koje je sud hladno poništio. I, konačno, susret oči u oči sa novim vlasnicima. Ni to nije donijelo nikakav rezultat. Tresla se gora – rodio se miš.

Najave obnove integralne proizvodnje neslavno su završile otvaranjem stečaja, uz realnu opasnost od likvidacije kompanije. Zbog toga bi u toku stečaja, dok još ima koliko-toliko vremena, trebalo staviti na sto nekoliko scenarija: prelazak na elektrolučnu peć, tehnološku transformaciju i kombinaciju industrijsko-logističke djelatnosti. Za svaki bi valjalo izraditi finansijsku projekciju i pronaći izvore finansiranja, pa tek ako se sve mogućnosti pokažu neizvodljivim razmotriti potpunu likvidaciju. Volkswagen, suočen sa 500.000 vozila godišnjeg viška proizvodnog potencijala, upravo to pokušava postići prije nego što počne zaključavati kapije nekih od svojih brojnih tvornica. Kucnuo je čas da se takva računica napravi i u Zenici.