Kćerka Bosanca u Francuskoj napisala knjigu o zemlji koje više nema

“Prvu rečenicu koju sam napisala je priča o mom ocu, koji je došao u Francusku kad je Michelin (svjetski poznat proizvođač guma za sve vrste vozila i strojeva, proizvodi gume za rakete Space Shuttle i avione) u diktature slao ljude koji će regrutovati radnike, jer mladi, koji su stasali u diktaturama, dobro rade i ne štrajkuju. Nisu imali sreće, moj otac je učestvovao u svim štrajkovima”, izjavila je Amandine Agić (1985) za Humanité, povodom izlaska njene prve knjige o zemlji koje više nema.

U Francuskoj je objavljena 21. avgusta ove godine. Patrljak zemlje koje više nema je ova naša, u kojoj izlazi list kojeg upravo čitate. Tako puno puta smo čuli da nas više nema, nažalost.

Naslovnica knjige “O zemlji koje više nema”

Autorica je kćerka Bosanca i Francuskinje. Kad se u kući Agića rodila djevojčica, majka (katolkinja) je željela dati “muslimansko ime”, a otac nije, pa su je nazvali Amandine, što može biti deminutiv od Amanda. Ovo ime potiče od latinskog glagola amare, što znači voljeti, pa je Amanda “voljena, ona koju vrijedi voljeti”. A meni je bilo milo i simpatično njeno ime povezati sa francuskom rječju amande, što znači badem, pa je Amandine i Badema. Ne znam je li se ko toga dosjetio u njihovoj kući.

Riječ koju zaista mrzim je - otpor

Mislim da je veliko i lijepo što je Humanité od 21. avgusta, na dan kad je izašla knjiga “O zemlji koje više nema”, posvetio cijelu stranicu Amandine Agić i njenom prvijencu. Naslov tekst je “Traumatično sjećanje na bivšu Jugoslaviju”.

Humanité izlazi od 1904. i lijevo je orijentiran. Drago mi je i da su pravilno napisali, tj. stavili naglasak na zadnje slovo njenog prezimena. Vrijeme je bilo da Zapad, a Boga mi i Istok, uvaže poneko i naše slovo. Nije zgoreg. I na naslovnici knjige je tako, jer je autorica tražila.

Humanité o Amandine Agić

Amandine Agić je rođena na periferiji Clermont – Ferranda, grada sa oko 150.000 stanovnika, gdje je sjedište čuvene tvornice Michelin. Odrastala je u naselju društvenih ili socijalnih stanova. Živjela je sa traumama rata u bivšoj Jugoslaviji i genocidom, a da o tome nije istinski mogla razgovarati sa svojom familijom. U knjizi je predstavila fragmente, poput slagalice izlomljenih sjećanja. Kako kaže “izlistala” je dvadesetak tekstova sa naslovima o svojoj priči kako je živjeti sa mislima o ratu u zemlji koju voliš, ne možeš ništa, ne možeš je zagrliti, a više je ni nema. Dobro razumijem to stanje i sjećam se kad sam u Ljubljani, ali ne dijete i ne adolescentica, za vrijeme rata razgovarala baš sa Francuzima u prolazu. Nisam mogla biti dobre volje, uopće nismo imali nikakve vijesti iz Sarajeva, i žudila sam da saznam šta se dešava makar uz pomoć radio amatera. Francuzi su me upitali: “Ne rade telefoni? A što im ne pošaljete pismo?” Knjiga Amandine Agić je dragocjena, jer štošta o ratu nekadašnjoj Jugoslaviji ni onda, a ni danas, nije jasno.

“Samo buržuji mogu reći da je za pisanje dovoljno imati vremena, jer imati vremena znači imati novaca.” Knjiga govori o traumama i sjećanjima na rat, a “tekstove ove knjige nosim u sebi otkad mi je bilo dvadesetak godina, možda i od prije. Ali kad mi je bilo skoro 40, dobila sam otkaz. Pisala sam između tečajeva za usavršavanje, što nije bilo moguće kad sam radila puno radno vrijeme... Posebno zato što je tema vrlo teška.” Danas kaže da je 40 godina čekala da napiše ovu knjigu.

Zabilježena sjećanja počinju 1993, kad je autorici bilo osam godina, i predstavljaju sve vrijeme odrastanja. “U mojoj glavi je bilo odsustvo svega.” Bilo je preteško, prezahtjevno, sve povezati u jednu cjelinu, pa je odrastanje sa pozadinom ratnih trauma uvezala u odvojene tekstove.

Da bi bilo ko razumio išta o okolnostima njenog odrastanja, autorica prezicira da je otac Bošnjak, a da majka, katolkinja, radi u srednjoj stručnoj školi za hortikulturu. “Religija nije bila predmet razgovora u kući. Sjećanja na muslimanske praznike su prije svega kolači koje su nam donosili naši susjedi porijeklom iz Magreba.” Ljeti je familija svake druge godine odlazila u Jugoslaviju, gdje je Amandine sretala rođake. Fotka koju joj je poslala rođaka, čijim opisom otvara knjigu, jedan je od rijetkih pouzdanih elemenata koji su joj na raspolaganju. “Još uvijek ne znam kako sam saznala da je počeo rat. Često me pitaju da li je moja knjiga roman, ali ja ne znam odgovoriti na to pitanje. Nisam htjela ništa izmisliti, ali mogu biti sigurna u istinitost vrlo malog broja elemenata.”

U kući se nije govarilo o ratu ni o genocidu kojeg su sproveli Srbi u Srebrenici. Ali: otac noću ima užasne košmare. U jednom poglavlju, koje je istovremeno uzvišeno i jako potresno, Amandine razmišlja o tišini roditeljskog preživljavanja za vrijeme godišnjeg odmora u Bretanji – koji je bio u vrijeme masakra u Srebrenici, kad joj je bilo 10 godina.

Amandine svjedoči da otac, kao u većini imigrantskih familija iz nekadašnje Jugoslavije, djeci ne prenosi i ne uči ih jezike nekadašnje domovine, bosanski – hrvatski – crnogorski – srpski. Svaka čast novinarki Sophie Joubert, koja je sve precizno i tačno prenijela. Mislim da od folklorne revije nazivā balkanskih jezika mnoge širom svijeta hvata noćna mora. “Cilj mog oca je bio da moj brat i ja postanemo dobri mali Francuzi… Nije nas sistematično učio taj jezik, ali je s nama tako govorio kad smo bili mali. Prestao je kad je počeo rat. To za njega više nije bilo moguće.”

Kao tinejdžerka Amandine je počela čitati sve što se tiče Holokausta. Sa 16 godina je prvi put otputovala u Bosnu. “Tada sam počela tražiti kako razumjeti šta se desilo. Sjećam se da nam je na času povijesti, u završnom razredu, književni smjer, nakon što smo učili o Holokaustu, profesorica govorila o genocidima koji su se desili nakon Drugog svjetskog rata. Jedan učenik je, dijelom iz neznanja, rekao da je nemoguće da se tako nešto dogodi u Europi, a nije znao da sam ja porijeklom Bošnjakinja. Sjećam se kako sam plakala. Za mene je dugo vremena bilo nemoguće progovoriti o tome.”

Tekstom sa kratkim, gustim rečenicama, jednostavnim, ali koji traži predahe, Amandine Agić prenosi kompleksnost onoga što je doživljavala: “Nisam htjela previše pojednostaviti, ali nisam htjela učiniti kao da je genocid jedno od mogućih iskustava. A riječ koju zaista mrzim je otpor.”

Na pitanje da li je ljuta, shvatamo da je razumljivo da je s razlogom pogođena. “Naravno. Nadam se da nisam napisala 160 stranica bijesa, ali kako biti išta drugo nego ljuta, kad se zna da su OUN, Europa i Francuska imale načina zaustaviti genocid. Nema popravka. Ne vidim kako će mi književnost vratiti rođake koje sam izgubila… mrtve i njihove obitelji, i njihove voljene, pejzaže …izliječiti traume moje familije, gubitak ideala o zajedničkom životu.” Knjiga nosi ljutnju, možda i bijes, protiv svih koji su dozvolili ili omogućili rat, i ispituje i “nerazumijevanje Balkana u očima preosječnog Francuza”.

Možda je najljepše i najtačnije knjigu Amandine Agić predstavio izdavač, njenim riječima: “Nosim u sebi dio te iščezle države. Ja sam himera.” Šta je himera ? Utvara, ona koje nema, pusta fantazija, ili lažna nada. Neostvarena misao.

Izdavač je uveo u temu riječima kako je “čovjek napustio svoju zemlju, i u Francuskoj postao otac. U međuvremenu je njegova domovina, njegova zemlja, prestala postojati. I kćerka raste usred tišine i nedovršenih rečenica, u domu u kojem je rat svugdje i nigdje: spremaju se paketi, čekaju se vijesti i pozivi, imena se izgovaraju ispod tiha…”

Knjiga Amandine Agić je intimno istraživanje nasljeđa rata i genocida doživljenog izdaleka. Pokazuje nam “šta povijest ostavlja za sobom u običnim životima. Autorica upućuje na sve šta se mora izmisliti kako bi se nastavilo pričati vlastitu priču”. Mada, nikada mi nije bilo potpuno jasno šta su to obični životi, ni obični ljudi. Radije bih ih nazvala nepretencioznim, onima kojima javnost ne znači puno i ne hrane se njome. Žive svoje živote i sastavljaju kraj sa krajem kako god znaju.

Precizno i ultraosjetljivo

Danas Amandine živi u Parisu. I nije baš da prolazi neprimijećeno, u masi. Nije samo Humanité pisao o njenom prvijencu. Renomirani angažirani mjesečni časopis Les Inrockuptibles (najrađe bih naslov prevela sa Nepotkupljivi rockeri, mada je to slobodna interpretacija igre riječi naziva), koji izlazi od 1986, a bavi se kulturnim i političkim temama, u septembarskom broju posvetio je dvije stranice knjizi o zemlji koja je nestala. I ovaj medij je lijeve provenijencije. Na naslovnici ovog broja je književna nobelovka Annie Ernaux, to već puno govori, a uz fotku stoji tekst “Ljutnja je motivirajuća”. Naslov je “Amandine Agić, tišina i nada”. Tekst je knjigu Agić predstavio riječima: “precizno i ultraosjetljivo”. Njena prigušena melanholija čini odsutnost vidljivom i opipljivom. Zadnji put pred rat Amandine je bila 1990. u Jugoslaviji, prije nego su počeli pokolji, opsade gradova, u samom srcu Europe, i snajperisti udaljeni na dva sata leta od Parisa. Neizrečeni rat je doživljen u tišini i na udaljenosti, a “tatini ponori su postali moji”. Pokušava se prisjetiti kad je prvi put čula za riječ snajper. Opisuje kako komunicira sa tetkom s kojom nije na istoj talasnoj dužini. Ponekad nema odgovora i prepušta se neizvjesnosti. “Ova je knjiga vrlo dugo priznanje poraza. Nikad neću znati kad sam razumjela, kad su mi roditelji rekli.”

Za Les Inrockuptibles Amandine je izjavila: “Mediji su širili predodžbu da je situacija vrlo složena, a to je stvaralo dojam da je za formiranje mišljenja bio neopohodan doktorat iz geopolitike. Čovjek bi navodno morao poznavati sve, da bi imao mišljenje o sustavnom istrebljenju ljudi zbog njihovih imena ili prezimena.”

Les Inrockuptibles o Amandine Agić

Pa ipak, stičem dojam da knjiga “O zemlji koje više nema” nije beznađe. Spisateljica je našla put ka Bosni i Hercegovini, zvučnosti njenih jezika, i sklapa prekrasna prijateljstva. “Volim krajolike, ljude i povijest te zemlje – bez obzira na genocid. Usred raspada i ruševina, zemlju koje više nema čuva i štiti nepobjedivo i neuništivo svjetlo života.”

Iz knjige

“Obukla sam moju najljepšu majicu, roza i bijelo hipijevski izblijedjelu, jer je došao moj ujak da nas fotografira, i pošalje fotke mojoj familiji u Jugoslaviju.

Htjela sam tu majicu nositi svaki dan, ali kako je moja mama ne pere uvijek dovoljno brzo, nekada sam je čistila rukom, da ne čekam toliko. Ovaj put mirišem na deterdžent, ali nisam dala mami vremena da je ispegla.

Volim hipije, jer su muški i ženske imali dugu kosu i nosili su jednake pantalone.

Moj ujak je došao provesti dan sa nama i mama je za tu priliku planirala roštilj. To je najvjerojatnije najdraže jelo mog tate i mog brata.

Ja više volim jaja sa paradajzom, balkansku choukchouku (vrsta jela u kojem se pirja zelena ili crvena paprika, sa čilijem, paradajzom i lukom, i na kraju se dodaju jaja; priprema se u zemljama Magreba) sa puno ulja. Nisam znala da ju je moja mama naučila pripremati u selu. Bolja je kad mama stavi paradajze iz vrta.”

Fotografija, na kojoj bi Amandine trebala izgledati sretno, biće dostavljena rođacima u domovini u paketu sa hranom.