Sašina knjiga života

Malo nam je bilo upoznavanje u hotelu Habakuk, a hoće to kad se dvoje Sarajlija nađu negdje u bijelom svijetu, pa dogovorismo susret sutradan uveče u jednom gradskom kafiću.

Pa me mlađahni Saša prošetao kroz svoj buran, ali zaista buran i bogat život, a ja slušah, kako se ono kaže, otvorenih usta. Ne pretjerujem, a vidjećete i zašto.

Slušao sam, dakle, jednu biografsku priču, a kako sam nešto malo i sam o svom životu govorio, odlučio sam da poklonim Saši svoju prvu knjigu koju znam iskoristiti kao dopunu svog predstavljanja onim koji me malo ili nimalo ne poznaju.

I tako smo se te večeri ljubazno rastali, Saša otišao svojim, ja svojim putem. Nakon malo me zove, čujem njegov veseli glas:

“Joj, Toni, pročitao sam tvoju knjigu i sve vrijeme sam imao osjećaj kao da si pored mene i pričaš mi svoje priče, stil ti je tako lagan, pun humora da sam se nebrojeno puta i naglas smijao...”

Mislim da sam rekao hvala, a onda je on nastavio:

“Imam ideju, odnosno ponudu za tebe. Ja ionako već dugo želim svoj život pretvoriti u ispovijest i knjigu i volio bih da mi ti pomogneš...”

“Kako?”

“Pa, evo, pozvao bih te da dođeš u Švedsku, da upoznaš moje roditelje. Osim tenisa, koji je odredio moj život, njih dvoje su najbitnije osobe i volio bih da ih upoznaš, a ja bih ti onda pričao i o njima i o mom životu i... onda ti razmišljaj o knjizi...”

Složio sam se i nakon dva-tri mjeseca sletio u Göteborg. Saša se pobrinuo za sve: od avionske karte do uglednog hotela u srcu grada.

Najprije sam upoznao majku Muberu, ona voli da je zovu samo Bera. Sitna, krhka žena, oštrog i odsječnog jezika, nikotinski ovisnik, kao što sam i sam. Izlazili smo svako malo na hladnu ulicu, zauzimali mjesta pored onih velikih gradskih smetljarnika-pepeljara, pušili i pričali.

Bera živi u jednom tipičnom naselju, punom žućkastih zgrada i zelenih travnatih tepiha na čijim rubovima stoje stabla. Pozvala nas je na ručak, a na meniju su bile klepe koje njen Saša najviše voli. Zanimljiva je Bera i život proveden u srcu Sarajeva, između Koturove i Katedrale i Logavine ceste ispunjen doživljajima i sjećanjima, ali o njima neću pisati s razlogom.

Predveče smo pak bili u staračkom domu, opet žućkasta zgrada na rubu Göteborga. Tu je živio Mumtaz Ljumić, poznatiji po nadimku Aco, Sašin tata. Koliko je samo bolesti ovaj čovjek, mekih, dječačkih crta lica, preživio i preživljava. Dovoljno je reći da se borio sa tri karcinoma i da je još prije 40 godina njegovo preživljavanje jednog takvog invazivnog raka bilo ravno medicinskom čudu. Kako je Bera i sama slabašna i bolešljiva, a djeca daleko, stariji brat Jasmin u Beču, a Saša sad ovdje, sad ondje, po čitavom svijetu, kućni savjet iliti uži porodični krug zaključio je da je za Acu najbolje da bude u Domu, gdje ima stalnu i brižnu medicinsku pomoć.

Sa Berom manje, ali sa Acom smo bili gotovo svakoga dana. Smjestili bismo se u trpezarijski dio, ugodno i sami namjestili, ja sam upalio svoj diktafon koji je kao i ja upijao Acinu životnu priču.

Častan, pošten i mudar čovjek bio je Aco Ljumić. Nedavno je umro i opraštajući se i sam od njega, napisao sam priču-nekrolog.

Kad sam saslušao roditelje i kad me je Saša ponovo počeo voditi kroz svoj život, ja sam nekako zamislio porodicu Ljumić kao jedan cvijet. Okolo zaštitnici, oni veliki listovi, majka i otac, a u sredini pupoljci Jasmin i Saša.

Međutim, Sašina priča je svakako zanimljiva i vrijedna i književne, pa i filmske obrade, ali njegove spoznaje su za mene bile nekako pune refleksije, poniranja u filozofska razmišljanja. Recimo, taj tenis koji je njemu u krvotoku još od pete godine... kad Saša priča o tome, to je istinska i filozofija i poezija koju on i poznaje i razumije. Ja ne toliko.

I tu je nekako kod mene zapelo.

A Saša?

On je čvrsto odlučio, zacrtao plan i prionuo na svoj način pisanju knjige. Uz sve poslove, putovanja, brigu o roditeljima, ta svako malo je doletio u Göteborg, jednog dana mi je javio:

“Toni, ja sam napisao knjigu. Ali na engleskom, kojim se veći dio života služim ravnopravno sa maternjim”.

Zaintrigirao me, a pitao sam ga i zašto je ne prevede na naš jezik?

“Razmišljao sam, ali mislim da bi mi trebala pomoć nekog ko zna dobro prevoditi sa engleskog? Poznaješ li nekoga?”

Rekao sam da ću razmisliti.

Ali, dok sam ja razmišljao, Saša je radio. I uskoro preveo vlastitu knjigu. Nosi naslov: “Sveta praznina”.

Zamolio sam ga da mi pošalje rukopis, učinio je to uz napomenu da sam prvi koji će čitati i zamolio za ocjenu.

I sad mi preostaje da napišem nešto o knjizi, za kakve kažemo da se čitaju u jednom dahu.