Zaboravljeni svjetovi

Sve je više dokaza da predstave o pojavi civiliziranih zajednica treba pomjeriti dublje u prošlost i priznati da su se na planeti Zemlji kulture rađale i umirale ciklično. Uvjeren sam da za tu tvrdnju i danas postoje brojni dokazi, čak i pisani dokumenti, koji se skrivaju daleko od očiju kulturne javnosti u privatnim zbirkama i trezorima Vatikanske biblioteke i British muzeja. Istraživao sam sudbine dviju najvećih biblioteka starog vijeka – Aleksandrijske i one u Pergamonu – i došao do ubjeđenja da su i jedna i druga opljačkane prije nego što su doživjele tragičan kraj.

EGIPATSKE KRONIKE: Iz njih su odneseni najdragocjeniji rukopisi o tajnim alkemijskim i drugim znanjima, ali i precizne kronike ljudskog postojanja na našoj planeti. Sjetimo se da je egipatski svećenik Sonchis iz Saisa, grada u gornjem toku Nila, u 6. stoljeću pr. n. e, povjerio znamenitom grčkom filozofu i zakonodavcu Solonu da egipatske kronike pamte 373 solarna i 832 lunarna zamračenja, što otprilike iznosi period od 10.000 godina. S druge strane, Ciceron, koji je živio u 2. i 1. stoljeću prije nove ere, u svom djelu De Divinatione (‘’O božanstvu’’) tvrdi da su babilonski svećenici posjedovali svjedočanstva koja zahvataju period od fantastičnih 470.000 godina!

Bizantijski historičar Georg Syncellus zapisao je da su Egipćani posjedovali kronike stare 36.525 godina, a Crantor od Solija, starogrčki filozof i član Stare akademije, poznat po komentarima o Platonovim djelima, koji je živio oko 300. godine prije nove ere, tvrdio je da u Egiptu postoje stupovi na tajnom mjestu, koji sadrže kom­pletnu istoriju Atlantide. I ne samo to. Prije oko dvije i po hiljade godina Herodotu je pokazano 345 statua egipatskih visokih sveštenika u linijskom slijedu sve do 11.340 godina prije nje­govog vremena.

Herodot nas takođe izvještava da se Oziris, zapravo, pojavio 15.000 godina prije Amasisa, koji je, kako nam je poznato, vladao izme­đu 570. i 526. godine prije nove ere, i dodaje: “U Egiptu tvrde da su sasvim sigurni u ove datume, jer su uvijek tačno vodili sve pisane zabilješke o prolasku vremena!”

U vrijeme tatarsko-mongolske najezde na Kijevsku Rusiiju, požari su uništili go­tovo sve što je moglo goriti (bogate zbirke rukopisnih knjiga, svjedočanstava, drvene građevine, uključujući prava remek-djela staroruskog građevinarstva). Sačuvali su se, prije sve­ga, objekti otporni na vatru - visoke peći. Upravo takvi trofeji arheologiji pomažu da podrobnije rekonstruiše život u Zemlji gradova, kako su nekada na Zapa­du nazivali Kijevsku Rusiju. Vjerovalo se da su visoke peći iz vre­mena Kijevske Rusije radile samo jednom. Da bi se istopljeni metal izvukao, takvu je peć svaki put trebalo rastavljati. No, kiijevski su arheolozi, prilikom isko­pavanja Višgorodskog brijega, nedaleko od Ki­jeva, koji je skrivao ostatke jedne od sta­roruskih tvrđava, pronašli jednu u potpunosti sačuvanu peć iz XI stoljeća. Ustanovljeno je da se u njoj željezo talilo nekoliko puta. Bila je, dakle, znatno produktivni­ja od svih dotad otkrivenih.

No, nije to najvažnije. Prijelaz k višekratnom iskori­štavanju takvih talionica zahtijevao je značajna konstruktivna i tehnološka usavrša­vanja, da se i ne spominju čvrstiji vatro­stalni materijali. To je, nesumnjivo, značilo bitan napredak, iskorak koji je za ondašnje vrijeme bio ravan uvođenju elektronike u proizvodne hale.

NASELJA OD KOSTIJU: Godine 1965. Z. N. Novicki, stanovnik sela Mežirič, u Ukrajini, kopao je zemlju da bi proširio podrum kuće. Odjednom, lopata je zapela za gomilu ogromnih kostiju. Zapanjeni seljak prekinuo je radove i o svemu obavijestio seoskog učitelja, a ovaj je – zbunjen neobičnim otkrićem – odmah obavijestio tadašnju republičku Akademiju znanosti. Uskoro su u Mežirič doputovali stručnjaci Instituta zoologije, koji su ustanovili da je riječ o vilicama davno izumrlih životinja – mamuta!

Naravno, ostaci mamuta nalaženi su i ranije, ali nikad do tada u takvoj formaciji: vilice su, naime, u pravilnim gomilama stavljane jedna u drugu, a susjedni dijelovi kostura su bili potpuno odstranjeni. Misteriozni zid od mamutovih kostiju, zaključili su zoolozi, očigledno je bio djelo čovjekovih ruku. Ali, čemu je služio, to niko nije znao objasniti. Dugogodišnjim iskopavanjem ustanovljeno je ono što niko nije ni slutio. Na prostorima ukrajinskog sela Mežiriča nekada je cvjetala “koštana civilizacija”!

Otkriveni su kompletni ostaci četiri građevine, koje su imale prečnike od pet-šest metara. Konstrukcija prve zgrade bila je načinjena od donjih vilica, druga od cjevastih kostiju mamutovih udova, za treću su korištene pljosnate kosti karlice i lopatice, a za izgradnju četvrte, najveće, korištene su mamutove kljove. U njima je nađeno mnogo lovačkih trofeja: kosti drevnog konja, bizona, vukova, polarnih lisica, sjevernih jelena, zečeva...

Djela arhitekata iz starog kamenog doba podsjećaju na razapete šatore od krzna sjevernih nomadskih naroda, samo što za potpornje i krovne konstrukcije ni­su korištene drvene motke, nego kljo­ve mamuta, koje su zatim oblagane njegovom debelom kožom. Za svaku takvu konstrukciju trošilo se mnogo “žive sirovine”, najmanje desetak ko­stura, a za izgradnju najveće građevine u “koštanom gradu” ubijeno je čak 93 mamuta!

KUĆA OD MAMUTA: Bio sam relativno mlad novinar, reporter u sarajevskom nedjeljniku Svijet, kada sam pisao jednu od svojih prvih knjiga, “Tajne iščezlih civilizacija”, i predano se zanimao za zagonetna arheološka otkrića u svijetu. Zahvaljujući poznanstvu sa ruskim publicistom i istraživačem Aleksandrom Gorbovskim, s kojim sam planirao napisati zajedničko djelo o tajnama drevne prošlosti, uspio sam ostvariti kontakt sa magistrom bioloških znanosti N. L. Kornjijecom, direktorom Laboratorije arheološke paleontologije Instituta zoologije Akademije znanosti Ukrajine.

– Otkriće koštane civilizacije – kazivao mi je N. L. Kornjijec u jednom razgovoru za Svijet – pomoglo nam je da sagledamo način života naših davnašnjih predaka. Otkrili smo da je za izgradnju ovog nevjerovatnog arhitektonskog kompleksa ubijeno najmanje 204 mamuta. Od toga je, približno, 140 skeleta rastavljeno i u dijelovima iskorišeno za gradnju naselja. U tome, rekao bih, nema ničega čudnog, jer su velika stada tih životinjskih gorostasa lutala žarkim juž­nim stepama, a ne samo hladnim sjevernim tundrama, kako se do sada vjerovalo. Ono što za sve nas ima prizvuk nemogućeg otkrića, jesu funkcionalne nas­tambe od kostiju mamuta - definitivni dokazi o postojanju koštane civilizacije!

Sljedećih godina slično otkriće načinili su i arheolozi Novosibirska, potvrđujući da se “koštana civilizacija” prostirala i na današnji Sibir. Na temelju brzine raspada radioaktivnih izotopa ugljenika, istraživači su ustanovili da su “koštane gradove” u Sibiru podizali ljudi staroga kamenog doba ravno prije 20.000 godina. Njihove kuće od kostiju mamuta gotovo su potpuno identične onim pronađenim u Ukrajini, što dokazuje da su među narodima sjeverne Azije i istočne Europe postojale drevne veze. Pažljivo izučavanje tih otkrić­a navelo je ruskog učenjaka, doktora povijesnih nauka V. Laričeva, na pretpostavku da se Sibir prvo­bitno naseljavao ne samo s juga, nego i sa zapada, dakle, iz Europe!

ŠIFRIRANO PISMO: Jedno drugo arheološko otrkriće na tlu bivšeg Sovjetskog saveza dokazalo je da je pismenost u Semirječju (Kazahstan) postojala još sredinom prvog milenija prije nove ere, što su mnogi znanstvenici smatrali nemogućim. Spomenik o njoj, najstariji među tamošnjima, nađen je u blizini grada Isika. Drevno groblje nazvano je “zlatnim”, jer je skrivalo bogatu riznicu neprocjenjivih dragocijenosti: vi­še od 4.000 zlatnih predmeta činilo je opremu mladog plemenskog vođe, koji je tu sahranjen uz najveće počasti. Svi ti zlatni predmeti i ukrasi predstavljaju jedinstvena umjetnička djela, koja zorno svjedoče o nenadmašnom majstorstvu njihovih davnih stvaralaca.

Pa ipak, stručnjake je najviše iznenadio zago­netni napis na maloj srebrnoj pogrebnoj posudi. Sastoji se od znakova, koji naliku­ju slovima starog “tatara” – drevnog mongolskog runskog pisma. Za sada ga je nemoguće dešifrirati, pa predstoji složen posao da se otkrije sadržaj i smisao nepoznatog teksta. Pismo je slogovno, to jest svaki znak zamjenjuje slog ili cijelu riječ. Tajna njegovog sadržaja još uvijek traje.

Sredinom prošlog stoljeća meksički istraživač Garcije Pehon istraživao je jedan lokalitet na Visokim Kordiljerima. Tom je prilikom sasvim slučajno, na visini od 5.700 metara, u debelim naslagama milenijskog leda otkrio ostatke dviju koliba. Ipak, to ne bi bilo ništa spektakularno da u blizini koliba nije našao velik broj školjki i tragove mora. To je u prvi mah izazvalo nevjericu, ali je kasnije poslužilo kao još jedna u nizu potvrda da se planinski lanac Kordiljeri digao nakon neke strašne kataklizme i da je Atlantik prije te katastrofe, sasvim logično, imao drugačiji izgled!

NEBO IZNAD SIBIRA: Šta tek reći za otkriće koje su u Sibiru načinili ruski znanstvenici. Oni su na oklopu kornjače fosilizirane prije više od 35.000 godina otkrili preciznu gravuru koja nesumnjivo predstavlja najstariju kartu nebeskog svoda. Ruski su astronomi odmah prepoznali konstelaciju sjeverne hemisfere, a posebno sazvježđe Velikog medvjeda.

Međutim, pored enigme tko je na kornjačinom oklopu prije 35.000 godina iscrtao nebeski svod (i zašto), znanstvenike veoma interesiraju i dvije zvijezde koje danas više ne svijetle. Da li se radi o ugašenim zvijezdama ili nebeskim tijelima, to zna samo tajanstveni drevni kartograf. Ništa čudnije nije ni otkriće američkog arheologa profesora Luthera Sheeleigha Cressma (1897–1994), koji je u jednoj pećini u istočnoj Nevadi navodno pronašao 200 pari sandala izatkanih od neke vrste konopčanih niti. Ispitujući njihovu starost, utvrđeno je da su pravljene prije 9.000 godina! Ko je nosio te moderne sandale i ko ih je pravio u praskozorje naše civilizacije, vjerovatno će zauvijek ostati tajna.

Sredinom 19. stoljeća istraživači su najčešće iskopavali grobne humke u nadi da će u njima naići na spektakularno otkriće. Moderni arheolog, međutim, nije zaokupljen samo spektakularnim otkrićima nego i prozaičnim. Njega zanima sve: od djelića grnčarije do komadića klipa prahistorijskog kukuruza. Na osnovu takvih otkrića arheolozi često mogu reći da li je prastari kamenorezac bio ljevoruk ili izračunati u kojem je mjesecu bio podignut lovački logor.

BOSANSKE PIRAMIDE: Takva informacija je samo jedan djelić složene arheološke zagonetke. Mnogi njeni dijelovi dolaze iz drugih disciplina. Geolozi rekonstruišu stare pejzaže koji su okruživali 50.000 godina stara europska lovačka logorišta, botaničari ispituju hiljade sićušnih djelića fosilnog polena da bi što više saznali o vegetaciji koja je prekrivala Beringov moreuz u prastarim vremenima, kada je bio kopneni most koji je povezivao Aziju sa Sjevernom Amerikom; metalurzi dokazuju da su afrički kovači kovali željezo prije više od 2.000 godina.

“Dragi moj, arheologija je znanost o otpacima!”- često se danas citira izjava nekog engleskog lorda iz davne 1846. godine.

Na neki način to je i tačno, jer arheolozi uistinu dosta vremena provode u čeprkanju po starim gomilama otpadaka. Da bi proučili ljudsko društvo, oni prekopavaju otpatke koje su iza sebe ostavili naši davnašnji preci što su živjeli i umirali tokom skoro tri miliona godina ljudskog postojanja. Upravo zahvaljujući tom strpljivom istraživanju, nerijetko se dolazi i do takozvanih nemogućih otkrića.

Naravno, ovaj tekst bio bi promašaj ako ne bismo pomenuli najveće i najznačajnije arheološko otkriće ovog stoljeća – Bosanske piramide. Otkriće akademika dr. Semira Osmanagića sve više okuplja pažnju najeminentnijih svjetskih znanstvenika, prije svega arheologa i istraživača. To ne čudi, ali čudi da Piramidu sunca i Dolinu piramida u Visokom još uvijek ne afirmišu vrli bh. arheolozi, čak ni sarajevski turistički poslenici. Ali, to je već priča o nama…