Prisilno prenošenje dlaka

Oklijevao sam nekoliko dana i to mi se oklijevanje na koncu obilo o glavu. U ponedjeljak mi je bilo mrsko, u utorak mi se nije dalo, u srijedu sam imao posla više nego obično, u četvrtak sam obećao samome sebi da ću u petak, a u petak sam dobio poruku od koje mi se onolika kosurina digla na glavi. Neka, odvalih sebi šamar, neka si dobio ono što si tražio. Ko odgađa - nikada ne pogađa. Sad sjedi gdje si, zuri u prazno i tuli k’o svako neodlučno goveče.

Godišnji odmor

Zabradatio sam, a i zulufi su davno prekrili ivicu ušiju. Pratio sam prognozu vremena: do nesnosnih vrelina ima još podosta, ali je vrijeme da se dlake krate. Glava mi je postala teška, a perut iz brade je sipala kao da sam izašao ispod vodeničkog kamena. Poslao sam poruku frizerki u čije makaze ulazim dvadesetak godina, a ona mi je nakon pola sata-sat odgovorila da je na godišnjem odmoru i da se u salon vraća tek za desetak dana.

Šta da se čini? Da čekam desetak dana? Ne mogu, jer ću načisto zamrijeti. Da sam na čekanju dva ili tri dana, najposlije i četiri, nekako bih i izdržao, ali deset dana je u tom trenutku bilo isto što i godina. Morao sam da se snalazim, ali kako? Mašinica koja se sa mnom seli godinama nedavno je krepala, tako da je i solomaherisanje potopljeno u prvom koraku. Moraću da tražim zamjenu, ali koga? I gdje? I kako? Mogu li samo banuti ili se moram naručivati?

Čudo je navike moć, veli pjesnik. Možda ima boljih salona i boljih frizera, ali kosa je navikla na Ljiljanine stolice i na Demirelinu mašinicu, baš kao što su džigerice navikle na stolicu pored džuboksa u “Krajišniku” i na škembiće kod Dade. Svaka je promjena muka duhu, svako je pomjeranje iskakanje iz ležišta. Nije u pitanju strah pred novim, nego je na snazi uvjerenje da nijedno novo ne može biti toliko prijatno kao ovo staro.

Uhvatila me panika. Ne biva da još desetak dana hodam čupav i bradat, a ne biva ni da tražim nekoga ko će me omulati na pravdi boga. Ne ide da ignorišem dlake, a još manje ide da ih turim u ruke nekome koga nikada nisam vidio i kome nikada nisam opsovao sve redom kada mašinica iznenada “uhvati” nekoliko dlaka. Ali, nužda zakon mijenja: sjeo sam u auto, spustio se do Rudarske i ušao u prvi frizerski salon na koji sam naišao.

Sada je sve drugačije. Ne smijem da galamim s vrata, ne mogu da se zevzečim onako kako je osoblje naviklo da se zevzečim, ne znam da li da radnike persiram ili ne… I salon je postavljen kontra: stolice su desno, a ne lijevo; produžni u koji su ukopčane mašinice i fenovi su s lijeve, a ne sa desne strane ogledala; češljevi za mašinice ne stoje u fiokama, nego su razbacani po “pultu”. Ništa nije kako treba, a ja u tom prostoru ponajmanje.

Smije li se lajati? Može li se ćutati? Hoće li smetati ako drndam po telefonu dok makaze rade posao? Dvije stotine metara niže, u frizerskom salonu “Ljiljana”, znam odgovore na sva ta pitanja, u ovom ne znam ni ko sam, ni šta sam, ni zašto sam. Kakav stres u četrdeset i drugoj! Juni je moj krvnik: u njemu sam ostao bez kafane u kojoj sam sjedio dvadeset godina, u njemu sam morao da mijenjam ruke koje su me šišale i brijale otkako sam stigao na Lauš.

Pamtim to, što reče Nele, kao da je bilo danas: bio sam osmi razred i ušao sam kod Ljilje na šišanje. U prvoj minuti sam ja nešto lupio, u drugoj mi je ona opsovala “čaču” i to njeno “č” će me vraćati pod njene makaze narednih deset godina. Ponekad sam se šišao dva puta u mjesecu samo da bih čuo ono njeno “jebo te čača”. S vremenom je šiške sve manje kratila ona, a sve češće njena kćerka čija sam stalna mušterija taman koliko sam i “Krajišnikova”.

I šta sad da radim? Ja ne umijem reći kako želim da se šišam, jer to umjesto mene znaju one koje me šišaju pola života. Kako ćemo šiške? Ne znam. Koliko ćemo kratiti nazad? Ne znam. Hoćemo li sa strane dvojkom? Ne znam. Kako ćemo bradu? Ne znam. Ima li išta da znam? Znam da mi se ne bude tu gdje sam, a moram. Najradije bih da me obriju klot i da me ošišaju na keca, ali to se prije pola godine dalo na zlo, pa ne smijem ponavljati.

Šišanje i sređivanje brade traje bar deset minuta. Dvije minute gore-dolje. Za to vrijeme u regularnim uslovima znam o čemu treba da pričam, znam šta treba da pitam, znam kako valja da se ponašam. Pretresemo koju o politici, rastrijebimo nastavničko žito od nastavničkog kukolja u lauškoj osnovnoj školi, upitamo jedno drugo za zdravlje i za dječije krmačluke i utom sudija odsvira kraj. Ustanem, platim, još nešto tresnem i niz put.

Muka se produžava

A šta sad da radim? Šta da činim? O čemu da pričam? O kome da počnem? S kojeg kraja da načnem? Bolje da sam trpio teror dugih dlaka. To bi bilo manje zlo. Da stvar bude gora – kabl mašinice se pokvario baš kada je krenuo da ore moju kosurinu. Pomjeri ga ovako – radi, pomjeri ga onako – ne radi. Muka se produžava, patnja se udvostručuje. Novom frizerskom licu je neugodno zato što ne zna kako da popravi kabl, meni je još gore jer ne znam kojom rečenicom da joj rastjeram ili bar ublažim nelagodu.

I na kraju: obrve! Dvadeset godina ne dam da mi se diraju obrve, dvadeset godina drečim na moju frizerku svaki put kad krene makazama prema njima da ih skrati, dvadeset godina mi je trebalo da je naučim da me to više nikada ne pita, ali sam je naučio. Ova nova maltene s vrata na obrve! Još nije podšišala ono što treba, niti je osmudila viškove na obrazima, a već se dohvatila obrva. Stotinu me vrelih šivaćih igala dočekalo na novoj stolici. Čekao sam da se agonija završi, presijecao sam je i skraćivao usiljenim šalama koliko sam god mogao i veliko je pitanje kome je tog dana bilo teže što je moja frizerka na moru: meni ili djevojci kojoj sam pao u šake.