Lidl nije granap

Granap nekad, može li to Lidl biti danas? Da odmah odgovorim, ne može.

Granap je dugo bila riječ kojoj nismo znali izvorno značenje, a koja je bila važna za nas koji smo rasli u tadašnjim sarajevskim mahalama. Gradska nabavna prodavnica, to je puno značenje tog pojma, oko kojeg nastaju mnoge životne priče. To je bila tačka oko koje je sve vibriralo u tom malom lokalnom određenju, mikrosvijetu, što mahala u biti i jeste. Ona ima format Aristotelovog Polisa, a Polis je po njegovoj definiciji dokle se čuje ljudski glas. Neka se svako sjeti svog granapa i vidjet će da je to bilo mjesto u kojem je duh mahale bio uboden i k’o šestar se vrtio oko njega.

Svaka mahala je imala svoj autentičan granap i svog granapdžiju. On je uvijek imao nadimak, nikad mu niko nije znao puno ime. Kada te mati pošalje prvi put u granap, to je bio tvoj prvi izlaz u svijet, prvi put da te neko ne vodi, nego ti si sada taj kome je povjereno da nešto kupi, da se pri tome fino obratiš poslovođi, bitnom lokalnom liku granapdžije. Na Bjelavama je prvi kojeg ja pamtim bio pri dnu ulice, gdje se danas poprijeko dolazi od Ulice Avde Sumbula. Na tom ćošku, koji je sada derutan i za današnje prilike nestvarno malih dimenzija, bio je granap koji je vodio Crnogorac. Tako smo ga svi zvali i po tim nadimkom znali. Bio je otac mog prijatelja zvanog Češ i Mukija, poznatog košarkaša u vrijeme kad je to bio amaterski sport. Prezivao se Burazerović, a ime ne znam, jer mi pamtimo imena likova iz naših životnih drama, a ne imena glumca. To se kasnije saznaje.

Posebna svetkovina je bila kada se išlo po fasungu, mjesečno grubo kupovanje neophodnih stvari, što se obično obavljalo oko prvog, kada se primi plata. Nakupuje se svašta, pa se iznajmi trokolica, ustvari, velika korpa-bicikil, koje su tada servisirali Albanci. Koliko je to bilo intimno vrijeme – pamtim da je moj otac išao za njim kad je Crnogorac otišao biti poslovođa u novoj prodavnici, koju smo mi zvali Velika samoposluga u Hajduk Veljkovoj ulici, kako se tada zvala, iza Bogoslovije na Katedrali. Valjalo je te nakupine hrane i potrepština, od brašna do radiona, čuvenog deterdženta za sve, otpedalati uz Bjelave. Poštovao se čovjek – kao komšija, susjed.

Granapdžija je bio psiholog mahale, psihoterapeut, kod njega su svi ispovijedali, tražili bi nekad savjet, ali prije svega razgovor. Kupovalo se i na teku. Kada te mati pošalje po hljeb, ali ti ne da pare, da te ne bi pokvarile, on to zabilježi u malu teku s linijom po sredini, koja se štampala za rječnike. Upisivao je minus za bijeli na lijevoj koloni, plus za crni hljeb ili štrucu, kako je neko kruh zvao, na desnoj koloni. Onda stari dođe i na kraju mjeseca isplati što na papiru zaduženja piše. Nije bilo ovih inspekcija i izdavanja računa. Sabiralo se na papirnoj kesi i obično su imali krupan rukopis, da se sve vidi. Sabiralo se javno i svi koji su tada u granapu bili prisustvovali su ko svjedoci. Uvijek je oko granapa bilo lokalaca sa skrivenom pivom, da ga komšinica ne vidi kako pije i ne kaže materi. Da ne pričamo o dramama, kada se u granap išlo da se neko drag vidi, sretne, ne bi li došlo do kontakta. Mahalci su se zato i lokalno ženili. Granapdžije su, kao brice, bili preteča interneta. Ako se dan prije desilo nešto krupno u svijetu ili lokalno, ona je do podne razmijenjena među onima koji u granap hode ujutro, ko na hodočašće. One nevažne bi, kako je dan trajao, blijedile. Kod njega si se mogao zadužiti, ostaviti poruku, uzeti savjet, informaciju, pitati za nekog.

Sjećam se kad bi starija raja poslala nekog od mlade ekipe, da kupi, recimo, mlijeko, koje se tada prodavalo u dva tipa, kao slatko i kiselo i to u staklenim litarskim bocama, koje su bile povratna ambalaža. Bijelo je imalo aluminijsku svijetlu kapicu, a kiselo crvenu, na zdepastim staklenim bocama koje su se držale u mrežnim žičanim gajbama.

To bi sada bio nostalgični ukras nekog enterijera. Čudo su nostalgija i potreba za novim. Sjećamo se revolucije koju je izvelo trokutasto tetrapak pakovanje piramidalnog oblika. Tetrapakom i danas zovemo sva pakovanja mlijeka. Sve novine su granapdžije stidljivo, ali i pažljivo doturale do nas, osluškujući tako “javno mnijenje” mahale. Pepsi je došao prije Coka-Cole. Svaki granap je bio lokalan i poseban, ne zbog robe, koja je svuda bila oskudna i ista, nego zbog specifičnosti i osobenosti onog ko taj granap vodi, ali i mahale. Tu su se komšije mirile, mladi zaljubljivali, ali to je bio neki senzor koji je detektovao puls mahale. Mahale su bile watching area, prije ovih danas novih, nasilu izmišljenih.

Bila ti je čast da nešto uradiš za staru raju, tako se ulazilo među njih. Neki su zahtijevali da ti od svoje stare, od majke, za sebe iskamčiš koju paru, i doturiš do njega, a da on svoju petobanku ostavi za čize-blize. Sve ovo izgleda romantično i surovo, ali je to baš bilo vrijeme Dolly Bell, vrijeme Pišonje i Žuge, kad je mašta bila nadoknada za neimaštinu. Svako odrastanje u mahali tog vremena je bilo skrivena kamera. Koje bi dijete danas od drugog tražilo rundu na biciklu, kada svako ima skoro sve, kad tatini i mamini šoferi dolaze po njih ispred škole. Rijetke su bile voćke koje su dozrele a da nisu pobrane. Danas se krošnje uvijaju jer niko ne bere, a prije se išlo u “pljačku”, kad se kriomice bralo. Više se sazna na putu od škole do kuće nego u školi, rekao je arhitekta Louis Kahn. Danas su djeca u celofanu komfora i gube taktilnost. Spremniji za avatar nego za realnost.

O toj čarobnoj riječi mahala malo govorimo, pa bih čak rekao i da se nje stidimo. Današnjim saznanjem u urbanom životu nakon Covida, kad je svijet shvatio šta znači blisko okruženje, komšiluk i susjed, kad su gradovi opustili i bili sablasni, ovi svjetski ublehaši bili su puni priča o petnaestominutnom gradu (15 Minute City). Priroda nikad ne može biti sablasna i jezovita kao arhitektura i gradovi bez ljudi! Sjetimo se pustih ulica za vrijeme onog svjetskog pokusa nad nama, kad su nam zabranjivali da izlazimo na ulice – zbog nas, šatro!

Kada je grad bio skoro pastoralan i kad se čuo lavež pasa, jer nestalo je dinamične gradske buke. Sve oko nas je zanijemilo. Sjećam se da nas je Senad Hadžifejzović, jer svi smo bili uz televiziju kada se Face TV bavila respiratorima, pozvao da pogledamo nebo nad Sarajevom. Iznad grada tada je bio tespih od zvijezda, kao brojanica, ali ne zvijezda, nego satelita Elona Muska, kad je on trasirao svoju satelitsku mrežu Star Link. Nikad i nigdje to nisam vidio. Pitam se je li svijet morao stati s letovima da bi on instalirao taj danas neophodni satelitski internet, jer ovi novi navođeni ratovi na zemlji vode se gore u svemiru.

Mi smo se tada bavili respiratorima, koji su svima trebali, jer je svijet to nametnuo. Samo mi smo mislili da se to pošteno kupuje, a tad su respiratori bili k’o oružje u ratu. Tada, u doba korone, ljudi u gradovima od Amerike, Kanade, do rigorozne Australije i još beternijeg Novog Zelanda, jasno su pokazali koliko je fašizam sklon ljudima. Hranu su naručivali telefonom, a ona ih je upakovana čekala kod vrata, k’o hrana za ćuke. Mi u mahalama ipak smo bili ljudi i kod onih iskrenih lokalaca se živjelo normalno.

Dakle, granap je bio edukativno-obrazovna ustanova, gdje se, kao na praksi, učilo životu. Danas i dalje u Sarajevu opstaju ti mali bastioni ljudskosti, u lokalnim prodavnicama kakav je granap nekad bio. To je, recimo, mala piljara na Bjelavama – zove se Mala pijaca, s Aidom i đuvegijom koji brinu za sve nas da ono što kupimo kod njih ima kvalitet. Ovdje osim što kupiš kvalitetno, dobiješ i riječ, kratki razgovor. Ne daju se mahale.

Da vidimo šta nam to Lidl nudi. Projektovao sam mnogo kad se u Bosni razvijala trgovinska imperija. Nakon rata devedesetih mi smo opet, zahvaljujući našim kratkovidim političarima Bosne, potpali pod SHS okruženje. Okupirali su nas Konzum, Delta, Mercator. Jedini koji je tada bio malo veći i koji se odupirao, ali bez potpore ijedne ovdašnje politike, bio je naš lokalni trgovinski lanac VF, koji otvara Wisu na Stupu, ne bi li se odupro nelojalnoj konkurenciji i slovenačkom Mercatoru. Naša politika servilno nudi tržište na dlanu i mi Merkatoru poklanjamo epicentralnu poziciju u Sarajevu, a oni zauzvrat dozvoljavaju da se napravi džamija u Ljubljani. Bingo je tada počinjao stidljivo i sjećam se da je Jasminu Selmanagiću, vlasniku VF-a, vlasnik danas najjače bosanske kompanije Bingo, g. Džambić, prijateljski govorio: “Rano si prokukurikao”! Danas Jasmin igra golf na terenima koji su ukras Sarajeva, kojeg on održava, a mi uživamo kao da je javno. Bingo zato ulazi u mnoge druge poslove, kao što su pumpe, hoteli, stanogradnja.

Danas, ko nikad prije, treba nam osviještenih pojedinaca i kompanija, koji treba da obogate svojim gestom društvo u kojem su se oni obogatili. Mi se danas ponosimo vakufima Gazi Husrev-bega i njemu sličnih, koji su ove gradove učinili gradovima. Ovo je zemlja koju su održali dobročinitelji i ona je bazirana na vakufima i zakladama.

Gdje su danas?

Danas mi nudimo Lidlu najbolje lokacije. On ih, istina, kupuje. To je, prije svega, tehnološki div u odnosu na konkurenciju u tom poslu u našoj državi i šire. Koja je njegova poslovna logika? Dok spominjani Bingo u velikom marketu u Sarajevu vodi i do 40.000 proizvoda, Lidl radi sa oko 3.500. To su, uglavnom, njegovi proizvodi, kompanija koje pod svojim imenom rade za njega. Malo je brendiranih proizvoda. Nemate u Lidlu petnaest vrsta tunjevine u konzervi kao u Bingu. Dvije su opcije, koje on kontroliše. Tako je sa svakim proizvodom. Gdje on uspijeva? Napravi za Bošnju, pa i za svakog drugog, atmosferu da to izgleda jeftino. Nikad velikih stalaža. Sve malo i izgleda pomalo neuredno, kao da se stalno dopunjuje. Tako imaš privid da će i ovo brzo nestati. Namjerno se dozvoljava da se jeftina roba, koja nije hrana, otpakuje i vrati. To potiče osjećaj pijace. Na pijacama najviše prodaju najglasniji. Ovaj buvljak, kvazinered na robi koja je porijekla a la Temu, iz istih izvora. Probrana kineska roba. Na tome je, Bošnjo, zarada Lidla, a ne na jeftinome ulju čijom te cijenom privukao. Namami te jeftinim cijenama osnovnih stvari, malim izborom, a onda ti proda i što nisi naumio kupiti. Pošao u Lidl zbog hrane, pa izađeš sa kupljenim majicama ili alatom, o kojem nisi mislio kada si ušao.

Sada Lidl oprema oko 200 prodavnica po Bosni, ako ne i više. To su najjeftinije opremljeni objekti. Nikakvog pratećeg sadržaja. Ni automata za kafu. Zamislite da su na silne te svoje krovove stavili solarne panele, ili na onaj dunum od objekta glavnog skladišta kod Lepenice. Takva upotreba solarnih panela je jedino tako opravdana. Zbog grabljivica iz naše elektroprivrede, koja najbolje surađuje sa Hercegovinom, to je način na koji mi ništimo prirodu i strižemo naša brda da bismo stavili te farme panela. To je zločin po okolinu. Nema tu govora o samoodrživom i ekološkom odnosu do prirode i okoline. To nije u skladu s prirodom kod nas. Oko tih farmi solara i ispod panela nema ni mrava, kamoli travke. Tako isto sve životinje pa i čovjek, napuštaju prostore ispod vjetrocentrala.

Da je Lidl to uradio na svojim krovovima, bila bi to osviještenost, jer samo tako iskorištene krovne ravni su idealne za panele solarne, ali onda bi morao praviti solidne krovove, a ne lahurli i jeftine nadstrešnice kao sada. Pita li se iko kakva je zaštita onih solara, jer ako oni planu i zapale se, spasa nema. O njima kao otpadu za sada niko ne razmišlja. Bitno je da se agenda Evrope zadovolji i sada tantijeme zelene energije uzima hercegovački lobi uz ljude naše politike koji grabe za sebe. Lidl će zaposliti ljude, dati im majice i slušalice, naći oštre i uvijek spremne egzekutorke, šefice ili šefove da drže ustroj pod kontrolom. Dobit i profit će se pretakati u centralu, neće tu biti puno domaćih proizvoda, ali zato su kupci svi domaći.

Sad, kada poredimo onog granapdžiju i ljudsku komunikaciju sa njim, s današnjim uposlenicima sa slušalicama u uhu, vidimo gdje smo došli. Sljedeća faza su humanoidni roboti, s kojima Vučić već igra kolo. Sada malo o lokaciji za novi Lidl na ulazu u Koševo, koji me isprovocirao na ovo pisanje. Koševo znači Koš-Hava, svježi zrak. Otud košava, vjetar u Beogradu. Taj jedinstveni pejzažni stadion, a Koševo to jeste, dio je Zetre – Zelene transverzale, koja polazi od Vogošće preko Poljina i Šipa u tom rukavcu kuda će nekad proći prva transverzala (kažem nekad, a nadam se uskoro). Tim mikropotezom nama ulazi svjež zrak. Da je pameti, pa čitavu zonu u potezu od Druge gimnazije, preko Golf terena do Vogošće, držati zelenu i od toga praviti park u kojem se rekreira i živi. Ideal zelenog stanovanja s rekreacijom. Mi tu razmišljamo da stavimo Lidl.

Lidl na tom mjestu je trajni ožiljak po izgled grada.

Molim vijećnike Gradske uprave i Općine Centar da shvate značaj ovog lokaliteta za grad. Ljudi, ovo je ulazna arterija grada. Umjesto da pronađu načina kako da neuslovni izlaz automobilma iz grada preko Zetre izmjeste, oni dodaju. Taj izlaz, pa time i ulaz, po svim kategorijama je izvan saobraćajnih odrednica. To je prolaz preko parkinga stadiona i okolnih pristupnih puteva za gledaoce. Zato se on neuslovno ubada u dio magistralnog puta. Tako se tretira put za Vogošću. U taj hrkljuš od izlaza i ulaza sada neko misli umetnuti i napraviti pustopoljni Lidl, betonsku baraku s natpisom na sebi i parkingom bez drveta ispred. To bi bila nepopravljiva greška za urbano tkivo Sarajeva.

Teren ne dozvoljava to smjestiti bez silnih potpornih zidova na kojem bi visili parkirani auti. O mogućem prilazu i konekciji s postojećim putem da ne govorim. Kome je ovo palo na um? To treba smjestiti, ako se mora, na Šip, do kojeg će se nekad provući i tramvaj. Mada, tamo već imamo Bingo. Na Šipu bi trebala biti i početna stanica žičare za Čavljak, koja bi žitelje ovog djela grada, kao i čitavog Sarajeva, izvlačila na Barice i dalje, do Crepoljskog. Mi se inače moramo umrežiti žičarama s planinama.

Da zaključimo, Lidl nije nekadašnji granap. To je nama nametnuta tehnologija koja nam stvara navike. Domaći političari, kao i kompanije, treba da misle o zaštiti sebe. Ono što nude naše pijace, još nijedan lanac ne uspijeva, zato se čudim što Bingo uz svoje hipermarkete ne potiče pijace sa domaćim ekoproizvodima. One mu mogu biti konkurencija. Zamislite koji bi to dodatak bio na standardnu ponudu, recimo, vikendom, kako se to radi po Amsterdamu. Kao što bi uz Hifine pumpe pristajale naše aščinice na moderan način. Ideja ima, samo još da se prepoznamo.

Sve ovo opširno pisanje je zbog dubokog neslaganja za smještanje prodavnice Lidl na tako značajnom mjestu po nas.