Sastavnice i pukotine

Ako uzmemo u obzir kontekst u kojem smo proteklih dana postojali, sva ta euforija koju je producirala fudbalska igra, sva radovanja, dileme, promašaji, onda bi se moglo dvojako govoriti o stanju u kojem egzistiramo, te bi se mogao napraviti jasan presjek onoga što ovo društvo u svojim sastavnicama i pukotinama zapravo jeste. Vidjelo se u proteklom periodu sve ono što nas spaja i razdvaja, a posredstvom uspjeha fudbalske reprezentacije ove zemlje mogao se očitati cijeli neuralgični EKG na kojem sve oko nas počiva. Sad kada je igra završena, moglo bi se pokušati dokučiti nešto od onoga što pokazuje sav raspon rasapa koji nam je svojstven. Odnosno, ono što su naše greške i zablude, ono na čemu kao loši đaci iznova padamo.

Najprije, pitanje našeg radovanja, osjećaja da smo konačno po nečemu bitni, ma koliko u mnogim svojim segmentima djelovalo prenaglašeno, jeste suštinski pokazatelj koliko nam krucijalno nedostaje lijepih stvari. Te koliko nam malo treba da bismo zapali u stanje frenetične opijenosti. Godinama zarobljeni u mehanizmu etnonacionalne partitokratske vrteške, opterećeni golim preživljavanjem, u kojem se ništa jasno, ni sa sigurnošću ne može uspostaviti, mi smo svu energiju i želju projicirali na jedno sportsko nadmetanje. I nismo, dakako, jedini u tome. I to samo po sebi nije problem. Postaje problem u onom trenutku kada stvari same od sebe ispušu. Kad trenuci fanfara i cirkusa prođu. Onda se mora sabrati i oduzeti, da bi se stekla bilo kakva jasnoća u poimanju i razumijevanju svijeta u nama i svijeta oko nas.

Nismo osvojili Svjetsko prvenstvo, a i da jesmo, ostali bi pred nama isti izazovi, ostalo bi sve ono što poznajemo iz svakodnevice kroz koju se krećemo. Radovali bismo se više, bili bismo ponosni neko vrijeme, prepričavale bi se priče, ali bismo iznova bili na onoj tački sa koje smo u ovu avanturu krenuli. Ta vjera i uvjerenje da fudbal ili bilo šta slično može dovesti do nekih širih potresa, da može biti pokretač promjena, iluzija je kojom se kompresuje i odgađa ono što nas svakako u narednom periodu očekuje. Nema lakšeg puta, nema prečica, i ni jedna stvar, pa bio to i fudbal, ne može nas amnestirati od pitanja odgovornosti za ono u čemu živimo. Da bi to bilo moguće, moramo pokušati ponuditi odgovor zašto je nama potrebna ova država, šta zapravo jeste ono što je zaista čini onakvom kakvu bismo je željeli vidjeti. Bez isključivosti, bez narcizama malih razlika koje nas iznova dave. Nužnost uspostavljanja nove društvene paradigme, prevladavanje trodecenijskog mraka u kojem tavorimo, iziskuje stvarni napor, istinsku predanost ideji potrebe da ova zemlja bude bolja i drugačija. A to neće doći tako što je to neko drugi uradio umjesto nas. Jednostavnije govoreći, ti momci koji su igrali su zaista nešto postigli, a šta smo mi uradili? Njihov uspjeh nije i naš uspjeh.

Sa druge strane, ovi dani fudbalskog zanosa pokazali su nam i više nego jasno koliko je sve oko nas krhko, te koliko je ova država u svojoj suštini podijeljena. Zarobljena u svojim krajnostima. Olako smo shvatili sve što se nametnulo kao instant-promjena, i osim jeftinih mitomanskih narativa, ništa drugo nije bilo uključeno kako bi se zastalo, razmislilo, došlo do nekih dalekosežnijih zaključaka. Ovako posmatrano, pojeo nas je adrenalin uspjeha, koji nakon što je prošao ostavlja ozbiljne posljedice, kratere koje ne želimo ili ne znamo sanirati. Kao što sam već kazao, ne može se osporiti potreba za radošću, trenutak u kojem će se bar malo izaći iz kolektivne depresije, ali posljedice se ne liječe, nužno je fokusirati se na uzroke, tražiti načina kako doseći momenat u kojem će se moći jasno sagledati dubina procjepa u kojem jesmo. Bez toga, ni jedan korak naprijed zaista neće biti moguć, i dalje će pred nama ostati samo kratkotrajne i puste želje.