Slučaj biznismena B.

Ne bih da mu naštetim, ne daj mi bože. Uostalom, i da hoću, morao bih bolje poznavati ekonomiju i pravo kako bi onda činjenice dale vjerodostojnost ovoj mojoj priči. Ali, odlučio sam da mu posvetim ovu priču zbog jedne životne lekcije, istine i možda pouke. Diskrecija koju ću koristiti, lišiće me moralne odgovornosti, a čitaocu možda bude i zanimljiva ova priča. Pa, dakle, idemo.

Prošlo je više od trideset godina otkako sam prvi put čuo za njegovo ime. I to mi ga pomenuo naš pokojni pjevač Kemal Monteno:

“Poznaješ li, Toni”, upitao me Kemo nakon intervjua koji sam radio s njim, a bio dio serije “Sarajevske legende” koju sam osmislio, “jednog B. iz grada u kom sada živiš?”

“Ne poznajem”, slegnuo sam ramenima ili zavrtio glavom, ne sjećam se tačno geste.

“Čudan čovjek... Strašno bogat, pozvao me jednom da mu pjevam, otvarao neki restoran... Ja doš’o, bilo kasno popodne, upoznam ga, a on mi kaže: Sjedi, Kemo, sad će jastuk! Kontam, što će mi jastuk, neću spavati, doš’o da otpjevam i odradim svoj posao i doviđenja. Kad u neko doba iz kuhinje izlazi on lično, nosi na ovalu velikog jastoga i kaže: Evo ga, Kemo, ovo je jastuk za tebe...”

Ova anegdota, uz još jednu kasniju koja je svjedočila o neobrazovanosti, poslužila mi za jednu parodiju. Napišem, objavim, a poslije nekog vremena upoznajem dotičnog bogatog biznismena. Predstavim se, a on me prodorno pogleda i pita: “Toni? Toni novinar? Jesi li ti onaj koji je ono pisao o meni?”

Nemam kud, kažem jesam, ali: “Kemo mi tako ispričao”.

“Sjedi ovdje pored mene!”, kaže mi, a glas malo ljutit i zapovijedan, ali ni izdaleka prijeteći.

I tako upoznah bogatog biznismena, s kojim sam od tada mnogo puta sjedio, čudeći se mnogočemu. Uvijek je oko njega bilo živo. Sabirali se ljudi i žene raznih profila i različitog porijekla. Tada sam samo nagađao, a kasniji događaji su me uvjerili da su njegovo evidentno bogatstvo i velikodušnost bili uzrokom pozornog slušanja, tapšanja po ramenima i snishodljivog ulizivanja svih tih ljudi i žena raznih profila i različitog porijekla. Većina je bila sastavljena od njegovih saradnika, kojima je velikodušno, kao i novac, davao razne titule: direktor, pravni savjetnik, sekretarica...

On je, inače, bio izuzetno vitalan čovjek. Brz na jeziku, brz u gesti i pokretu. Ono što me čudilo i što nisam nikako mogao shvatiti bili su njegovi poslovni potezi i planovi o kojima je govorio neuobičajeno otvoreno i jednostavno: “Kupiću fabriku, kupiću tvornicu”, čuo sam mnogo puta, a onda ubrzo iz novina saznao i da je zaista njegova firma postala vlasnikom mnogih privrednih subjekata.

Kako su novac i bogatstvo za ljude slični svjetlosti za noćne leptire, okupljaju ih snagom moćnog magneta, u početku me čudilo, a kasnije sve manje otkud u društvu i gostima kod B. toliki važni i popularni ljudi iz svijeta biznisa i politike. Mene bi znao pozvati, a duša mu se bilo pohvaliti: “Dođi, večeras mi je u gostima...” i bilo tu imena sa važnim funkcijama i položajima. Jednom, a nisam na prvu povjerovao, kaže mi: “Doš’o mi reis u goste”.

Bilo je to vrijeme reisovanja g. Cerića i ja se čudom nisam mogao načuditi kada sam te večeri sreo istog u civilnoj odjeći i farmerkama. Inače, uvijek i svugdje bio u protokolarnoj odori sa znamenitim bijelim turbanom na glavi.

Velike i bogate fešte znao je upriličiti naš junak. I bio baš kao pravi komandant kad je dijelio zadatke: “Ti ćeš ovo, ti ćeš ono”, a saradnici ga bespogovorno slušali. Putovao po svijetu, širio svoje poslove, a često znao dati oduška i svojim strastima. Jedna od njih bila utrke Formule i svako malo eto ti njega u raznim bjelosvjetskim destinacijama pa gleda svoje junake, među kojima mu je najdraži bio takmičar Alonso.

Onda su se počele događati čudne stvari. Policija, istraga, optužnica, dužili ga i tužili jer je navodno oštetio banke (a moram reći među njegovim čestim gostima bili su i ugledni bankari) za čak 89 miliona eura. Ogroman novac, nezamislivo. Istražni zatvor, presuda teška 11 godina i činilo se da je to kraj jedne poslovne karijere. Ali, potom pravne radnje išle dalje i naš B. odležao je tridesetak mjeseci pa se vratio na slobodu.

Razišlo se u dobroj mjeri njegovo staro društvo. Dok je bio u zatvoru, zaboravili ga “vjerni” saradnici.

A on, nemiran duh kao što je uvijek bio, krene ponovo u svoje poslovne pohode. Pa čas tvrdi pazar sa Turcima, čas Irancima, šalje svoje nove emisare i saradnike po svijetu i stalno nešto novo traži i izmišlja. Sad će trgovati s mesom, sad sa nekim materijalima...

Nekad mu poslovni štab bio u hotelskom restoranu, nekad u kancelarijama njegove firme, a otkako je izašao iz zatvora, najčešće saradnike i ostale zvao kod sebe kući. Imao prekrasnu kuću podno poznate planine. I opet se ljudi oko njega okupljali kao leptiri oko noćne lampe.

Moj prijatelj Deduka (kako ga od milja zovem) puno više i puno bolje se razumio u poslove i biznis pa mi znao reći: “Toni, B. je dobar kao hljeb, ali naivan kao dijete. Oko njega su sami krokodili...” A i Deduki je, kao i mnogima, B. znao pomoći kad mu zatreba.

Stvarno je bogat čovjek bio taj B. Imao najnovije mercedese, imao apartmane i nekretnine, Deduka i ja smo onako napamet računali, mogao je gospodski i ne samo on nego cijela familija živjeti i živjeti komeći to bogatstvo, a da im vazda bude i dovoljno i da pretiče.

Al’ đavo ne dade mira.

Odjednom, k’o grom iz vedrog neba, nova afera. Uhapšen biznismen B, grijesi mu sežu do Francuske, gdje je i isporučen. U jednom je zloglasnom zatvoru (čuj zloglasnom, koji to nije takav!) iz kojeg mi se nedavno javio. U kasno doba kad jedino ima mogućnost da telefonira:

“Toni, vidi šta su mi uradili. Drže me ovdje pod istragom 30 mjeseci, a ništa kriv nisam, sve su mi napakovali... Imaš li koga da se to objavi? Hej, bolan, ovo je strašno mjesto, svako malo neko nekoga ubije, nema goreg zatvora na svijetu...”

Nemam nikoga, a volio bih da imam. Pa onda mi preostaje da tražim neke nesuvisle riječi utjehe, a iskreno se čudim njegovoj vitalnosti. Poslao mi sliku iz ćelije. Uređen, s lulom u rukama. Nespojivo sa jezivim boravištem.

I onda Deduka i ja pričamo. Kaže mi on: “Molim te, pozdravi ga kad te opet nazove. I žao mi je tog čovjeka”.

A kad ljudi o svojim životima govore, svi kažu: “Samo neka zdravlja. Ono je najvažnije. Odmah do zdravlja je sloboda. Kad je nemaš, džaba ti sve”.

I baš je tako.