Bolivija ustaje na noge, pobuna gladnih i izigranih

U bolivijskim brdima jutra su sunčana i hladna. Studeni zrak koji se osipa s visokih Kordiljera probija do kostiju, a temperatura se zna spustiti i duboko ispod nule. Ali, jutros, dok se užurbano spremamo i unosimo svoju prtljagu u iznajmljeni džip, moji prijatelji prof. dr. Enver Imamović, Boris Kovačević i Mirza Pepić ne razmišljaju o hladnoći niti primjećuju inje što je poput behara okitilo krošnje drveća. Želja nam je čim prije da nastavimo putovanje zemljom starih Aymara. A pred nama je – ispostavit će se – uzbudljivo i neizvjesno putovanje.

Prenoćili smo u gradu u kome nikada ranije nismo bili i do kojeg se mukotrpno stiže. Zove se Uyuni i leži na nadmorskoj visini od 3.600 metara, koja podrazumijeva neugodnosti koje u vama budi visinska bolest. Na prvi pogled Uyuni podsjeća na gradiće s američkog Divljeg zapada. Oko nevelikog gradskog trga – Place de Armas – i glavne prašnjave ulice podignute su zgrade tipične za mjesta na koja je i Bog već odavno zaboravio: niske sirotinjske građevine oštećenih i išaranih fasada i prepoznatljivih skromnih sadržaja u kojima se odvija nezanimljiv i monoton život prepun briga i neizvjesnosti.

JEDINSTVENO JEZERO: Živost i dah modernog vremena kojim pulsira svijet u Uyuni donose rijetki stranci, kao što smo mi, ali se oni u gradu nikad ne zadržavaju dugo. Možda jednu ili dvije noći i nastavljaju dalje. Ono što ih privlači i zbog čega su prevalili dugi i tegobni put od La Paza, nalazi se izvan grada, kamo smo se i mi uputili. Na jeziku ovdašnjih starosjedilaca Chipaja-indiosa naš današnji cilj se naziva Logo Uru-Uru ili Logo Popo, a u zemljopisnim mapama i putnim bedekerima upisano je kao – Salar de Uyuni.

Slano jezero!

Dok se vozimo jednoličnim i nezanimljivim krajolikom, više nalik zaturenoj pustinji, nego živom planinskom ambijentu dostojnom najdužeg i najvišeg južnoameričkog planinskog lanca Kordiljera, naš nam bolivijski vozač, susretljivog i poniznog ponašanja, objašnjava da ćemo danas vidjeti jedinstveno jezero na svijetu. Jezero čijom se površinom ne gazi, ne jedri i ne plovi već – pješači ili vozi!

Saznajemo da je jezero Salar de Uyuni jedno od najvećih u Južnoj Americi. Jezero je zbilja ogromno. Dugo je 165, a široko 135 kilometara i prostire se na više od 12.000 kvadratnih kilometara, gotovo kao pola Makedonije. Ali svi ti podaci lako se zaboravljaju kada se nađete na njegovoj jedinstvenoj beskrajnoj sasušenoj slanoj pučini.

Niko danas pouzdano ne zna kakva se ovdje globalna drama odvijala u dalekoj prošlosti. Nema svjedoka niti su površna znanstvena istraživanja, koja su rađena proteklih decenija, dala pouzdane odgovore. Jezero Salar de Uyuni se po svoj prilici čarolijom paklenih kozmičkih sila u jednom trenutku pretvorilo u slanu pustinju, kao što su se neka bolivijska brda, poput Potisija, pretvorila u suho srebro, koje je riznicu španjolske krune učinilo basnoslovno bogatom.

Bilioni miliona kubnih metara slane vode odjednom su isparili i poput biblijskih Sodome i Gomore pretvorili se u beskrajnu slanu pustinju, u kojoj je zamro svaki život.

Život Aymara i Kechua, starosjedilaca u Boliviji, putovanje je od nemila do nedraga. Vječno krpanje kraja s krajem. Ovdje su nemaština, siromaštvo i glad ušli u svaku kuću, a beznađe prijeti pobunom i građanskim ratom, kakvi su se u prošlosti dešavali. Zbog toga su se posljednjih mjeseci nemiri očajnih Bolivijanaca spustili sa siromašnih brda na ulice La Paza, Sucra, Cochabambe, Orura, El Altoa, Santa Cruze de la Sierra i drugih prenapučenih gradova.

Pritisak gladnih već mjesecima ugrožava vladu, a policija svakodnevnom represijom pokušava da umiri gladne. Ispred prodavnica s hranom sve su veći redovi, a ulazak u njih obezbjeđuju privatna obezbjeđenja.

NA IVICI GRAĐANSKOG BUNTA: Predsjednik Bolivije Rodrigo Paz upozorio je da je zemlja na prelomnoj tački, nakon više od mjesec antivladinih protesta, koji su doveli do sedam smrtnih slučajeva i stotina hapšenja. Demonstranti predvođeni sindikatima i domorodačkim grupama postavili su blokade širom Bolivije, uzrokujući ozbiljnu nestašicu osnovnih dobara i paralizirajući velike dijelove nacije. Grupe pozivaju na ponovno uspostavljanje subvencija za gorivo i ukidanje mjera štednje, kao i na ostavku predsjednika Paza.

Međutim, lider kojeg podržavaju SAD prijeti da bi svako ko “želi uništiti naciju” morao se pozabaviti njime i punom snagom ustava. Paz se bori sa rastućim bijesom zbog svoje politike desnog centra, a protesti su prvobitno pokrenuti krajem aprila zbog zemljišne reforme koju je predložio. Neki mali farmeri bili su zabrinuti da će ta mjera olakšati velikim zemljoposjednicima da kupuju male nekretnine. Vlada je insistirala da bi svaka prodaja morala biti dobrovoljna, ali moćne organizacije koje predstavljaju male farmere nisu u to uvjerene i u znak protesta blokirale su glavne autoputeve u zemlji.

Paz je od tada odustao od reforme, ali su se poljoprivrednicima pridružili i drugi sektori društva koji su iznijeli svoje pritužbe. Vlada je ukinula subvencije za gorivo zbog nestašica i inflacije, koja se vrtoglavo penje, što je zauzvrat povećalo troškove života i razbjesnilo veliki dio stanovništva. Blokade puteva koje su podigli ljuti demonstranti dodatno su pogoršale nestašicu goriva, stvarajući začarani krug.

Bolivija je na ivici gladi, građanskog neposluha i pobune. Sve se to događa u sjenci ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku i nepredvidivih odluka i postupaka američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je poslije piratske intervencije u Venecueli i permanentnih prijetnji Kubi zaplašio korumpirane vlade u zemljama Južne Amerike. O tome svjetske novinske agencije i mediji pišu s puno dramatike, ali se njihov glas jedva čuje.

LIČNA KARTA BOLIVIJE: Smještena u srcu Južne Amerike, Republika Bolivija, službeno Višenarodna Država Bolivija (Estado Plurinacional de Bolivia), u prošlosti je bila uglednija i značajnija zemlja nego što je danas. Prostire se na oko milion kvadratnih kilometara i ima nešto više od deset miliona stanovnika. Zemlja je bogata prirodno-geografskim ekskluzivitetima, kao što su jezero rijeke amazonskog sliva, jezero Titicaca, neistražene kišne šume ili Salar de Uyuni, ali Bolivija je i jedna od najsiromašnijih nacija na svijetu, u kojoj sedamdeset posto populacije živi s manje od jednog dolara dnevno. Graniči s Brazilom na sjeveru i istoku, s Paragvajem i Argentinom na jugu, te sa Čileom i Peruom na zapadu. Zapadnim dijelom zemlje dominira planinsko područje Anda, dok je istočni dio nizinski i pripada amazonskom beskraju. U Boliviji se govori 37 jezika, ali su službena tri – španjolski, kečuanski i ajmarski.

Bolivija je zemlja koja iznenađuje i oduševljava svakoga ko se odluči istraživati njezine jedinstvene kulturno-povijesne spomenike i nebrojene prirodne ljepote. Ova zemlja nudi za svakoga ponešto. Od prostranih slanih ravnica i ostataka ruševina koje su gradili Aymari i Inke, do surovih visoravni i samotnih prirodnih rezervata, gdje osim stada divljih lama i alpaka rijetko možete susresti druge putnike.

U to sam se i sam uvjerio za vrijeme prve YU novinarsko-naučne ekspedicije Ande-Amazon 89, koju su organizovali sarajevski magazini Una i Arka. U Boliviju smo ušli iz Perua, preko jezera Titicaca, najvišeg plovnog jezera na svijetu, i uskoro se našli pred, možda, najvećom arheološkom tajnom Južne Amerike, ostacima misterioznog grada Tiahuanaca. Ovdašnje zanimljive legende kazuju da je područje oko jezera Titicaca bilo kolijevka prvih ljudi na planeti Zemlji. Na njegovoj obali podignut je božanski grad Tiahuanaco iz koga je djelovao moćni bog stvaranja Viracocha. Dešavalo se to ko zna u kojim vremenima. Tiahuanaco je sada oko 800 metara iznad nivoa jezera, ispod samih vrhova planine Illimani, ali većina arheologa svijeta se slaže da je Tiahuanaco bila luka u nekim davno prohujalim vremenima. To dokazuju i pronađene kamene strukture, koje neosporno potvrđuju da se nivo jezera Titicaca dramatično promijenio tokom historije.

VRATA PUME: Podignut na plodnoj andskoj visoravni, ravno 3.850 metara iznad mora, Tiahuanaco je uistinu jedno od najvažnijih i najstarijih središta stare Amerike. Nije ni čudo što ga mnogi istraživači i arheolozi smatraju otvorenom knjigom južnoameričke prošlosti. Njegovi graditelji, navodno drevni Aymar i Kechue, nazivali su ga čudnim imenom - Pumapunktu – Vrata pume! Upisan je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine na tlu Sjeverne i Južne Amerike.

Iako neki istraživači, kao što je Arthur Posnansky (1873-1946), procjenjuju da je Tiahuanacu star najmanje 17.000 godina, zvanična historiografija smatra da je podignut prije nekih 3.500 godina i da je bio najvažniji religiozni centar na prostorima Bolivije, podignut kao dom za duhove mrtvih predaka. Na kamenom platou odvijali su se jedinstveni višednevni mistični obredi, u kojima se pod uticajima specijalnih napitaka od halucinogenih biljaka i kaktusa zbilja pretakala u nevjerovatne spiritualne doživljaje i iskustva.

Ko su graditelji Tiahuanaca? Ko su im bili učitelji i otkuda su crpili svoja genijalna graditeljska znanja? Niko ne zna odgovore na ta pitanja, niti čemu je služio ovaj misteriozni grad. Sa njegovih zidova pilji u vas cijela jedna galerija anatomski različitih likova sa izrazima na licima, čije je bolne grčeve, strahove i suze već odavno isplakalo vrijeme. Šta nam to poručuju i o čemu svjedoče? Ko su oni? Jesu li to božanstva Podzemlja ili su to likovi sirotih žrtava, čije su glave položene na hramski oltar kako bi se umilostivili andski bogovi? Ili je to samo podsjećanje na krvave rituale što su bili uobičajeni kod naroda Srednje i Južne Amerike? Ali, ovaj je grad poznat još po nečemu, po najimpresivnijim kamenim statuama. Visoke sedam metara i isklesane iz jednog kamena podsjećaju na one sa Uskršnjih otoka. Ne zna se kome su bile namijenjene, niti ko im je bio uzor, ali je vidljivo da su bile bogato ukrašene posebnim ritualnim nakitom. Prekrasni filigranski reljefi prekrivali su nijeme statue, ali mi danas ne znamo da li je tom čudesnom ornamentikom drevni umjetnik htio da istakne poseban rang osobe ili je riječ o izlivu umjetnikove imaginacije koja nema dublji značaj.

KAPIJA SUNCA: Dva puta sam posjetio Tahuanaco i o njegovim graditeljskim zagonetkama pisao u knjizi “Tajne iščezlih civilizacija”. Svaki put, na njegovom popločanom platou, ispod zagonetne Kapije sunca, doživljavao sam posebna uzbuđenja. Računa se da je Kapija teška 12 tona i da je isklesana iz jednog kamenog bloka. Istraživači su je otkrili ispod debelih naslaga finog pijeska, baš kao da ju je neko tu pohranio kako ne bi izgubila ništa od likovnih sadržaja. Kapija sunca je široka četiri, a visoka tri metra. Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je neko tu spustio i zanavijek na nju zaboravio.

Istočna strana Kapije sunca prekrivena je zanimljivim reljefom. U njegovom središtu uklesano je najvažnije božanstvo naroda Južne Amerike - bog sunca i stvaranja Viracocha. Njegovu glavu okružuju 24 zrake sunca, od kojih sedam završava na glavama jaguara, a 17 na koncentričnim krugovima. Viracocha u rukama drži žezlo, znak vladarske moći, na čijim krajevima su glave kondora. U tri niza predstavljen je njegov božanski personal: 48 krilatih likova sa čudnim astronomskim maskama na licima i ceremonijalnim štapovima u rukama. Niko ne umije objasniti ko su ti nijemi letači, ali mnogi smatraju da je riječ o Božijim glasnicima – anđelima! Smisao ove fantastične scene ostaje tajna, iako mnogi misle da ima astronomsku konotaciju. Možda!

•••

Za razliku od znatiželjnih stranih turista, koji obilaze prirodne ljepote i kulturno-historijske znamenitosti Bolivije, osiromašeni sarosjedioci svakodnevno se okupljaju u Tiahunacu i drugim svetištima da bi zazivali boga Viracochu da ih izbavi iz nemaštine, siromaštva i gladi. Blokiraju važne puteve i izlaze na ulice gradova, gdje se otvoreno suprotstavljaju policiji koja pokušava da zavede red.

Posljednjih mjeseci prizivaju i Chiru Chirua, legendarnog narodnog heroja, koji je u svijesti bolivijskih starosjedilaca ostao upamćen kao narodni dobričinitelj koji se uvijek pojavljivao u dramatičnim vremenima gladi i neizvjesnosti.

Bolivija ustaje na noge!