Bošnjačko-hrvatska relaksacija

Jeste da danas počinje Mundijal, jeste da je usput i izborna godina, a jeste i to da još nismo stigli ni do polovice godine, ali nastavi li Dragan Čović ovim tempom spominjati relaksaciju odnosa između Hrvata i Bošnjaka, to bi mogla postati riječ godine. Čelnik HDZ-a ovih dana govori o relaksaciji, skoro kao o legitimnom predstavljanju i euroatlantskoj orijentaciji Bosne i Hercegovine te njegovom, tradicionalno izgovaranom optimizmu. I nije da se ne trudi na tom polju zabilježiti neke PR uspjehe. Evidentna je namjera obnavljanja koalicije sa SDA, razgovara se i sa reisom, zajedno se potpisuju deklaracije Europske pučke stranke, koalicija HDZ-a i SDA je na čvrstim temeljima u Jajcu, gdje će se na istom mjestu pratiti obje reprezentacije. No, svemu tome unatoč, istinski vjerovati u relaksaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata mogu samo baš naivni ljudi ili oni koji su iz raznih lukrativnih razloga spremni lagati sami sebe, a onda i druge, kako stvari idu nabolje i kako je svijetla budućnost praktično tu.

Dovoljno je, uostalom, pogledati tenzije oko nogometa, oko odbijanja HDZ-ovih načelnika za javnim gledanjem utakmica Bosne i Hercegovine u Vitezu i Kiseljaku, dovoljno je vidjeti nastavak simboličkog ratovanja obilježjima u Stocu, a o potpuno nezdravoj atmosferi u Mostaru, u kojem Gradsko vijeće, čak i kad se sastane, ne može usvojiti ni dnevni red, a kamoli bilo što drugo, suvišno je i govoriti. Iz istog registra smiješne priče o relaksaciji su i strašne prijetnje Sanelu Kajanu, o čijem političkom i javnom djelovanju svatko ima pravo misliti što god želi, ali nema pravo prijetiti čovjeku i njegovoj obitelji. A da su njegove riječi istinite, može se uvjeriti svatko tko samo letimično baci pogled na komentare ispod informacije o prijetnjama. Također, u federalnom Parlamentu održana je i rasprava o sigurnosnoj situaciji u Hercegovačko-neretvanskoj županiji/kantonu, na kojoj su prezentirani poražavajući rezultati o nasilju u Mostaru i o tome da se građani osjećaju bazično nesigurno i ne kreću se slobodno gradom. O iluziji relaksacije svjedoči i kompletna priča o nastavku gradnje HNK-a u Mostaru, o tome koliko prava ostvaruju Bošnjaci u Stocu i generalno društvena atmosfera koja vlada u Federaciji BiH.

Istina jeste da je normalizacija odnosa između Bošnjaka i Hrvata nužna, da ona primarno ovisi o političkoj volji i političkim dogovorima i da je ovakvo stanje nepovjerenja pa i mržnje dugoročno neodrživo. Međutim, da bi se ona postigla, prvi preduvjet je iskreni razgovor o ratu i ratnom nasljeđu, koji se sasvim sigurno neće dogoditi. Pa je zatim drugi preduvjet stvarna ravnopravnost u svim sredinama i županijama gdje ova dva naroda pretežno žive zajedno. Na koncu je potreban i iskren razgovor o tome što tišti jednu i drugu zajednicu, od izbornih zakona i ustavnog položaja, do svakodnevnog života. Zatim, ako se taj iskreni razgovor ikad dogodi, konačno dolazi na scenu pitanje kompromisa, gdje jedni kažu nas najviše muči to i to, a drugi kažu a nas najviše muči ovo, pa se onda nađu na pola puta. Konačno, sve i kad bi se i ova nemoguća stvar dogodila, to neće imati velikog efekta dok se pravosudne i policijske institucije potpuno ne emancipiraju od politike i ne počnu istinski i bez privilegija ili diskriminacija raditi.

Poneki od navedenih koraka možda i može izostati u prvoj fazi, vjerojatno najprije onaj koji bi se odnosio na iskreni razgovor o ratu, ali ne mogu izostati doslovno svi potrebni koraci, a da se istovremeno priča o relaksaciji i uvjerava ljude u to.

Relaksacija, tj. normalni odnosi nisu stvar trenutačne političke procjene ili neke buduće poslijeizborne koalicije, nego su pitanje stvarnog svakodnevnog života, normalnog življenja i normalnih odnosa, lišenih straha, dominacije i diskriminacije te mržnje prije svega. Da ne govorim da bi normalni odnosi morali nužno podrazumijevati nemogućnost bilo kakvog ekskluzivnog prisvajanja određenog teritorija, a ta politika je praktično normalizirana. Iako je upravo ona nešto što bi trebalo biti suštinski nelegitimno i protivno je svakoj tradiciji ove zemlje.

No, uzalud je ovo ponavljati onima koji ne žele čuti i koji znaju sve ovo pa baš zato i ne rade.