Kako podijeliti nulu?
Prošle godine, 2025, u junu nadležni su najavili novu, revidiranu listu onkoloških lijekova. Suvišno je i pričati koliko radosti i nade je probudila u dušama onkoloških pacijenata ta najava. Osvijetlila nam je najmračnije, najtužnije, najstrašnije noći, uljepšala dane, vratila nadu, probudila želju. To bi bilo prvi put, nakon šest godina, da bi u Federaciji BiH na listu došli novi lijekovi. Iako je zakonska obaveza naših vlasti da se lista revidira svake godine, oni to nisu uradili od 2019. I niko ih nije pozvao na odgovornost. Niko ih nije kaznio. Nikad. Do danas.
Kažu za revidiranje liste treba vremena. Sredstva su bila ograničena. Procedura je komplikovana. Vrijeme je godišnjih odmora. Pa su uslijedila prebacivanja loptice na sve uključene institucije (Ministarstvo zdravstva FBiH, Ministarstvo finansija FBiH, Vlada FBiH, onkolozi, komisije...). Čekalo se na mišljenje i kunte i pante. Samo pacijenti nisu imali i nemaju ni danas pravo ni na mišljenje, ni na stav, ni na život.
Kako god, zagazismo duboko u juni 2026, lista još nije revidirana. Sedmu godinu nijedan novi onkološki lijek nije ušao na listu. A kada lijek nije na listi, nema načina, zakonske mogućnosti (jer tada se svi strogo drže zakona) da ga plati ili refundira bilo ko osim pacijenta iz svog džepa. Onkološki lijekovi koštaju od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada KM na godišnjem nivou. I nijedan karcinom se ne liječi godinu ili dvije. Borba sa karcinomom je maraton od pet, sedam, 10 i više godina.
I zato, upravo zato imamo sve više onih koji ne vjeruju u uspjeh izlječenja, ne vjeruju u dobar ishod, nemaju snage za traženje rješenja, novca, lijekova. Preteško je sve čemu su izloženi onkološki pacijenti zbog jednog potpisa, jedne liste, višemjesečnog čekanja kvoruma, mišljenja, pečata. Za ovo vrijeme, sedam generacija oboljelih prošlo je kroz hodnike naših bolnica, učeći matematiku preživljavanja koju nijedan normalan čovjek ne bi smio da zna. Kako podijeliti nulu? Kako od plate od hiljadu maraka kupiti terapiju od deset hiljada? Šta prodati prvo? Koju uspomenu unovčiti da bi se kupio još jedan mjesec života? Šta još uskratiti porodici, od čega otkinuti?
Dok nadležni vijećaju, sedam godina pišu jednu listu, porodice u FBiH postaju finansijska, emotivna, mentalna, fizička zgarišta. Karcinom ovdje ne napada samo dušu i tijelo pacijenta, on sistemski uništava čitave porodice. Ljudi prodaju imovinu, dižu kredite koje možda nikada neće dočekati da vrate, mole dijasporu, skupljaju marku po marku preko humanitarnih brojeva. Jer, sistem koji ima obavezu da nas liječi, pretvorio nas je u prosjake. Istovremeno, ta ista država redovno, svakog prvog u mjesecu, sa plata tih istih ljudi skida procente za zdravstveno osiguranje. To nije solidarnost. To je legalizovana pljačka sa smrtnim ishodom. Sramotno je gledati kako se zakoni u ovoj zemlji potežu selektivno. Kada treba revidirati listu, zakon je fluidan, rastegljiv, pun komplikovanih procedura i administrativnih prepreka. Ali kada pacijent, stisnut uza zid, zatraži refundaciju za lijek koji mu život znači, odjednom se budi rigidni pravni legalizam. Dakle, zakon savršeno štiti budžet od pacijenta, ali ne štiti pacijenta od bolesti. Tišina nadležnih je direktno saučesništvo u statistici smrtnosti. Svaki dan kašnjenja nove liste ima svoje ime i prezime. Ima nečiju majku koja nije dočekala maturu svog djeteta, nečijeg oca koji je prebrzo otišao jer je terapija za njega bila samo misaona imenica. Dok oni prebacuju loptice, na klinikama za onkologiju se gase životi koji nisu imali šansu, nije im pružena prilika, prelahko smo ih se odrekli, u tišini smo ih prepustili i napustili.
Nema tog opravdanja, tog godišnjeg odmora i te procedure koja može saprati ljagu sa institucija koje su dopustile da uđemo u sedmu godinu medicinskog mraka. Kada jednom prođe sve ovo, a proći će, historija i javnost neće pamtiti komplikovane procedure. Pamtiće samo kukavičluk onih koji su imali olovku u ruci, a izabrali su da ne potpišu život. Pravo na liječenje nije luksuz. To je osnovno ljudsko pravo koje nam se svakodnevno oduzima pred očima, dok mi, kao društvo, i dalje mirno posmatramo kako administracija ubija efikasnije od same bolesti.