Promocija knjige Semezdina Mehmedinovića: Kako je rat postao prostor bliskosti

U Sarajevu je predstavljena nova knjiga Semezdina Mehmedinovića “Rat je bio budistički samostan” (MaMa & Booksa, 2026), djelo koje ratno iskustvo posmatra kroz složeniji prostor ljudske bliskosti, solidarnosti, svakodnevnih rituala i intenziteta življenja. Razgovor s autorom vodio je njegov urednik Petar Milat, filozof i urednik zagrebačke MaMe, poznate po pažljivo oblikovanim, gotovo kolekcionarskim izdanjima.

Umjetnost i pamćenje

Mehmedinović i Milat su razgovarali o načinu na koji knjige nastaju, o odgovornosti autora i urednika, o poeziji, umjetnosti i pamćenju, ali i o vremenu u kojem je književnost za pisca prestala biti samo profesija i postala način opstanka. Ta ideja posebno se vidjela u njegovom odnosu prema fizičkom obliku izdanja. Mehmedinović je istakao da je dugo želio knjigu koja će biti gotovo umjetnički objekt. Ovo izdanje – s platnenim koricama, izvedeno u sito-štampi – upravo odgovara toj zamisli. “Spadam u osobe koje obožavaju knjige koje lijepo izgledaju. Želio sam imati jednu knjigu koja će biti neka vrsta art-objekta.”

Govoreći o tome, ispričao je i anegdotu o pjesniku Danijelu Dragojeviću, koji je, kada je prvi put dobio svoj primjerak, njegov izgled, dodirivao ga, mirisao i posmatrao prije nego što ga je otvorio. Za Mehmedinovića taj ritual govori o posebnoj vrsti odnosa prema knjizi, kao nečemu živom, što u sebi nosi tragove rada i posvećenosti. Na tu se ideju nadovezao i Milat, tematizirajući praksu izdavačkog rada biblioteke koju uređuje. “Htjeli smo napraviti knjige koje stvaraju prijateljsko okruženje, u kojem se vidi kako autori dolaze do nas, kako nastaju knjige i kakve veze postoje među njima.” Urednik je još govorio o autorima koji su oblikovali tu biblioteku, među kojima su Dubravka Ugrešić, László Krasznahorkai i Annie Ernaux, naglašavajući da je svako izdanje nastalo iz dugotrajnog odnosa povjerenja i pažljivog rada.

Mehmedinović je objasnio da “Rat je bio budistički samostan” nije pisao prema ustaljenom književnom planu, te da – za razliku od memoara koji nastaje naknadnim pogledom na vlastitu prošlost – ovo djelo okuplja tekstove nastajale u različitim trenucima tokom više decenija. “Sva zanimljivost ove knjige je u tome da je ona nastala tako da ne nastane”, rekao je autor.

Književnik Semezdin Mehmedinović/Milomir Kovačević Strašni/

“Rat je bio budistički samostan” prati period od ratnih godina do sadašnjosti, a pisac je istakao da ga je, kada je sabrao tekstove, iznenadila njihova unutrašnja povezanost i kontinuitet. Iako su nastajali u različitim okolnostima, u njima je prepoznao istu osnovnu liniju iskustva i isti pogled na život. Govoreći o naslovu, Mehmedinović je opisao paradoks ratnog iskustva, o činjenici da je rat istovremeno bio vrijeme stradanja, ali i vrijeme snažne ljudske povezanosti. “Mi smo u ratu prolazili nešto što sa strane, onima koji to iskustvo nemaju, izgleda kao zastrašujuće mjesto bola i patnje. Ali istina je da smo mi živjeli okruženi ljudima s kojima smo dijelili zajedničku sudbinu. To je bila jedna vrsta moralnog odnosa, nešto što nije usporedivo sa onim što imamo u miru. Ja sam rat proveo praktično na ulici i često bih te dane provodio s osjećanjem velike korisnosti, jer bih, recimo, nosio lijekove starcima na ničiju zemlju bez kojih oni nisu mogli preživjeti. Radio sam stvari zbog kojih sam osjećao duboki unutrašnji ponos. Živjelo se na način da sam istinski bio zadovoljan kao čovjek i bio sam okružen sličnim ljudima. Pamtim i strašne stvari, smrti bliskih ljudi, ali također pamtim i trenutke neopisivog zadovoljstva. Ova knjiga govori o tome. Ona ratu pristupa s jedne vedrije strane i pokušava pokazati jednu drugu ratnu stvarnost, onu u kojoj, pored svega strašnog, postoji i bliskost među ljudima”, kazao je, povezavši tu ideju sa fotografijama Milomira Kovačevića Strašnog, koji je bilježio upravo takve trenutke ljudske radosti i zajedništva usred ratnog okruženja.

Dati oblik vremenu

Mehmedinović je govorio i o tome kako je iskustvo bolesti promijenilo njegov odnos prema pisanju i postalo ključno za njegov osjećaj vitalnosti. “Ja sam direktno iz književnosti ušao u operaciju, i iz operacije opet u književnost. Granica između onoga što je naša gola stvarnost i onoga što nam kao stvarnost donosi književnost zapravo je upitna. Ne znam šta je u našim životima samo goli, a šta književni život.” Razgovor se potom otvorio i prema pitanju književnih žanrova, odnosno stroge podjele između fikcije i nefikcije, pri čemu je naglasio da je poezija temelj svakog ozbiljnog pisanja: “Mislim da ni fikcija ni nefikcija ne mogu preživjeti bez poezije”.

Sveukupno, dojam promocije ove knjige je sadržan u tome da je možda jedna od glavnih tema stvaralaštva Semezdina Mehmedinovića ustvari vrijeme: kako ga sačuvati i dati mu oblik, a upravo se na tom mjestu književnost pokazala kao posljednje mjesto na kojem se čovjek može vratiti vlastitom životu.