Brinite o zaposlenosti, a ne o budžetu

Kada je John M. Keynes u jednoj radijskoj emisiji davne 1933. godine govorio o ekonomskim temama, izrekao je rečenicu: pobrinite se za nezaposlenost, a budžet će se brinuti sam o sebi. Devedeset tri godine kasnije, vlasti u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta, testiraju šta će se dogoditi ako se ova formula primijeni naopako: prvo se pobrinuti za budžet, a zaposlenost prepustiti samoj sebi.

Pos’o je dobar Dugo godina je kod nas nezaposlenost goruće pitanje. Tranzicija iz starog u novi ekonomski sistem odnijela je stotine hiljada radnih mjesta. Priču o poharanim tvornicama i nekadašnjim gigantima manje-više svi znamo i nemam namjeru lamentirati o toj temi. U posljednje vrijeme događa se zanimljiv obrat na relaciji radnici–poslodavci. Dok je u BiH stopa nezaposlenosti i dalje gotovo dvostruko viša od prosjeka EU, 11,4% naspram evropskih oko 6%, jedni će kazati da nema posla, a drugi da nema radnika. Bosni i Hercegovini nedostaje približno 75.000 radnih mjesta da bi se stopa nezaposlenosti poravnala sa evropskom.

Nastojimo li EU preseliti u BiH, a ne obrnuto – emigracijama u sve većoj mjeri “BiH postaje dio EU”, makar kada je riječ o tržištu rada – potrebno je otvoriti toliki broj novih radnih mjesta. U tom bi se slučaju značajno smanjile migracije motivirane pukim traženjem posla, jer bi posla bilo nadohvat ruke, približno kao u EU. Druga je stvar visina plaća i životni standard. U toj oblasti naša zemlja je tek na 42% životnog standarda EU. Tada bi se motivacija onih koji žele zamijeniti bh. adresu prebivališta onom u EU pomjerila sa traženja bilo kakvog posla za redovnu platu na traženje boljeg i više plaćenog zaposlenja. Razumljiva je to radnička težnja. Ljudi žele dohotkom od svoga rada osigurati bezbrižan život, krov nad glavom, nešto i uštedjeti, otići na odmor i imati kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Što bi na lica radnika moglo vratiti osmijeh koji tu ne stanuje još negdje od vremena Titovih fabrika. Ovdje dolazimo do pitanja često zapostavljenog u domaćoj ekonomskoj politici: kakva radna mjesta, zapravo, stvaramo?

Javni i privatni sektor Sa odveć glomaznim javnim sektorom, u kojem radi oko 44% svih zaposlenih u BiH, nova radna mjesta teško se mogu otvarati u tom sektoru, mada u predizborno vrijeme pozicija udarnički radi na povećanju zaposlenosti na taj način. Dodatni važan podatak glasi: 58% svih visokoobrazovanih radnika svoje radno mjesto ima u javnom sektoru. Podjela kvalitetnih ljudskih resursa između javnog i privatnog sektora debelo je na strani prvog.

Vjerovatno se upravo tu krije dio odgovora na pitanje nedostaje li u našoj zemlji radnih mjesta ili radnih ljudi. Privatni sektor mora se transformisati tako da generiše održiva radna mjesta visoke produktivnosti, sa primjerenim platama koje omogućavaju dostojanstven život. Ekonomija niskih plata, slabe produktivnosti i jeftine radne snage ne može dugoročno zadržati ljude u zemlji geografski pozicioniranoj neposredno uz jedno od najvećih i najbogatijih tržišta rada na svijetu. Promijenila su se i očekivanja radnika. Ljudi su sve manje spremni raditi poslove uz koje na jedvite jade sastavljaju kraj s krajem, posebno kada znaju da nekoliko stotina kilometara dalje za isti ili sličan posao mogu biti plaćeni znatno više. Poslodavci sada više ne konkurišu samo jedni drugima na domaćem tržištu rada – oni se za radnike nadmeću i sa poslodavcima iz Slovenije, Njemačke, Austrije i drugih evropskih zemalja. Zbog toga neki od njih odustaju od potrage za domaćim radnicima i traže alternative u zemljama jugoistočne Azije.

Zvuči nevjerovatno, ali je moguće istovremeno imati nezaposlene ljude i poslodavce sa otvorenim oglasima za posao. Problem nastaje kada se ne podudaraju znanja i vještine koje radnici posjeduju, uslovi pod kojima su spremni raditi i poslovi koje privreda stvara. Uvoz radne snage može ublažiti nedostatak radnika u pojedinim djelatnostima, ali ne može otkloniti strukturne slabosti domaćeg tržišta rada. One se ispravljaju obrazovanjem, investicijama u biznis i povećanjem produktivnosti te efektnom podrškom stvaranju poslova od kojih radnici mogu pristojno živjeti.

A budžet? Svako dodatno radno mjesto u formalnoj ekonomiji znači novu platu, nove doprinose, veći porez na dohodak i novu potrošnju iz koje država ubire indirektne poreze. Istovremeno, manje je ljudi u potrebi za različitim oblicima socijalne pomoći. Zaposlenost, dakle, djeluje na obje strane budžeta: povećava prihode i smanjuje dio rashoda. Upravo je to suština Keynesove poruke.

Zato je pogrešno fiskalnu stabilnost posmatrati uglavnom kroz računicu koliko će država prikupiti poreza i doprinosa od onih koji već rade, a potom nedostajuća sredstva pozajmiti u zemlji ili inostranstvu. Jednako je važno, u dugom roku zasigurno i važnije, koliko će nezaposlenih pronaći posao. Najlakši način povećanja budžetskih prihoda jeste povećati teret postojećim poreskim obveznicima. Teži, ali zdraviji način jeste proširiti ekonomsku bazu: više zaposlenih, više uspješnih preduzeća, veća produktivnost i veće plate i profiti. Prvi pristup dijeli postojeći kolač. Drugi ga uvećava.

Naša ekonomska politika, međutim, posljednjih je godina izgubila iz vida zaposlenost kao svoj centralni kriterij. Povećana je minimalna plata kudikamo više nego što je rasterećen rad i porasla produktivnost. Uvedena je neradna nedjelja u jednom dijelu zemlje, a da prethodno nije pružen uvjerljiv dokaz kakve će biti njene posljedice po zaposlenost. O pravednoj tranziciji se govori godinama, reforme su obložene probranim riječima, ali nova radna mjesta u industriji ne nastaju brzinom kojom nestaju stara. Tranzicija ne može biti pravedna bez obaziranja na to otvaraju li se nova radna mjesta prije ili najkasnije uporedo s gašenjem starih. U svakoj od takvih inicijativa postoje brojna ekonomska, socijalna i politička pitanja. Ali postoji jedno koje mora biti zajedničko svim ekonomskim reformama: koliko će ljudi nakon svega imati posao kakav dolikuje savremenom čovjeku?

U protivnom, trošak ekonomskih promjena plaćaju radnici, njihove porodice i lokalne zajednice, dok se korist odgađa za neku neodređenu budućnost. Valjana ekonomska politika povećava broj ljudi koji stvaraju novu vrijednost, primaju dostojnu platu, plaćaju poreze i doprinose i pune penzione i zdravstvene fondove. Što ih je više, veći su javni prihodi i manja je potreba da država postojeće poreske obveznike opterećuje dodatnim nametima ili nedostajuća sredstva namiče zaduživanjem. Budžet nije uzrok ekonomskog prosperiteta. On je posljedica zaposlenosti. Keynes je to razumio prije gotovo stotinu godina. Mi, izgleda, još učimo.