Godinu nakon smrti Mire Vuce ostvarena mu je najveća želja: Povratak u rodni kraj

Sentimenti i sjećanja: izložba “Miro Vuco – Povratak” u Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju. Izložba Mire Vuce (Vojnić Sinjski, 1941 – Zagreb, 2025) otvorena je 25. prošlog mjeseca, godinu dana nakon smrti umjetnika, ostaje otvorena do 11. rujna. Momenti puni simbolike. Posthumna izložba jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća je zaista povratak u rodni kraj, povratak kući.

Broadway sokak

Vuco je rođen u naselju Vojnić kod Trilja, a njegova ogromna želja da svoja djela pokaže u rodnom kraju tek sad je ostvarena. Ispravljena je velika nepravda, kažu galeristi. Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Splitsko-dalmatinske županije i Grada Sinja. Publika u Sinju sada prvi put ima šansu svojim očima vidjeti i zaroniti u art ovog prvoklasnog umjetnika. Radi se o verziji spektakularne izložbe Mire Vuce priređene u svibnju 2025. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, odnosno presjeku kompletnog stvaralaštva prilagođenom prostoru sinjske Galerije.

Izložba u Zagrebu održana je svega dva mjeseca prije smrti umjetnika. Apsolutna senzacija, hit sezone. Spoj poznatih kultnih skulptura i neviđenih slika. Strast, hrabrost, intuicija, aktualnost. To su najveći aduti Mire Vuce. Diplomira kiparstvo 1967. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon specijalke, suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Profesor kiparstva na zagrebačkoj Akademiji od 1986.

Profesionalna karijera duga više od 60 godina. Suosnivač najdugovječnije i najveće izložbe umjetnika mlađih od 35 godina – zagrebačkog Salona mladih (1968). S kiparima Stjepanom Gračanom, Brankom Bunićem i Ratkom Petrićem 1970. osniva umjetničku grupu Biafra. Miro Vuco je najširoj javnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji najpoznatiji kao bijafranac. Svi članovi Biafre u Zagreb dolaze iz provincije. Prema kroničarima, naziv ratom i glađu iscrpljene afričke zemlje preuzimaju od tada napuštenog i devastiranog krila Studentskog doma na današnjem Trgu žrtava fašizma u centru grada, kod Meštrovićevog paviljona, gdje žive, rade i izlažu.

Vuco prvu samostalnu izložbu pod nazivom “Broadway sokak” priređuje u Zagrebu 1973. Svi članovi Biafre su jako društveno angažirani. Hiperosjetljivi na nepravdu. Vjeruju da umjetnost može poboljšati čovjeka i učiniti svijet boljim mjestom. Grupa od ukupno 12 kipara i slikara problematizira odnos tzv. elitne kulture i tzv. subkulture. Pitanja suvremenog svijeta, sredine u kojoj djeluju, ali i umjetničkih stilova. Polemiziraju s apstraktnim smjerovima u umjetnosti 60-ih godina prošlog stoljeća.

Za članove Biafre navodni bijeg od problema i realnosti u svijet apstrakcije je nepodnošljiv i neodgovoran s obzirom na ulogu koju, kako smatraju, umjetnici i umjetnost trebaju imati u društvu. Angažiranu, ekspresivnu figuraciju pokazuju ne samo na izložbama nego i u akcijama na ulicama ili u neformalnim prostorima mnogih gradova tadašnje Jugoslavije, od Zagreba i Karlovca, do Splita, Mostara i Beograda. Službena likovna kritika ih marginalizira, ismijava figuraciju, glorificira apstrakciju, pogotovo konceptualnu umjetnost koju se u to vrijeme u Zagrebu obožava.

I nakon Biafre, u središtu zanimanja Mire Vuce je čovjek i njegova sudbina. Socijalna tematika, ultrasnažna angažirana poruka. Stvaralaštvo Mire Vuce karakteriziraju jedinstveni eksperimenti s netradicionalnim kiparskim materijalima. Najčešće koristi kolorirani poliester, jeftin (i otrovan), ali i drvo, terakotu, staklenu vunu. Domaći mediji danas nazivaju Vucu: ljevlji od ljevljih. Vizionar. Vucin “Čopor vukova” iz 1975. nevjerojatno podsjeća na grozna stvorenja iz TV serije “Stranger Things”, koja proganjaju i uništavaju ljude.

Igrom sudbine, posljednji intervju koji je Miro Vuco dao za života, dao je ovoj reporterki. Iako vidno narušenog zdravlja, u vrelini zagrebačkog ljetnog dana odmah pristaje na razgovor samo za čitatelje Oslobođenja. Divan sugovornik kojeg se zauvijek pamti. Duhovit, iskren. Razgovor starta sjećanjem na mladost, logičan nastavak Biafra, u finalu umjetna inteligencija koja je nesposobna iskazati ljubav. Pitam o Biafri koja se aktivira nakon 1968. i studentskih demonstracija u Europi pa i Jugoslaviji, a danas studenti u našem susjedstvu opet demonstriraju. Kako gleda na pobune i buntovnike? “Uvijek sam sklon tome da se nepravde dovedu u pitanje”, odgovara.

“Svijet se mijenja vremenom, novi ljudi su mladost koja dolazi, koja želi biti kreator svog vremena”, zaključuje. Biafra kritički promišlja stvarnost, doživljavali su ignoriranje, nerazumijevanje, ali i među tadašnjim političarima bilo je onih koje je zanimalo što Biafra radi i misli, a to je prije svih Stipe Šuvar, otkriva. “Ja sam od onih mladih ljudi sa sela sinjskih, jedan od onih koji su voljeli nogomet i čitanje knjiga”, opisuje dane u učeničkom domu u Sinju. Znate li tko je Bernard Vukas? – zatiče me nogometnom tematikom jer je “volio način Vukasovog driblanja”.

Prva slika iz 1957. Teme mladosti su, kako ih naziva, književnik Miroslav Krleža i pjesnik Tin Ujević. Vuco njihove likove radi u milijun varijanti i u raznim formatima. Dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) 2017. i drugih priznanja. Među ostalim i izuzetno prestižne nagrade u ex-Yu za mlade umjetnike Sedam sekretara SKOJ-a. Vuco je autor brojnih djela u javnom prostoru: spomenika Tinu Ujeviću (1991) u centru Zagreba, Franji Tuđmanu na tvrđavi u Kninu, Anti Starčeviću u Osijeku i dr.

Spomenik koji je posebno volio, partizanu, narodnom heroju, sudioniku Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu Stjepanu Filipoviću u Opuzenu (1978) miniran je i uništen 1991. Spomenik nije obnovljen, počinitelji nikad otkriveni. Fotografija hrabrog Opuzenca Filipovića snimljena neposredno pred vješanje u Valjevu 1942, gdje su ga četnici pogubili, danas se nalazi na glavnom ulazu u sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku, kao simbol antifašističkog otpora. Vuco je želio jednog dana izložiti dijelove uništenog spomenika koji se još čuvaju.

Autorica izložbe u Sinju, ugledna zagrebačka povjesničarka umjetnosti Jasmina Bavoljak kaže za Oslobođenje da je za sinjski postav najzaslužnija ravnateljica Galerije Sikirica Dragana Modrić. “Nazvala je Galeriju Klovićevi dvori, tako smo nas dvije stupile u kontakt. Rekla je da bi to za njihov kraj bilo dobro, ja sam rekla da je Vuco to jako želio, izložbu sam nazvala Povratak jer to jest povratak. Pred kraj života stalno mi je govorio da bi želio da ostavi trag u hrvatskoj kulturi. Onda smo se dogovorili da donira neke svoje radove najznačajnijim muzejskim institucijama. Govorio mi je da mu nije jako važno kako će ga svijet gledati, nego kako će ga gledati rodni kraj u kojem nikada nije izlagao. Na Draganinu inicijativu smo mi to uspjeli ostvariti.”

Muzejska savjetnica u zagrebačkim Klovićevim dvorima gđa Jasmina je, zajedno s Brankom Franceschijem, autorica posljednje izložbe Mire Vuce priređene za života umjetnika. Za izložbu koncipiranu radi atmosferičnosti monografski, a ne kronološki, radovi su prikupljeni s više zagrebačkih lokacija, ateljea umjetnika, skladišta, garaža i podruma. Otuda intriga i naziv “Zatečeno stanje”. Gđa Jasmina ima posebno mjesto u karijeri Mire Vuce, upravo ovoj povjesničarki umjetnosti, kako mi je rekao, najviše je vjerovao.

Gđa Jasmina kaže: “Vuco me je oduševio kada sam 2010. radila izložbu Biafre u Klovićevim dvorima povodom 40. obljetnice osnivanja grupe. Trebao mi je sugovornik i suradnik s kojim bih izložbu postavljala. Od svih njih Vuco mi je bio najbliži, najbolji, najsrdačniji, najduhovitiji. Otvorio mi je vidike, ohrabrivao, nije me bilo strah dok sam postavljala izložbu, mogla sam što god i kako god sam zamislila, on se uvijek s tim slagao i još bi dodao detalj na koji se ja tada ne bih usudila.”

Pitam je li Biafra adekvatno vrednovana? Nekoliko ih je kritičara tada pratilo, kaže kustosica. “Zdenko Rus, Marija Špoljar, ostali su smatrali da su oni grupa jakih pojedinaca, a da kao pojedinci bolje pokazuju svoj rad nego kao grupa. To je vrijeme kad kreće konceptuala i bijafranski izričaj našu kritiku nije pretjerano zanimao.” Nemojmo se zavaravati, dodaje. “Vucine stvari, kad su iz ateljea došle za izložbu u Klovićeve, svi su bili zgranuti, da crvi izlaze iz njih, prašina, da su prljave, da ih treba baciti, vratiti… i dandanas postoji odbojnost prema takvoj vrsti umjetnosti.”

Kad srce pobjeđuje

Je li neka grupa Biafra danas moguća? Gđa Jasmina odgovara: danas su mladi umjetnici individualci, prate što se događa u svijetu, tu i tamo ih se nekoliko nađe, ali kao grupa ne funkcioniraju. “Sigurna sam da postoje suvremeni umjetnici koji se brave sadašnjim trenutkom, propituju probleme svijeta u kojem živimo, definitivno to su samo pojedinci.” Slaže se da je eventualno upitna i snaga tih umjetnika.

Što se tiče bijafranaca, napominje, čak četiri člana ove grupe postali su profesori Akademije. “Ja sigurno sve to ne bih radila da ne mislim da je dobro to što Vuco stvara, i ne bih sigurno radila da nisam s njim bila u dobru”, konstatira. Posebna komunikacija s velikim umjetnikom, relacija zasnovana na velikom povjerenju, ostvaruje se i zahvaljujući suprugu gđe Jasmine, umjetničkom fotografu Darku Bavoljaku, koji kontinuirano prati i registrira rad umjetnika, tako da danas raspolaže impresivnom najvećom fotodokumentacijom Vucinih djela.

Povodom svoje posljednje izložbe u Klovićevim dvorima, Miro Vuco mi u svojem posljednjem intervjuu kaže: “Ovo je izložba koja se tiče čovjeka, duha, sfere što se veže za osjećaje kad srce pobjeđuje znanje. Vrlo je bitno da vjerujemo u nadzemaljsku silu koja polazi od ljubavi.”