Kako zakon ne sprečava femicid

Najnoviji slučaj femicida, koji se dogodio prije nekoliko dana u Sarajevu, samo je jedan iz niza takvih najtežih slučajeva nasilja u porodici. Nažalost, i ovaj slučaj je pokazao jednu manjkavost koju sadrže zakoni o krivičnom postupku Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta. Radi se o manjkavosti koja nam se gotovo odvija pred očima, a niko - ne samo od političara nego ni od nosilaca pravosudnih funkcija niti od naučnih radnika iz pravne oblasti - ne ukazuje na to.

Da bi se shvatila suština te manjkavosti treba najprije konstatovati da mjere zabrane prilaska žrtvi, koje predviđaju svi domaći zakoni o krivičnom postupku, a koje se ogledaju u toj zabrani koju sud izrekne određenom licu osumnjičenom za krivično djelo porodičnog nasilja ili za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti, ne postižu željeni cilj zaštite od femicida. Brojni slučajevi femicida kojima smo svjedočili do sada to najbolje potvrđuju.

Pa dobro, a zašto sud, pitaće se mnogi, u slučajevima prijetnji femicidom ili drugim oblicima nasilja u porodici, kao i u slučajevima ugrožavanja sigurnosti, protiv onih koji prijete takvim radnjama ne određuje pritvor?

E, upravo na tom pitanju može se vidjeti nedostatak postojećih zakona o krivičnom postupku kod nas.

Naime, Krivični zakon Federacije BiH, kojeg ovdje uzimam kao primjer, za osnovni oblik krivičnog djela nasilja u porodici propisuje kaznu zatvora do tri godine, a ovo djelo prema članu 222. tog zakona čini osoba koja, između ostalog, fizičkim, seksualnim ili psihičkim nasiljem (recimo, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo žrtve) ugrožava mir, tjelesnu, seksualnu ili psihičku cjelovitost člana svoje porodice ili bliske osobe.

Kada je riječ o osnovnom obliku krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti Krivični zakon Federacije BiH za osnovni oblik tog djela (član 183. stav 1) propisuje da će se učinilac kazniti zatvorom samo do šest mjeseci iako to djelo postoji kada njime učinilac ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njen život ili tijelo.

I kada se odluče na to, sudovi u ovim slučajevima određuju samo mjeru zabrane kojom zabranjuju učiniocu da prilazi žrtvi, a ne određuju mjeru pritvora jer im u tim slučajevima već godinama vežu ruke domaći zakoni o krivičnom postupku.

Razlog za to, opet na primjeru Federacije BiH, leži u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH. Prema toj odredbi, pritvor se može odrediti i produžavati “ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će učinilac ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna”.

Akcenat u citiranoj zakonskoj odredbi je na riječima “najmanje od tri godine”.

Te riječi znače da ma kako u slučaju nasilja u porodici ili ugrožavanja sigurnosti učinilac ozbiljno prijetio žrtvi da će je ubiti ili pretući, javni tužilac ne može predložiti pritvor niti ga sud može odrediti učiniocu, jer im postojeći zakon veže ruke s obzirom na to da zakon dozvoljava određivanje pritvora samo ako se radi o djelu za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine, a za osnovne oblike nasilja u porodici i ugrožavanja sigurnosti Krivični zakon Federacije BiH propisuje kaznu zatvora do tri godine, odnosno do šest mjeseci.

Zbog toga bi bilo korisno da se što prije izvrši izmjena citirane odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, kao i istih takvih odredaba u zakonima o krivičnom postupku Republike Srpske i Brčko distrikta, na način što bi sadašnje riječi “od najmanje tri godine zatvora” bile zamijenjene riječima “a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora”, bez određivanja minimuma te kazne.

Ovakva zakonska novela imala bi ne samo pravno nego i etičko (aksiološko) opravdanje, jer između slobode lica koje prijeti nasiljem ili ga čini i zaštite života i tijela drugog lica izloženog prijetnji ili napadu u slučajevima nasilja u porodici i ugrožavanja sigurnosti prednost uvijek moraju imati život i tijelo čovjeka. Tim prije što naše dosadašnje negativno iskustvo dokazuje da postojeće mjere zabrane prilaska žrtvi ne daju željeni rezultat.