Smrt fašizmu!

Deveti maj, dan kojim slavimo veliku pobjedu nad fašistima u Drugom svjetskom ratu i koji je - nimalo slučajno - i Dan Evrope, ove je godine nekako značajnije nego inače odjeknuo Bosnom i Hercegovinom. Banjom Lukom marširao je Besmrtni puk, na čijem su čelu bile fotografije palih partizanskih junaka, a na centralnim banjalučkim ulicama, uz brojne građane koji su se sjećali poginulih predaka od 1941. do 1945, bili su članovi SUBNOR-a, ministri u Vladi Republike Srpske, narodni poslanici, predstavnici Trećeg pješadijskog puka RS-a i ambasador Rusije u našoj zemlji Igor Kalabuhov. Nekadašnji Sovjetski savez, onaj koji je sa saveznicima i izvojevao pobjedu protiv Trećeg Reicha, i kumovao je ovom datumu kojim je Kremlj želio memorirati kapitulaciju tadašnje Njemačke. I u Sarajevu su položeni vijenci i cvijeće kod Vječne vatre i na Vracama, u Spomen-parku u kojem su nekad čitko bila ispisana imena 9.091 žrtve ubijene u gradu i oko njega, najviše od zloglasnih ustaških postrojbi tokom terora NDH, te ilegalci i partizani poginuli u borbama za oslobođenje Sarajeva 5. i 6. aprila 1945. Tokom devedesetih Vraca su služila za demonstriranje sile nad opsjednutim glavnim gradom naše zemlje, no nakon rata domaće vlasti nikada nisu pokazale dovoljno ambicije da iz poštovanja prema žrtvama ovaj kompleks u potpunosti obnove, kako bi služio za sjećanje, ali i bio opomena. No, i u Banjoj Luci i u Sarajevu Dan Evrope je proslavljen velikim koncertima na centralnim gradskim prostorima, a u mom Travniku i koncert i polaganja cvijeća ponijeli su domaći, antifašistički pečat: organizatori ovih zbivanja su lokalni antifašisti, a druženje s pjesmama Tijane Dapčević (treba li napominjati da je događaj otvorila s onom “Sve je isto, samo njega nema”) pretvoreno je u centralnu manifestaciju sabnorovaca cijele Federacije. U Mostaru su udruge koje nose sjećanja na borce iz Drugog i našeg posljednjeg rata, zajednički obišle Partizansko groblje i Šehitluke i položile cvijeće. Niko nije zapjevao u čast Evrope.

A upravo je današnja Evropa neodvojiva od antifašizma. I nije riječ samo o Drugom svjetskom ratu, koji na našem kontinentu počinje 1. septembra 1939. i traje sve do već pominjane kapitulacije Trećeg Reicha - potpisane u Francuskoj 7. maja i ovjerene u Berlinu 8. maja 1945. Evropa je iz rata izašla posve porušena, s masovnim žrtvama i genocidom nad Jevrejima na svome tlu, ratnim zločinima i milionima raseljenih. Ljudski gubici u Drugom svjetskom ratu procjenjuju se na najmanje 55 miliona stradalih, znatno više civila nego vojnika, što daje dodatnu dimenziju najkrvavijem sukobu u povijesti. Pa ipak je ta i takva Evropa skupila snagu ne samo za obnovu već i za pomirenje, integraciju i insistiranje na onom paketu vrijednosti koje s ponosom zovemo tekovinama civilizacije koje Evropa ne crpi samo iz velike pobjede izvojevane nad ideologijom nacizma već i jasnim stavovima spram fašizma i zalaganjem za sve ono što smatramo dometima ljudskog roda - ravnopravnost svake vrste, bilo da je riječ o rasama, polu ili uvjerenjima, jednakost pred zakonom, sloboda, demokracija i nadasve uvažavanje dostojanstva svakog čovjeka. Naravno, iskustvo nas je naučilo da široki spektar vrijednosti ne nosi nužno i odanost njima, kao što smo na vlastitim kožama iskusili da pobjeda nad fašistima nije ama baš nikakva garancija da se neće pojaviti novi. Utoliko je insistiranje na antifašizmu značajnije i važnije, jer - kao što to prošle sedmice efektno objašnjava Nenad Čanak - fašizam ne dolazi uvijek u uniformama koje očekujemo, u odorama iz prošlog čina, već nasrće zaogrnut u nacionalne zastave. Utoliko je opasniji! Obično se, kao u Srbiji, provlači kroz narativ o nasrtaju na zemlju, ugroženosti i izdajnicima, a novi fašisti se pozivaju na “srpskog domaćina”, kojeg Čanak slikovito opisuje: “To je onaj što se napije šljivovice, prebije ženu i ubije psa. To je ljotićevska stara ideja - Bog na nebu, kralj na zemlji, domaćin u kući”.

Nekadašnji lider Lige socijaldemokrata Vojvodine u Sarajevu je boravio povodom predstavljanja knjige “Smrt fašizmu”. Izdavač ove zbirke tekstova je sarajevski Art Rabic Gorana Mikulića, koji je uz Čanka pozvao jaku ekipu - bili su tu još nekadašnji političar i advokat s Kosova Azem Vllasi, naš kolega iz Splita Pero Jurišin i profesor s FPN-a dr. Nerzuk Ćurak - s ciljem da više nego o samoj knjizi govore o načinima manifestiranja, ali i prepoznavanja fašizma. Kroz razgovor ih je vodio dokazani antifašista, naš kolumnista Dragan Markovina, za koga se s pravom može reći da je hipersenzibilan lakmus-papir za dešifrovanje fašističkih signala. S obzirom na to da je skup - i sam tempiran povodom 9. maja - uistinu pobrao zasluženu pažnju domaće javnosti, čini mi se da i knjiga zaslužuje da joj se posvetimo. Ideja je stigla iz Londona, od našeg Nevena Anđelića, čiji smo tekst “Donald Trump nije fašista” plasirali čitateljima našeg lista još prije nekoliko mjeseci, a u kome dr. Anđelić ne samo da analizira globalnu fašističku scenu već i ovu našu lokalnu, pa s pravom podsjeća kako nekima od nekadašnjih fašista, oni koji to danas nisu, ovi današnji, dakle, uspostavljaju obilježja i čuvaju uspomene: otuda je Bandera slavljen u Ukrajini, ima spomenike, po Mustafi Busuladžiću se u Sarajevu zove osnovna škola, a ima i ulicu, Draža Mihailović je službeno rehabilitiran u Srbiji, a Andrej Plenković se ubi dokazujući kako je Za dom spremni ustaški pozdrav ako se koristi u kontekstu Drugog svjetskog rata, a Za dom spremni je domoljubno sjećanje ako o njemu pjeva Thompson?! U Mostaru fašisti nasrću na Partizansko groblje, a vlasti koje nisu fašističke nikako da pronađu krivce ili makar osumnjiče teroriste?!

“Smrt fašizmu” ima jedva 260 strana, ali je zato čini 27 tekstova koji - svaki za sebe - govori o fašistima u našim i okolnim avlijama, a svi zajedno su oda antifašizmu, onom antifašizmu koji nam je danas, čini se, prijeko potreban, da ga uočimo, prepoznamo, nazovemo imenom koje mu pripada, a da bismo detektirali zlo i suprotstavili mu se na vrijeme. Naslovom već pominjanog Čanka: “Pre nego što reč postane krv”. Nemam, naravno, prostora da ih sve pomenem, zato knjigu toplo preporučujem, između ostalog, i zbog “Slavne prošlosti i bijedne budućnosti (ali s nadom)”, o čemu piše Tvrtko Jakovina, ali ću posegnuti za citatom iz teksta dr. Ive Komšića, koji nas podsjeća (i) na glavna obilježja ove pošasti: antihumanizam, autoritarni etatizam, radikalni nacionalizam, antikomunizam i antisocijalizam, antidemokratizam i antiliberalizam. Fašizam je uspio izvršiti integraciju ideologije, pokreta i državnog poretka i spojiti ih u jednoj osobi - vođi (voždu, vrhovniku, predsjedniku cijelog naroda); vođa predstavlja jedinstvo naroda, nacije i države, piše dr. Komšić, dok Vllasi, recimo, upozorava koliko je mir u cijelom regionu na klimavim nogama. Baš ga zato treba čuvati, zapravo se za mir treba boriti, jer vladari nacija na Balkanu ne kriju koliko im prija uloga karizmatičnog posrednika između naroda i države, ne kriju također ni svoje ambicije da svodeći sve nas na naciju, etnos i rasu, uživaju u totalitarizmu kojem neskriveno teže. A totalitarizam je, podsjeća dr. Komšić, najviši pojavni i organizacijski oblik fašizma. Tako da je do nas da pokažemo koliko imamo snage da se odupremo totalitaristima u vlastitim avlijama i okrenemo zajedništvu. Kako lokalnom, tako i evropskom. Jer to je najbolji put za onaj otpozdrav: Sloboda narodu!