ZLATKO DUKIĆ: Kultura sjećanja i nekultura laganja

Niti je to bilo moguće, niti je iko normalan iznenađen: na vijest o smrti Ratka Mladića eksplodirale su reakcije, čija je duboka dioba na dva tabora i očekivana i, nažalost, prijeteća. Zato se prilično nejasnom, a još teže razumljivom čini dio reakcija na reakcije, posebno na ono raspaljeno okupljanje uglavnom mlađih poštovalaca i sljedbenika generalovih zločina u Višegradu, Zvorniku, Bijeljini, Brčkom... Nejasno je to zato što u glavu ne ide da postoji još iko naivan i neupućen, kome odavno nije jasno da je nacionalističko-velikosrpska klica mržnje u dobrom broju mladih planski ukorijenjena bolesno duboko, pa negiranje fašističkog zla i zločina, sa čitkim generalovim potpisom, u tako unakaženim umovima i iščašenoj svijesti jeste samo herojstvo, junaštvo, podvig...

Na pitanje, koje im niko ne postavlja, znaju li ijedno stvarno herojsko i junačko djelo pokojnika, odgovora nema. Bar onog koji se uklapa u definiciju herojstva, junaštva i podviga. Osim ako se tako ne zove, a izgleda da se zove, ubijanje i klanje civila u Bijeljini, Zvorniku, Brčkom, Prijedoru...; ono što je bilo 1.425 dana opsade, artiljerijskog i snajperskog ubijanja i bjesomučnog razaranja Sarajeva; ono što su bila mučilišta u Trnopolju, Keratermu, Omarskoj i nizu drugih konclogora; ono što je krvožedni zločin na Korićanskim stijenama, masakr na Markalama i tuzlanskoj Kapiji i, na vrhuncu, genocid u Srebrenici... Ako je za njih to, a očito jeste, herojstvo i junaštvo, ako je to podloga za veličanje i poštovanje onoga, koga su mnogi u svijetu nazvali kasapinom, onda to vodi ka dva zaključka: da je mnogo onih koji ga slijede, dive mu se i okivaju ga u herojske i junačke zvijezde, ali i da nam takvi poručuju da bi, kad bi to ikako bilo izvodljivo, oni sve ponovili i listom nastavili tamo gdje je on stao.

Sve što ovih dana, u očekivanoj poplavi reakcija, zaokuplja našu pažnju i dominira javnim prostorom, već na prvi pogled je u znaku duboke tranšeje između dva tabora, a zapravo dva svijeta: jedan su oni koji simptome svoje bolesti ne kriju, poput morbidnog, krajnje degutantnog o “sumraku civilizacije” (vidi pod Nenad Stevandić) zbog generalovog kraja u zatvoru, a fanatično su predani nekulturi patološkog laganja i o događajima i o glavnom “junaku”, a drugi svijet su oni koji, s primjetnim odsustvom zdravoj pameti nesvojstvenog likovanja zbog ovakvog kraja jednog ratnog zločinca, posežu za podebljavanjem i naglašavanjem kulture sjećanja, pamćenja i nezaborava zla, zločina i, pogotovo, poštovanja žrtava i cijene koju su one platile.

U međuprostoru dubokog ambisa između ova dva svijeta, koprca se, s jedne strane, uobičajeno sramotan odnos zvaničnika Republike Srpske i Srbije. Najprije su požurili da, bez ikakve razlike između likova iz aktuelne vlasti i onih koji se zovu opozicijom, u RS-u odu na parastos pokojniku. Što je poruka i potvrda, nikako iznenađenje, utvrđene istine o tome da je, kad je o gledanju na prošlost riječ, između vlasti i opozicije debeo znak jednakosti. Zatim su, uz produbljene laži o herojstvu, junaštvu, odbrani srpstva (ne kaže se od koga i ne navodi nijedan primjer konkretne odbrane od konkretnog napadača) i zaslugama za nacionalnu stvar, potrčali da, iz usta naciošovenskog jurišnika Aleksandra Vulina, u Srbiji najave pokop uz najviše državne počasti. Nepun dan kasnije, predsjednik te države Aleksandar Vučić – pod uticajem ili neuticajem briselskih signala o tome da bi taj čin udaljio Srbiju od evropskih vrijednosti – spušta loptu i kaže da će se poštovati volja porodice. Što ne mijenja odnos zvanične Srbije, koja je obećala svu pomoć porodici, a što ide uz novo ovjeravanje nekulture laganja o onome što su bili ratovi 90-ih i, posebno, agresija na Bosnu i Hercegovinu i ceh koji smo za to platili.

Istovremeno, takođe očekivano, važan činilac reakcija je množenje krivičnih prijava Tužilaštvu BiH zbog ovdašnjeg veličanja osuđenog ratnog zločinca i kršenja Krivičnog zakona BiH, koji za to predviđa zatvor od šest mjeseci do pet godina. Spisak imena podnosilaca prijave je sve duži kako dani odmiču. Pri čemu u oči pada to da Tužilaštvo BiH, kome je to ovlaštenje i, čak, obaveza, ne reaguje na javno iznošenje podrške, poštovanja i veličanja zločinca. A to je, uz sve drugo, nekima jedva dočekan šlagvort za pripremu predizborne kampanje i za nadu u to da će i smrt jednog ratnog zločinca – pomoći u izbornom profitiranju.

U četvrtoj poratnoj deceniji, ovo je prilika za to da se preorane višedecenijske neprilike, narušeni odnosi, nacionalističke busije i akteri tog nereda i haosa, još jednom prestroje, prebroje i konsoliduju. Zbog čega nije dovoljno reći da, u tom novom preslagavanju, jednu stranu čine žrtve i njihovi potomci i poštovaoci, sjedinjeni kulturom sjećanja i pamćenja, a drugu sužnjevi i robovi nekulture laganja – sebi i drugima. Valja dodati i to da oni prvi imaju pravo, moralnu čvrstinu i istinu na svojoj strani, dok su oni drugi planski podmlađen stroj, koji ne odustaje, prijeti, opasan je. Ne samo za nas i za ovu zemlju.