Šovenski kalup skandal-ministra

I oni koji se baš ne mogu pohvaliti dobrim pamćenjem, nisu zaboravili ljeto 2024. godine i gužvu sa opstrukcijom usvajanja državnog budžeta i naumom blokiranja lokalnih izbora u režiji ministra finansija i trezora Srđana Amidžića. A onda i njegov prošlogodišnji pokušaj da mućku vlasti RS-a u aferi Viaduct i plaćanje 120 miliona KM poslije arbitražne presude, hinjski fakturiše državi i svima nama. Samo to je bilo dovoljno da razjasni da je to SNSD-ov namjenski instaliran špic-igrač u Vijeću ministara BiH, čiji primarni zadatak je da blokira, uslovljava, ucjenjuje i na sve moguće i nemoguće načine usporava, osporava i, kad mu se naredi, spriječi i samu pomisao na funkcionalnu državu, uključujući i pominjanje Bosne i Hercegovine kao države i njenih institucija kao državnih.

Nije trebalo dugo čekati na to da, u predanosti koja je u žestokoj svađi sa zdravim razumom i uljuđenim manirima ponašanja u javnom prostoru, taj lik ode korak dalje i dublje u nacionalističkom i rušilačkom ponašanju. Potkraj prošle godine, krenulo je ono što je kulminaciju imalo sredinom ovog maja: otvaranje modernog graničnog prelaza Nova Gradiška, zajedničkog ulaganja naše zemlje i Hrvatske, pretvoreno je u mali, koji je, prije ili kasnije, morao izrasti u veliki skandal. Mali je bio neuspjeh Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje (kojim predsjedava Amidžić) da usvoji novi pravilnik o radnim mjestima na tom prelazu i osigura uslove za njegovo otvaranje – zbog uskraćivanja saglasnosti člana Upravnog odbora Zijada Krnjića, dok se ne poravnaju međuentitetski računi u raspodjeli prihoda od PDV-a i dok Republika Srpska ne vrati Federaciji oteti 151 milion KM – pa je bljesak velikog skandala bilo pitanje dana.

Opet je UO UIO ostao bez Krnjićevog glasa, uz neprocjenjivo veliku ekonomsku, privrednu i razvojnu štetu. A onda ministar Amidžić – kome, naravno, ni na kraj pameti ne pada da objasni zašto tri godine nema poravnanja procenata podjele PDV-a, iako propis nalaže da se to čini svaka tri mjeseca, smatrajući dug RS-a Federaciji normalnim – odluči da, u maniru vlasnika i Ministarstva na čijem je čelu i para, koje tretira kao vlastitu kasicu prasicu, izvede neviđen praktično-politički luping: uz partnersku pomoć šefice Vijeća ministara Borjane Krišto i HDZ-ovog zamjenika ministra sigurnosti Ivice Bošnjaka, ide odluka o privremenom (tromjesečnom) otvaranju novog prelaza, nakon rušenja mosta na cesti na starom, izazvavši i političku dramu i sve uslove za skandal. I to dvostruki: kockanje s propisima i već najavljen razlog za krivičnu prijavu protiv onih čije je to maslo, ali i prilika za to da se Amidžić ukaže kao nacionalistički jurišnik i promotor mržnje, vrijeđanja i diskvalifikacija.

Javnost je, danima potom, ažurno obavještavana o detaljima nove ministrove demonstracije mržnje i gubljenja osjećaja za dostojanstvo i civilizacijska pravila javnog ponašanja, ali i o reakcijama, koje su, prirodno, stigle sa bezočno izvrijeđane strane, istodobno sa izostalim rekacijama onih, koji se, očito, solidarišu sa ovim skandalom i saučestvuje u njemu (vidjeti pod HDZBiH). Nismo dugo čekali na to da se Amidžićevo ciljanje u Bošnjake, koje razlikuje od (pogrdnog?) muslimana (Krnjić mu je “običan musliman”), javno nazove jedinim pravim imenom – rasističko-fašističkim skandalom. Plus monstr-tvrdnja da je to odbrana srpskog naroda i poređenje “opasnosti” po njega sa stradanjem Jevreja u vrijeme nacizma i sa žutom zvijezdom, kojom su bili obilježeni. Zanemari se da su oni čiji je Amidžić istomišljenik (?) u Prijedoru Bošnjake obilježavali bijelim trakama i planski istrebljivali.

Ministru je meta Zijad Krnjić, ali prioritet diskvalifikacija i averzija prema Bošnjacima. Promovišući svoj šovinistički kalup, kao armaturu fašističkog mišljenja i ponašanja, ne samo da ne preže od toga da isprovocira, uvrijedi i ponizi. Ide i dalje, pa – u stilu stranke u čijem je vrhu i čiju politiku smjerno i dosljedno provodi – pokazuje da ne haje za reakcije, niti ima strah od krivičnih prijava, koje su odmah uslijedile (Ćamil Duraković, potpredsjednik RS-a, s jedne, i Elmedin Konaković, ministar spoljnih poslova, s druge strane). Zna za debelokošce u politikom zagađenom vrhu pravosuđa i za običaj da neofašistički ispadi, izjave i manifestacije – ostaju nekažnjeni, čak i onda kada su duboko s one strane i zakona i zdravog razuma. Štaviše, anticivilizacijska retorika, otvorena islamofobija i neofašizam, inaugurišu se kao vrlina i poželjan stav, koji su naročito dobrodošli uz hvatanje zaleta za predizbornu trku.

To važnijim i opasnijim čini utisak o tome da je Srđan Amidžić tek rječit uzorak onoga što je ustaljen kalup razmišljanja, poruka i ponašanja hordi istomišljenika, kojima naruku ide njegova demonstracije mržnje, netrpeljivosti i unošenja razdora i nemira. Uz izostanak čuđenja i iznenađenosti, obećava nam se dvostruk epilog: nekažnjavanje i izostanak posljedica za novu potvrdu šovenske profiliranosti jednog skandal-ministra, a onda i prešutnu podršku i odobravanje, na koje je on računao i kojima se, pride, srčano zakitio.