Isti je Bog, različiti su putevi do njega

“Svako ko želi pomoći drugima, nađe put. Dakle, važno je htjeti, kako bismo mi to rekli u našoj vjeri, imati nijet, imati namjeru. A sama namjera je, tako nas uči naš voljeni poslanik, dobro djelo. Ako naumiš učiniti dobro djelo, pa čak ga iz nekih objektivnih razloga i ne učiniš, piše ti se dobro djelo. Dakle, željeti pomoći, htjeti pomoći, imati namjeru pomoći, put će biti otvoren”, kaže u podcastu Oslobođenja Izet efendija Čamdžić, kojeg pitamo šta danas znači biti dobar čovjek.

Definicija dobrote

- Kratko bih odgovorio da je dobar čovjek onaj koji slijedi univerzalno etičko načelo. A univerzalno, u svim religijama etičko načelo je da se pitamo o čovjeku, ne pitamo se o katoliku, muslimanu, Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu... Dakle, dobar čovjek je onaj koji po tom univerzalnom etičkom načelu ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi čini njemu. I još bih dodao da bih ja dobrog čovjeka opisao sljedećom osobinom: da moralna načela stavlja ispred ličnih interesa. Puno osobina imaju ljudi koje zovemo dobrima, ali, recimo, činiti dobro djelo bez očekivanja da ti se za to dobro djelo na ovom svijetu neko revanšira, da ti to plati, to je sigurno dobrota. Mi smo na ovim prostorima bogati zbog toga što imamo takvu tradiciju, toliko različitosti koja se opet na brojnim tačkama preklapaju, ističe ef. Čamdžić.

Smatra da bi odgovor na pitanje kako smo došli do toga da nas razlike razdvajaju, a ne spajaju, trebali dati timovi ljudi naših akademija, univerziteta...

- Činjenica je da smo mi ovdje tri religije, da kažem tako, istoga izvora, abrahamovskog. Od Ibrahima a. s. ili Abrahama su potekli ovi poslanici koje mi ovdje smatramo svojima, je li? Mada mi muslimani sve njih smatramo svojima. Za nas je i Isa ili Isus poslanik kojeg volimo i Musa ili Mojsije. I svi vjerujemo u jednog istog Boga. Različiti su putevi kojim ljudi idu do tog Boga. Negdje sam pročitao tu rečenicu: jedna je vjera, a religije su mnoge. Dakle, religije su putevi, a mi u suštini u isto vjerujemo. I imamo isti moralni zakon, napominje ef. Čamdžić.

Problem vidi u tome što je isticanje razlika u bh. društvu za određeni sloj ljudi vrlo profitabilno.

- Mi smo dolje ispod te površine, a iznad toga su ti koji to rade. Ljudi žive potpuno normalno. Ja se normalno družim sa sveštenikom Stipom Kneževićem, normalno se družim sa jerejom Zoranom Živkovićem, druže se ljudi u Zavidovićima. Neki dan mi je došao jedan pravoslavac. Imam knjigu skoro izašlu, zove se “Stotinu hudbi Izeta efendije Čamdžića”. Moli me da kupi moju knjigu. Ja sam mu je poklonio. Ne govorim to zbog knjige, nego zbog toga kako, ustvari, normalno živimo, kaže efendija i ukazuje na to da oproštaj rasterećuje, ali i priznanje.

- Kako kaže poslanik, naš voljeni Muhammed a. s, kad ga pitaju šta je grijeh: Grijeh je ono što te steže u prsima. Dakle, niko nije vidio, sam vidiš. Nigdje ne moraš da ideš. Sam u svojoj sobi kažeš: “Gospodaru, ja priznajem, ovo nije dobro što sam uradio. Molim te, oprosti mi”. Doći će do olakšanja. Priznanje daje olakšanje. I oprost daje olakšanje. Ali, kao što smo rekli da postoje ljudi kojima je to hrana, podjele, na istoj matrici i to funkcionira. Ja mislim da ljudi jesu spremni praštati, govori efendija Čamdžić.

Poručuje da Bog dragi ne uređuje društvo jer je nama dao da ga uredimo.

- Mene rastužuje spoznaja da naš narod po Bosni, svejedno je li u Derventi, u Zenici ili Zvorniku, misli kako su u Švicarskoj melek i čisti potoci. Vi odete, odem ja iz mog sela, gdje ima potok, odemo oboje i divimo se švicarskom potoku. Kako je divan. A šta fali mom potoku? E, mom potoku fali moja briga o njemu. Mene uvijek izludi kad vidim da kače po internetu kako je lijepo zelenilo u Sloveniji. Pa, ljepše je naše. I opet se vraćamo na to da si vjernik i da bi trebalo da najviše poštuješ svoje, nebitno kojoj konfesiji pripadaš. Kako je moguće da smo se mi toliko otuđili, primarno od sebe, od sebe kao ljudi, kao suštine, kao skromnosti, dobrote i ljubavi, a onda i od onoga što nas okružuje? Nama je to nametnuto. A ko nam je nametnuo? Sad je nama u životu važno koliko neko ima lajkova. Nama je u životu važno kakav čovjek ima mobitel. Nama je u životu važno sve ono što u suštini uopće nije važno. Ja sam neki dan, promatrajući probleme u društvu, napravio hutbu koju sam naslovio ovako: “Hoće li nam džamije ostati same”? Mogao sam, da sam iz crkve govorio, reći: “Hoće li nam crkve ostati same”?, ističe ef. Čamdžić i dodaje da nam je društvo puno mladića i djevojaka u već poodmakloj mladenačkoj dobi koji ne žele stupiti u brak.

Otkriva kako se već 2015. godine pitao i razgovarao s ljudima o tome znaju li s kim su i gdje njihova djeca.

Savjest čovječanstva

- Sjedite u dnevnom boravku, gledate televiziju, čitate knjigu, vaše dijete je samo u svojoj sobi. Ali, znate li vi s kim je to dijete? Možda je s nekim teroristom, možda je s nekim pedofilom. Otkud znate s kim je? Je li mu sve dostupno? Bog ne radi naš posao. Uzaludno je Boga moliti za ono što sam možeš, priča efendija Čamdžić.

A šta mi čekamo u našem društvu već 30 godina? Da međunarodna zajednica nešto uradi.

- U školi sam radio do 2012. Predavao vjeronauku u gimnaziji i tada djeci govorio kako ćemo 2020. biti u Evropskoj uniji. Bio sam ubijeđen u to. Vidi, 2026. je, daleko smo od Evropske unije, svjetlosne godine, kaže efendija, te se osvrće i na porast nasilja u porodici.

- Sad postoji inicijativa da se napravi, uslovno rečeno, sigurna kuća za djecu koja ostanu bez majke, da se ne vraćaju nasilnom ocu, a nema ko drugi da ih uzme. Zamislite dokle smo mi došli. Na rub. Imamo javnu kuhinju za bebe. A svemu tome je razlog što je današnjem čovjeku profit Bog. A kako da to promijenimo? Odgojem, razgovorom sa sobom. Vidite kako nama Bog Uzvišeni u Kur’anu kaže: “Uči, čitaj”, ali ne stavlja tačku, nego dodaje: “U ime Gospodara koji stvara”. Imamo u društvu masu intelektualaca. Gdje su? Kad je počelo ovo zlo u Gazi, ja sam se pitao gdje je savjest čovječanstva. Savjest čovječanstva su učeni ljudi. Poslanik je rekao: “Učeni ljudi su nasljednici Božijih poslanika”. Poslanici, kaže on, nisu iza sebe ostavili imetak. Gdje je Mojsijev imetak? Gdje je Isusov imetak? Gdje je Muhammedov imetak? Šta su ostavili iza sebe? Ima li neke palače, nešto? Nema ništa. Gdje su im blaga, zlata i to? Nema ništa. Ali, ostavili su iza sebe znanje, naglašava efendija i dodaje kako bi danas Mojsije predvodio migrante do kruha i vode.

- Njih ne zanima Italija. Njih ne zanima Španija. Njih zanimaju kruh i krov. Gdje bi bio Isus danas? Miješao bi onaj kotao hrane u Gazi sa ljudima. Je li tako? Nosio onu djecu i kruh. Gdje su danas ti učeni ljudi sa Telavivskog, Medinskog i Rimskog univerziteta? Ako vjera stanuje u srcu, onda je sigurnost u okruženju. Vidite, u islamu za vjernika kažemo da je mu’min. Mu’min na arapskom dolazi od riječi emn, sigurnost. Sigurnost, priča ef. Čamdžić.

Razgovor sa Izetom ef. Čamdžićem će biti emitovan 18. juna,
u posljednjoj ovosezonskoj epizodi Oslobođene

Cijeni kako je najveća potreba današnjeg čovjeka da bude saslušan.

- Problem je primjećivati. Prođite sada Sarajevom i vidjet ćete da svi sjede u kafićima i niko ni s kim ne priča. Svi pričaju sa nekom imaginacijom. Možete misliti kako je Sarajevo bilo sretno kad nije znalo s kakvim razrezom na leđima je izašla neka na crveni tepih. Koga to zanima? Ali, jesmo li mi postali ljudi koji upravo to prate dok ne znamo kako nam je komšija? A u komšiluku čovjek nema šta da jede, poentira efendija, smatrajući nužnim da se vratimo sebi ako hoćemo da opstanemo, da preživimo.

Mijenjajmo sebe

- Imamo sada priču da Trump hoće da štite kršćanske vrijednosti. Ja sam za to. Kakve su to kršćanske vrijednosti? Pa to je ljubav. Nigdje ne piše da je kršćanstvo nacionalna religija. Islam je anacionalan. Ponovio sam nebrojeno puta u javnim nastupima, da uče ljude u crkvama, džamijama, gdje god, da se ljubav prema svom ne potvrđuje mržnjom prema tuđem. Nije veći pravoslavac neko ko je srušio džamiju, niti je veći musliman neko ko je oskrnavio pravoslavno groblje. Vjernik si kad voliš svoje i poštuješ tuđe, ističe glavni imam Zavidovića.

Ima li nade za ovu zemlju? Ovu predivnu zemlju?

- Ja vjerujem da će sutra biti bolje. Znate zašto? Zato što ćemo mi biti bolji. Mi nemamo izbora. Ako želimo opstati, mi moramo mijenjati sebe. Ako želimo da opstane naša njiva, naša kuća, da kraj naše njive teče naš potok, mi moramo biti bolji. I to je nužno. Usud nam je da živimo ovu stvarnost i da vjerujemo da će naša djeca znati živjeti bolje od nas, poruka je ef. Čamdžića.