Kakve veze imaju Mandela i Mladić

Najbolje u najgorem što su nam ova vremena ratova i postratnih društava kod nas donijela, jeste gubitak svih iluzija o ljudima, nacijama i društvima. I to jednako onih na ljudskom nivou, koliko onih na racionalnom. Naime, kad je o ljudskom nivou riječ, pretpostavljam da su nas sve roditelji učili, a jednako poučavaju i sve religije svijeta, da su ljudi bazično dobri, solidarni, humani, da među ljudima, naravno, ima onih koji su pošli po zlu putu, ali da su to pojedinci koji nisu relevantni za tumačenje ljudi i svijeta. Takav pristup je podrazumijevao da su oni ljudi koji su podržavali zlo, zapravo, bili zavedeni i da će onda to prestati raditi kad ih se suoči s posljedicama tih politika. Iz toga je izrasla i ideja suočavanja s prošlošću. Jer kao kad se ljudi i društva suoče s razmjerima zločina počinjenih u njihovo ime, doživjet će katarzu.

No, kao što smo dosad mogli vidjeti, ništa od toga nije istina unatoč tome što mnogi dobronamjerni ljudi i dalje odbijaju povjerovati u očito. Postoji ogroman broj ljudi koji su jednostavno, uglavnom, zli i kojima je savršeno poznato što su podržavali i što podržavaju i nemaju nikakav problem s tim. Jer da ne znaju što podržavaju, ne bi pjevali o Maksovim mesarima, skandirali “Nož, žica, Srebrenica”, pjevali o tome kako nema više Starog mosta i sl. Ove činjenice su nam pomogle da raskrstimo s iluzijama o ljudskosti.

Ostaje nam onda još i iluzija o racionalnom, gdje umjesto mase podržavatelja zla stupaju službene politike. One koje su proizvele zločine, a ratne zločince i nacionalističke huškače u heroje. Te politike zbog puke neophodnosti funkcioniranja u svijetu diplomacije ne smiju sebi dozvoliti baš ovakav otvoreni fašizam kakav emitira odana im ulica, uslijed čega se nalaze pred nemogućim zadatkom da objasne neobjašnjivo i da se, blago rečeno, prave ludi.

I baš zato smo dobili inicijativu srpskog ministra pravosuđa Nenada Vujića, koji se ovih dana živ slomio ne bi li ishodio puštanje Ratka Mladića na slobodu, formalno zbog teškog zdravlja i boljeg liječenja, a realno s krajnjim ciljem da Mladićeva smrt posluži kao poligon za masovni ispraćaj i još jednu nacionalističku euforiju koja bi dodatno skrenula pažnju javnosti s nepopravljive krize legitimiteta Vučićeve vlasti. Pa kako je Vujić to pokušao napraviti? Evo ovako, kaže agencijska vijest: Vujić je, u priopćenju nakon posjeta Mladiću, rekao da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno i da zahtijeva ozbiljan medicinski tretman, zatraživši puštanje na liječenje iz humanih razloga. “Postoje svi uvjeti za to, a mi ćemo kao država dati i dodatna jamstva ako treba”, rekao je Vujić. Ocijenio je da svako daljnje zadržavanje predstavlja kršenje međunarodnog prava i međunarodnih standarda koji su ustanovljeni Mandelinim pravilima (Ujedinjenih naroda), te ukazao na jedno od temeljnih pravila da kazna ne smije biti osveta. On je najavio da će to pitanje pokrenuti i pred UN-om, Odborom za ljudska prava i Odborom protiv torture i nehumanog postupanja, ocijenivši da postoje elementi nehumanog postupanja. Ovo je sve skupa moralno zastrašujuće, to stavljanje Nelsona Mandele i njegovog političkog zatvoreništva u kontekst Ratka Mladića, ali na racionalnoj razini je poraz logike na svaki način.

Prvo, kakva konkretno jamstva bi dala Srbija? Jamstva za što? Da neće pobjeći čovjek na samrti? A gdje bi pobjegao ako traže njegovo trajno puštanje. Jamstva da ga neće pretvoriti u heroja i samim tim obesmisliti sud od kojeg mole puštanje? Pa to su svakako već napravili. Jamstva da se s Mladićem neće dogoditi kao i sa Šešeljem koji je, vidi vraga, baš zbog nepovratno narušenog zdravlja pušten u Srbiju, gdje se već godinama ne skida s tabloidnih televizija i radi isto ono što ga je odvelo do haške sudnice.

Idemo dalje s logičnim pitanjima. Ako Srbija službeno traži puštanje doživotno osuđenog ratnog zločinca na slobodu, to znači da stoji iza njega i onoga za što je osuđen. Ako stoji iza toga, onda suštinski ne poštuje sud od kojeg traži pomilovanje. Ako pak negira genocid u Srebrenici i sve zločine za koje je Mladić odgovoran, a negira, tek onda ne poštuje taj isti sud od kojeg traži puštanje. Sve skupa je, inače, tolika uvreda logici i zdravom razumu, gdje svi znamo da se ratne zločince pretvorilo u heroje upravo zbog onoga što su radili, i to u sklopu državne politike, a istovremeno se negira to što su radili.

Čisto provjere radi, pokušajmo se zapitati, a ja jesam već puno puta, gledajući one silne Mladićeve murale po Beogradu, pa i onaj koji je mjesecima čuvala policija usred Njegoševe ulice na Vračaru, zašto je on na zidovima? Koje je to njegovo, iz perspektive države koja ih čuva i onih koji su te murale nacrtali, veliko djelo? Po čemu je taj čovjek heroj? Što je on konkretno u toj vojnoj karijeri napravio a da zaslužuje takvu počast? Odgovor je jednostavan. Ništa. Osim genocida, granatiranja Sarajeva, pa još dalje i ranije i napada na Šibenik, odnosno da pojednostavnim, izuzev kontinuiranih zločina nad gradovima i civilima, iza Ratka Mladića ne postoji doslovno ništa pozitivno po čemu bi ga se moglo pamtiti. I ne postoji misaona akrobacija kojom bi se tu nešto drugo imalo za dodati.