Bal desničara na RS-ov način

Ostavimo li, samo uslovno, po strani pitanje, koje se nameće po inerciji, znaju li građani Republike Srpske da se sve to masno plaća (cifra će se kad-tad saznati) iz njihovih džepova i da ova nova demonstracija desničarskog garda, u režiji mutivoda iz entitetske vlasti – tačnije: ešalona SNSD-ovih jurišnika – dokazuje tvrdoglavo tumaranje zabludama o značaju i veličini u svojim i očima (i računici) desnice, namazane svim mogućim mastima, za prošlosedmični banjalučki skup, ambiciozno nazvan “Prvim Evropskim samitom o ekonomiji i bezbjednosti” najprije se mora reći da je bio trgovačko-marketinški igrokaz, koji će dobro podebljati račune njegovih američkih aktera. Odmah potom, valja dodati da se radi o precizno smišljenom, dovoljno opoganjenom i zlonamjernom naumu da se politički zamuti ionako odveć zagađena društvena klima, pod čijim teretom i prijetnjama odavno živimo.

Ako je suditi po onome što su mediji smatrali potrebnim da nam jave o ovom skupu, uz sve rečeno – što naivne čudi, a iole obavještenije učvršćuje u uvjerenju o onome što se misli, želi i čini protiv države Bosne i Hercegovine – krajnje plitkoumno, čak groteskno je pod šljašteći naziv samita ugurati “mogućnost za izgradnju odnosa između Republike Srpske i SAD-a”, plus “prilika da zaista vidimo rezultate u nečemu što donosi veću stabilnost Evropi, na Balkanu, ali i u SAD-u”(?!). Izrekao je to na slavodobitan način lik koji se odaziva na ime Eli Gold, predsjednik Gold instituta za međunarodnu saradnju, uvjeren u to “da je ovo početak mnogih drugih stvari, koje dolaze”(?).

Uz to što rečenoj osobi niko nije rekao – niti mu je to važno – u kojoj državi se nalazi, a pogotovo to da oni koji ga plaćaju, nisu vlast države, nego jednog njenog dijela, nejasno je kako ta desničarska zlokobnost, ispoljena na otvoren način, misli objasniti odstupanje od pravila da države, a SAD važe za ozbiljnu državu, sarađuju sa drugim zemljama, a ne sa njihovim sastavnim dijelovima, u ovom slučaju hronično oboljelim od secesionističkih težnji. Doduše, naruku toj iluziji ide slika, na kojoj – uz redovno plaćanje izvođača lobističkih radova u Americi – zvanična Banja Luka godinama istrajava. Uključujući i običaj da se u tome ide iskorak po iskorak, što potvrđuje osnivanje Kancelarije za međunarodnu saradnju Republike Srpske, čija v. d. direktorica Ana Trišić Babić očito vjeruje da je efektno poentirala tvrdnjom “da RS više nije posmatrač globalnih procesa, već mjesto na kojem se razgovara o budućnosti svijeta, ekonomije i bezbjednosti”.

Ne bi bilo čudo da ima onih koji, kad ovo pročitaju ili čuju, u pravi mah ne mogu povjerovati svojim očima ili ušima. No, kad se slika staloženo osmotri, nema prostora ni za iznenađenje, ni za čuđenje. Jer, to što na samitu u Banjoj Luci države Bosna i Hercegovine nije bilo ni u fusnoti i to što su američki desničari, podržani, kažu, od oko 100 predstavnika iz više od 20 zemalja, naravno takođe desničarski baždarenih, očekivan je i “prirodan” kalem onoga što aktuelna RS-ova vlast radi, planira i – nimalo slučajno pred izbore – stvarno namjerava. Pa se u to glatko uklapa i potka ovog samita, na kojem je glavna zvijezda bio penzionisani američki general i svojevremeno kratkotrajni savjetnik za nacionalnu bezbjednost Donalda Trumpa Michael Flynn, koji nas je s visine prosvijetlio “da je za napredak države potreban odlučan lider, koji se ne plaši rizika, već obećanja provodi u djelo”. I da je htio, a nije, general ne želi sakriti sliku znanog lica, koje se u ovim riječima podrazumijeva.

A za to da na bude nimalo sumnje u jedan od motiva ove banjalučke predstava, pobrinuo se neizbježni Eli Gold, kazavši da “to nije samo pružanje ruke Banjoj Luci već u isto vrijeme i jačamo sebe, mi jačamo SAD i jačamo međusobno u njegovanju zajedničkih zapadnih i hrišćanskih vrijednosti”. To je, elem, poenta, makar se mogao naći neko sitničav da upita zar je, zaista, došlo dotle da je jačanju SAD-a potrebno plaćeničko dodvoravanje Banjoj Luci. Odgovor je jasan, ne samo sitničarima: za obilne pare koje iz RS-a godinama idu američkim lobistima, oni govore i ono što nije tačno, pristojno ili suvislo, ali po ćejfu je onih koji to plaćaju. I uz rizik da to izazove podsmijeh, uz strahovanje, neizvjesnost i prijetnje državi Bosni i Hercegovini, što se planira činiti i ubuduće, uz promociju desničarskog razigravanja zlim namjerama, rušilačkim planovima i drskim miješanjem u odnose i prilike, kojima se manipuliše i prijeti.

Nije trebalo čekati na blasfemični bal desničara na RS-ov način, pa da se zaokruži slika onoga što tamošnja vlast snuje, kad se naginje prema Bijeloj kući i vjeruje u dobrohotnost i naklonost administracije Donalda Trumpa. Jer, i kad posežu za ignoirisanjem, osporavanjem ili “ukidanjem” države Bosne i Hercegovine, morali bi imati na umu ono što je od toga mnogo važnije – za ovu državu se ne pitaju samo oni i nisu prvi koji o njoj misle (i rade) sve najgore. Koristilo bi im da nauče nešto od onih koji su, često u prošlosti, kidisali na nju, pa redovno prolazili k’o bosi po trnju.