Izložba finalista nagrade ZVONO: Zatečeno nije nužno i nepromjenjivo

Divergentne stvaralačke prakse finalista ovogodišnje nagrade Zvono Ljiljane Arsić, Isidore Branković, Mustafe Mlinarevića i Emine Veladžić uslovile su medijski heterogenu, metodološki raznovrsnu i konceptualno višeslojnu izložbu. Iako njihove radove nije moguće objediniti istim tematskim ili formalnim okvirom, postavljeni unutar zajedničkog izložbenog konteksta, oni otkrivaju izvjesnu bliskost u poziciji koju umjetnici zauzimaju u savremenom društvenom trenutku.

Naziv izložbe “Zatečena sadašnjost” proizlazi iz generacijske pozicije finalista i društveno-političkog horizonta unutar kojeg su se formirali. Njihovo odrastanje odvijalo se unutar stvarnosti koju nisu birali, ali čije su društvene strukture, vrijednosne obrasce, protivrječnosti i neriješena pitanja naslijedili kao okvir vlastitog iskustva. Naziv izložbe zato ne nastoji različite umjetničke prakse podvesti pod jedinstven interpretativni okvir, već imenuje poziciju iz koje umjetnici promišljaju sadašnjost u kojoj su se zatekli.

Formalizovana neistina

Dobitnica ovogodišnje nagrade Zvono Emina Veladžić u svojoj umjetničkoj praksi preispituje odnose pojedinca prema institucionalnim i tehnološkim sistemima koji posreduju njegovo iskustvo.

Kako sistemi unutar kojih živimo proizvode verzije stvarnosti koje zatim zadobijaju institucionalni autoritet? Ovo pitanje otvara se u radu “Inkubacija”, nastalom iz ličnog iskustva umjetnice, u kojem službeni policijski zapisnik o slučaju uznemiravanja postaje dio umjetničkog rada.

Rad Mustafe Mlinarevića "Predmeti od značaja", 2025, Fotografija/

Administrativnim postupkom iskustvo uznemiravanja svedeno je na tvrdnju da je neidentifikovani muškarac “oslovio podnositeljku prijave njenim imenom”. Autoritet službenog dokumenta omogućava da tako proizvedena verzija događaja ostane njegov zvanični trag uprkos razlici između administrativnog zapisa i iskustva osobe na koju se odnosi. Naslov rada pritom uspostavlja doslovno i metaforičko značenje pojma inkubacije kao procesa stvaranja kontrolisanih uslova u kojima se, prema riječima umjetnice, inkubira “formalizovana neistina” sadržana u dokumentu.

Smješten u metalnu fioku zagrijanu na konstantnu temperaturu, dokument postaje središte sistema čija toplota čitanje dokumenta pretvara u neposredno fizičko iskustvo koje tjelesno angažuje posmatrača i proizvodi nelagodu kao sastavni dio susreta s radom.

Pitanje odnosa pojedinca i širih društvenih okolnosti nastavlja se i u umjetničkoj praksi Isidore Branković, koja ispituje načine na koje politički, društveni i ekonomski faktori učestvuju u formiranju ličnog i kolektivnog identiteta. U videoradu “Ljubi me nježno” umjetnica polazi od procesa pripreme i slanja napuštenih pasa iz Bosne i Hercegovine na udomljavanje u Njemačku, služeći se basnom kao umjetničkim postupkom za otvaranje pitanja migracija, pripadanja i idealizacije stranog sistema.

Apsurdna tvrdnja da Bosna i Hercegovina graniči s Njemačkom ukazuje na simboličku bliskost dvije zemlje, uspostavljenu višedecenijskim migracijama i predstavom o Njemačkoj kao obećanoj zemlji. Proces kastracije, kao jedan od uslova odlaska, u takvom kontekstu zadobija metaforičko značenje prilagođavanja zahtjevima novog sistema i otvara pitanje cijene koju pojedinac prihvata u potrazi za drugačijim životnim okolnostima.

Autorski tekst koji prati videorad ovoj perspektivi daje i generacijsku dimenziju rečenicom “Da je barem moj djed otišao u Njemačku”, kojom umjetnica zamišljenu mogućnost drugačije sadašnjosti povezuje s odlukama prethodnih generacija i okolnostima koje pojedinac zatiče kao vlastito životno polazište.

Rad Emine Veladžić "Inkubacija"/

Naslijeđeni predmeti

Perspektiva izložbe se radom Mustafe Mlinarevića pomjera od širih društvenih pitanja prema intimnijem prostoru ličnog nasljeđa, unutar kojeg umjetnik artefakte prošlosti posmatra kao aktivne činioce u oblikovanju sjećanja i sadašnjosti. Rad “Predmeti od značaja” objedinjuje seriju fotografija insceniranih prizora i instalaciju u vidu prozorskog okvira, istražujući kako naslijeđeni predmeti postaju nosioci i medijatori sjećanja.

Predmeti na fotografijama pripadali su preminulim ljudima iz umjetnikovog neposrednog okruženja i funkcionišu kao materijalni tragovi koji održavaju i prizivaju sjećanje na njih. Izdvojeni iz prvobitnog konteksta i smješteni u izmaštane scenografije koje evociraju prepoznatljiv ambijent porodičnog doma, predmeti gube dio svoje biografske određenosti i postaju otvoreni za projekcije tuđih sjećanja.

Pozivajući posmatrača da u predstavljenim ambijentima prepozna elemente vlastitog doma i prizove sjećanje na bliske ljude koji su ga nekada ispunjavali, Mlinarević individualno iskustvo gubitka prevodi u šire, potencijalno zajedničko iskustvo.

U srodnom prostoru ličnih narativa pozicionira se i Ljiljana Arsić, pristupajući prošlosti iz perspektive generacije koja je upoznaje kroz tragove onih koji su je neposredno iskusili. Naslijeđena prošlost postaje polazište međugeneracijskog dijaloga kroz koji umjetnica u videoradu “Dijalog” dovodi u odnos majčino iskustvo ratne Foče i vlastito iskustvo poslijeratnog odrastanja u istom gradu.

Rečenica “Slušali smo neke priče o nekom vremenu koje mi nismo vidjeli”, koju umjetnica izgovara u narativnom dijelu videorada, određuje poziciju generacije koja ratnu prošlost nije neposredno iskusila, ali je odrastala u poslijeratnoj stvarnosti oblikovanoj njenim posljedicama. Dijalog između majke i kćerke ne izjednačava njihova iskustva, već otvara mogućnost drugačijeg odnosa prema naslijeđenoj prošlosti, tako da zatečena sadašnjost, iako njome oblikovana, ne ostane njome u potpunosti određena.

Rad Ljiljane Arsić "Peglanje memorije", 2025, Fotografija/

Odnos prema prostoru

Okupljajući različite umjetničke prakse unutar zajedničkog izložbenog konteksta, izložba “Zatečena sadašnjost” ukazuje na to da stvarnost koju zatičemo nije moguće posmatrati odvojeno od procesa, struktura i nasljeđa koji su joj prethodili i koji u njoj nastavljaju da djeluju.

Radovi četvero finalista istovremeno pokazuju da zatečeno nije nužno i nepromjenjivo, već da sadašnjost ostaje prostor prema kojem je moguće uspostaviti vlastiti odnos i učestvovati u njenom daljem oblikovanju.