Ivica Đikić, književnik: Poezija je izraz otpora službenoj istini

“Međugorje” vrlo snažno u čitateljsku svijest priziva ideju ukazanja, čuda. Završna pjesma direktno spaja dječije iskustvo čuda, napuštanje partije i odlazak na vjeronauk s kasnijim iskustvom kćerine dijagnoze i očevom željom da je odvede u Međugorje. Odakle ideja ili inspiracija za ovakav naslov, pa i za samu zbirku?

- Zbirka u tematskom smislu, najšire shvaćenom, pretežno obuhvaća ono čime sam zaokupljen u svom književnom i novinarskom radu više od 30 godina, uz dodatak nešto drukčijeg ili zahtjevnijeg roditeljskog iskustva u proteklih 13 godina, a Međugorje je svojevrsna šifra za povezivanje razbijenih dijelova jednog života i jednog svijeta u koliko-toliko cjelovitu i koherentnu sliku.

Ovo je Vaša druga zbirka poezije i tematski se nastavlja i na Vašu proznu poetiku. U knjizi se vrlo često čini da pjesma počinje iz sasvim male, privatne situacije, a onda iz nje izraste mnogo širi okvir: rat, zavičaj, religija, politika, porodica... Jesu li te male, intimne situacije zapravo najpouzdaniji put do velikih, kod Vas često vrlo teških tema?

- Te intimne i u nekoj mjeri svakodnevne situacije svode apstrakciju religije, nacije ili zavičaja na pripovijest, na sliku i atmosferu, na unutrašnja stanja, a opet se ne odriču apstrakcije i imaginacije, odnosno u nekim od tih pjesama vidljiva je težnja da se istina ogoli u najvećoj mogućoj mjeri, do prelaska u apstraktno i univerzalno.

Kad govorimo o strukturi, u zbirci se sudaraju lirska pjesma, gotovo pripovjedna proza, dokumentarni zapis, anegdota i, naravno, društveni komentar. Koliko ste u zbirci pokušavali razumjeti druge, a koliko zapravo opravdati sebe?

- Mislim da sam pokušao razumjeti i druge i sebe, a pokušaj razumijevanja u književnosti uvijek sa sobom nosi rizik da ga se shvati kao opravdavanje, pa čak i bespoštedna samokritika može biti pročitana kao manipulacija. I ne samo da se tako može pročitati nego tako može i biti.

Preuzeti rizik

Svejedno, duboko vjerujem da je vrijedno i važno preuzeti taj rizik, pogotovo danas kad se kao autor ili autorica pojavljuje umjetna inteligencija.

Zbirka je vrlo snažno vezana uz Duvno: tu ima Boga, fratara, gastarbajtera, politike, nacionalizma, ogovaranja, smrti i porodičnog nasljeđa. Jeste li svjesno pokušavali razmontirati tu često sentimentalnu predstavu o zavičaju?

- Od ovoga što ste nabrojali, sastoji se, više-manje, sva moja književnost, a u ovoj zbirci pjesama nalazi se esencija, odnosno ono što je ostalo nakon dugogodišnjeg procjeđivanja kroz vrlo gusto cjedilo. Svijet Duvna moja je centralna, ne i jedina, književna preokupacija. Osjećam se relativno sigurno i relativno slobodno jedino u jeziku Duvna; u mom govoru nema grča jedino kad pričam s govornicima tog mikrojezika. To je naprosto tako. S druge strane, zavičaj je okrutan, traži punu lojalnost i ne oprašta onima koji se izdvajaju, koji sumnjaju u ispravnost i moralnost kolektivnih vjerovanja. Moj odnos prema zavičaju možda je najtočnije opisati kao kritičku privrženost.

Knjiga "Međugorje" u izdanju Frakture/

U vezi sa domom, u “Itaki” pišete o ljudima koji nisu imali “dublje razloge za svoje ostanke i povratke”, a zatim govorite o tome da se mora biti “svoj među svojima”. Šta je dom u ovoj knjizi? Utočište ili mjesto iz kojeg čovjek nikada ne može sasvim otići?

- Ako govorimo o domu kao mjestu gdje smo rođeni i gdje smo proveli godine koje se nazivaju formativnima, a koje smo napustili iz ovih ili onih razloga, moje je iskustvo da taj odlazak nikad ne može biti potpun. Tome sigurno doprinosi i to što se bavim književnošću: jezik je u mom slučaju najčvršća veza s onim što bi se moglo nazvati domom i to je jedan od elemenata koji čini Duvno neodvojivim od mog svakodnevnog života u sadašnjosti. Ne doživljavam Duvno kao svoju prošlost koja povremeno oživljava u onome što pišem ili kao neku vrstu utočišta.

U pjesmi o samotnom čovjeku kažete da je opsjednut “Hrvatskom/Dovijeka nedovoljno našom/Zavazda više udbaškom”. Čini se da Vas u zbirci zanimaju upravo te kategorije pripadanja: moje, naše, tuđe... Može li se i kada imati stabilan osjećaj pripadnosti nakon iskustava kakva opisujete, nakon naših iskustava življenja na ovim prostorima?

- Prije nekoliko mjeseci objavio sam tekst pod naslovom “Ljepota i muka nepripadanja” u jednom austrijskom književnom časopisu. Citirao sam u njemu Ivana Lovrenovića: “Logika grupe uvijek podrazumijeva opravdanje zla počinjenoga u njezinu interesu. Pojedinac s elementarnom savješću zna da je to opravdanje ništavno. Pripadati grupi, a ne iznevjeravati vlastitu pojedinačnost jest borba i mučenje. Ali jedino što takav može izabrati jest otpadanje, izlazak na čistinu, u nepripadanje”. Nemam tome što dodati.

Konkretno, pjesme koje tematiziraju rat često izbjegavaju velike ratne slike i vraćaju se vrlo konkretnim detaljima. Zašto Vam je važnija ta svakodnevna, gotovo banalna perspektiva, recimo u pjesmi “Ribolov”, od velike istorijske slike?

- Velika ili široka slika teško može postojati mimo ideologije, mitomanije i manihejstva, a poezija je izraz otpora svemu nabrojanom. Jezik se spuštanjem na mikrorazinu oslobađa okova propisane terminologije i službene istine, a službena istina – bez obzira na njezin ideološki predznak – uvijek je teror i nad jezikom, i nad moralom, i nad pameću.

U “Strahu” djeca ne znaju šta je UDBA, ali znaju da se toga treba bojati. Koliko su strahovi iz djetinjstva oblikovali jezik kojim danas govorite o politici i ideologiji? Koliko nas sve danas oblikuje strah i da li je on zaista jedan od najefikasnijih sistema kontrole?

- Važno je osvijestiti svoje strahove, bilo one iz djetinjstva koji su u nekoj mjeri sigurno utjecali na formiranje ličnosti, bilo one koji su nam sad prisutni u životu. Osvješćivanje svojih strahova, koji zbog toga, naravno, neće iščeznuti, jedini je način otpora kontroli koju vlast uvijek nastoji uspostaviti nad građanima, a naša civilizacija, čini mi se, sad je u fazi eskalacije straha kao sredstva pokoravanja. Hrabrost nije odsustvo straha, nego odmjereno i uspravno nošenje s onim od čega strahujemo.

Ciklus “Izrazi poraza” čini jedanaest pjesama, između ostalog, i one naslovljene “Bleiburg”, “Jasenovac” i “Srebrenica”. Ulazite u prostor činjenica, krivice, sudskih spisa i svjedočenja, uvijek delikatnu temu na ovim prostorima zajedničke prošlosti. Ove tragedije, zločini i genocidi zaista jesu izrazi našeg najvećeg poraza, ali kako se danas nositi s tjeskobom tog nasljeđa, naročito u trenucima kontinuiranog nadiranja istorijskog revizionizma i povampirenog nacionalizma?

- Moje je uvjerenje da je jedini ispravan način suočavanje sa zlom koje je počinjeno u naše ime, u ime etničke, vjerske ili bilo koje druge grupe koju osjećamo svojom u nekom sloju svoga identiteta. I ne samo suočavanje nego preuzimanje tog tereta na svoja leđa i pronalaženje načina da se pošteno nosimo s tim teretom. Oplakivanje samo svojih žrtava, a došli smo do toga da više nema izuzetaka po tom pitanju u svim ovim državama, nije ništa nego održavanje mržnje i sumnjičavosti na radnoj temperaturi. Međutim, sam sebi činim se smiješnim dok ovo govorim, jer kaotično čovječanstvo upravo srlja u novi veliki rat i ozloglašava kao naivce i budale sve one rijetke političke lidere koji insistiraju na mirotvorstvu.

Vi ste autor koji je godinama radio s političkim i novinarskim materijalom. Da li je moguće pisati o ratu bez tog novinarskog refleksa da provjeravate činjenice, i uopšte šta književni tekst smije reći što dokument ne može?

- Književni tekst omogućuje poliperspektivnost, ali ne na način sudskog procesa u kojem postoje dvije suprotstavljene istine, nego je sve neusporedivo kompleksnije i suptilnije. Književni tekst, po mom shvaćanju, ne smije ignorirati ili falsificirati dokument, ali mora biti istinitiji od dokumenta, a ta viša istina proizlazi, prije svega, iz estetske dimenzije teksta.

U nekim pjesmama lirsko ja vrlo otvoreno priznaje svoju slabost, oholost, sebičnost ili kukavičluk. Zašto Vam je važno da se subjekt ne postavi izvan svijeta koji kritikuje, pa čak i da se izbjegne pozicija moralnog autoriteta koju književnik često zauzima?

- Aktivna svijest o onome u meni što je “s đavlije strane” preduvjet je za razobličavanje onoga što je “s đavlije strane” u kolektivu kojem pripadamo ili u svijetu u kojem živimo.

Estetska uznemirenost

Ne kažem da je to neka zakonitost i da se samo tako može pisati dobra literatura, daleko od toga, ali mene taj raskorak s godinama sve više muči i kreativno me paralizira.

U zbirci se često vraćate pitanju krivice i odgovornosti: vlastite, porodične, generacijske. Da li ovu zbirku možemo, između ostalog, posmatrati i kao pokušaj da sami sebi postavite neki moralni okvir nakon svega što ste proživjeli i vidjeli?

- Nije mi bila namjera da bilo što propisujem i poručujem ni sebi ni drugima. Ovo je, ipak, (samo) poezija, odnosno pokušaj da se zapitanost nad smislom i vlastitom egzistencijom artikulira jezikom i imaginacijom i da se pritom, ako je ikako moguće, postigne neka vrsta estetskog uzbuđenja i uznemirenosti. Ne doživljavam sebe ni propovjednikom ni prorokom, nemam takvih pretenzija.

Đikić: Umjetnost je tu da poduzima diverzije/Ladislav Tomčić/

Drugi veliki blok zbirke snažno je vezan uz odnos oca i kćeri. U “Našoj djevojčici” i drugim pjesmama o kćeri posebno je snažna ideja da ona živi izvan kategorija koje su odraslima presudne: rata, nacije, novca, vlasti, Boga. Ona “ne razumije izdaju rat smrt rođenje/Naciju vjeru” i zna samo za pauna Đuru. Šta Vas toliko zanima u trenutku u kojem dijete još ne razumije ono što odrasli već znaju? Možemo li reći nešto više o ovoj temi koja zauzima dobar dio knjige.

- Moja kći ima dijagnozu autizma, o čemu govore neke pjesme u ovoj zbirci, što znači da nikad neće znati što predstavljaju neki pojmovi, događaji i stvari koji su bazični, i bez čijeg poznavanja ne možemo zamisliti postojanje. Ono čime se u proteklih desetak godina najintenzivnije bavim jest zamišljanje kako izgledaju svijet i život iz perspektive moje kćerke.

U pjesmi „Razumit se“ stoji: „Razumit se znači doživit patnju drugog, iskusit na svojoj koži, u napuklinama svojih zubi.“ Da li je književnost sposobna proizvesti takvo razumijevanje ili samo stvoriti privid da razumijemo tuđu bol?

- Umjetnost, a na prvom mjestu književnost, u sretnim slučajevima dolazi vrlo blizu tome, to jest dovoljno blizu da uznemiri ili da navede na kratkotrajnu – dublju ili pliću – identifikaciju s patnjom nekog književnog lika. Uvjeren sam da je čovjek dizajniran tako da nije sposoban do kraja i u potpunosti razumjeti bol drugoga: sebičnost i egocentrizam valjda su nam ugrađeni kao obrambeni mehanizam, kao zalog opstanka vrste. Rabindranath Tagore definira nacionalizam kao „organiziranu sebičnost“. Umjetnost je tu da, između ostalog, poduzima diverzije i buši rupice u tom zidu, bez očekivanja da će ga ikad srušiti.

Kako se nosite s ovim svijetom i vremenom danas? Porast popularnosti desničarskih struja, umjetna inteligencija – kako književnost odgovara na to? Ima li u njoj ikakav prostor nade ili makar utjehe ili smo nepovratno uskočili u voz koji ide u loše i, nažalost, poznato?

- Ne znam odgovore, nitko ih ne zna. Nema nikakvog razloga za optimizam, a opet svijet i dalje obiluje primjerima dobrote, pameti, solidarnosti, ljepote, otpora, darovitosti... Ne znam je li to dovoljno da se izbjegne katastrofa. Vjerojatno nije, kao što nije bilo dovoljno nikad u povijesti.