ČITANJE (U)SEBI: Slutnja jednog zaboravljenog sna

”O ljudima i čudovištima”, Fedor Marjanović, Službeni glasnik RS, 2026.

Ako bismo posmatrali ono što je recentna pripovjedačka produkcija kod nas, ovdje govorim u kontekstu knjiga priča, onda bi se moglo kazati da je ova kategorija literature u znatnoj mjeri danas gurnuta na marginu književnog polja. Dominacija romana kao neprikosnovene žanrovske odrednice, bez koje se doima da pisac nije zaista pisac, potisnula je sve druge forme izraza koje se ne mogu svesti u romaneskni okvir. To je, mišljenja sam, izuzetno pogrešno, te kao takvo narušava dinamiku samog prostora književnosti.

Ispovijest i autofikcija

Bez obzira na to da li neki autor ima ili nema napisan roman, to ni u kom pogledu ne bi trebalo ograničavati doseg njegovog rada. Jer primat bilo kojeg žanra sam po sebi sužava prostor za ostvarivanje autentičnog iskaza, mogućnosti da se literatura percipira kao dinamično multižanrovsko preplitanje, u kojem je jedina suštinska premisa to da li je knjiga dobro napisana ili nije. Da li svojim autentičnim zamahom dopire do čitaoca ili ne dopire. Ne može se oteti utisku da je ta dominacija romana, ili svega onoga što se silom nastoji ugurati u tu odrednicu, simplificirala samu književnost, stvarajući unutar nje jednu neprirodnu podjelu koja djeluje isključivo. Na izvjestan način to, unutar našeg literarnog kruga, svjedoči i svojevrsnu provincijalizaciju, jednu vrstu snobovskog odnosa prema samom činu pisanja i stvaranja književnosti.

Sa druge strane, pojam autofikcija unio je u književnost mnoga pojednostavljivanja i zabune, koja se sada tumače na način da svaki tekst, koji u sebi sadrži nužno povezanost sa elementima ispovjednog pisma dobija status autofikcionalnog. No, treba ovdje razlučiti neke važne stvari. Autofikcija po sebi nije ništa novo, niti bilo šta što do sada nije viđeno. Sjetimo se samo onoga što je kod nas pisao Mirko Kovač ili u kasnijoj generaciji Semezdin Mehmedinović, pa potom Bekim Sejranović, pa će posve biti jasno o čemu se ovdje govori. To što autorice i autori odlučuju da neke segmente vlastitog iskustva i egzistencije pretvore u književnost ne amnestira ih od književnog postupka. Ono što se pak najčešće događa odnosi se na to da je usvojeno kao pravilo da se svaka anegdotalna bilješka, sa prizvukom iskustvenog, danas doživljava frenetično kao neka vrsta ogoljavanja pred čitaocem. Dakle, nešto prilično estradno. Ali, ma kakva bila naša životna priča, ona je sama po sebi potpuno nebitna za književnost, ukoliko se unutar samog teksta ne napravi jasna distanca, koja će nam posvjedočiti uvjerljivost koja neće biti svedena na to šta se nama zaista dogodilo. Dakle, književnost je struktura, koja mora biti izvedena sa jasnim motivacijskim spregama, kako bi funkcionisala kao umjetnost.

Knjiga "O ljudima i čudovištima"/

Tu dolazimo i do drugog problema, a to je pitanje mašte, odnosno mogućnosti da se neka priča ispriča, i kad je vezana za osobnu spoznaju, a da prevazilazi puku događajnost iz nepatvorene svakodnevice. Upravo mašta, mogućnost uživljavanja u lik koji nije potpuna preslika i alterego, jeste ono što u najvećoj mjeri danas izostaje u našoj književnosti. Knjiga priča “O ljudima i čudovištima”, autora Fedora Marjanovića, otuda ovako širok uvod, svojom je strukturom – načinom oblikovanja, sposobnošću da otvara različite svjetove, da gradi autentične karaktere, mijenja polazne registe, stilski i formalno se kreće po širokom rasponu pripovjedačkih tradicija – apartna u odnosu na dobar dio aktuelne produkcije. Marjanović kroz ovih devet priča u svojoj knjizi pokazuje prije svega prisustvo zanatske zrelosti, ali ne nje kao puke kombinacije literarnih mogućnosti, nego nje kao funkcionalnog korištenja čitalačkog i pripovjednog znanja.

Kako sam naslov sugeriše, posrijedi je knjiga koja se kreće skliskom linijom ljudskog i demonskog, koje se unutar kompozicione organizacije samog teksta nameće kao duboki zaron u našu prirodu. Sa jedne strane, posrijedi je potraga za onim mitskim, arhetipskim određenjima, putovanje kroz široku mrežu borhesovski shvaćenih književnih lavirinata, pred kojima se ponire ka poziciju čovjeka bačenog u haos vlastitog postojanja. To ne znači da se ovdje na bilo koji način eskapistički želi izmjestiti iz aktuelnosti, iz ovog vremena sada, već da se kroz polifoniju pripovjednih glasova nastoji zahvatiti dublje od onog što je profani refleks svakodnevnog. Otuda, sa druge strane, idući za onim što je istinski zarobljeno u našoj prirodi, ovaj autor nastoji doći do odgovora na pitanje koliko smo zaista ljudi, a koliko čudovišta. Tačnije, elementarna postavka ovdje jeste upravo u tom sudaranju visokog i niskog, dobra i zla u nama, koje se transvremeno nameću kao opetovana dilema. Kao ono što stalno valja prevladavati.

To se u znatnoj mjeri odražava i na sam stilski postupak. Fedor Marjanović gradi svoju rečenicu stabilno, otvarajući pred njom mogućnost da se čitalac izmjesti iz vlastite udobnosti. Da zagazi u nepoznato. Svi njegovi junaci ljudi su sa onkraj svog statusa, izmješteni na rubne prostore, ponekad alegorijski zaigrani, ali uglavnom poraženi u svojoj ljudskosti. Dovoljno je samo nekoliko primjera iz same knjige da bi se vidjelo na kojem nivou Marjanović misli svoju književnost.

Ono što straši

Evo primjera iz priče “Meduza”: Mama, zar ne znaš? Ne moraš više da se moliš! U meni nema duše. Moje svjetlo je mrak. U njemu vidim svaki pedalj memljivog poda, nagrizene i ovlažene kartonske kutije, ispupčene cijevi iz kojih kapa voda, polutrule drvene police natovarene starom odjećom i psoteljinom, pokvarenim usisivačem, očevim novinama iz prošlog vijeka, mojim Barbikama sa poispadalim očima… i ogledalo, veliko, staro, sa metalnim okvirom u obliku bršljena, a u ogledalu čudovište. Ili onog iz priče “Kartofil”: Dok ne dođe noć, kad hladni vjetrovi mora uzdišu zavjereničke šapate, a Mjesečevo oko bdije nad crvenim mravima i podzemnim snovima. Tišina svijeta bubri u grudima. Samo onaj ko vječno živi prepoznaje trenutak kada vrijeme gubi dubinu i izgled, urušava se samo od sebe da bi eksplodiralo. Njegovi tragovi slute se u zvijezdama na izdisaju, u beskrajnoj tami noćnog neba, saučesnika sitnih vaseljenskih prestupa. U ovoj zemlji nema ničega osim smrti, ali u takvim noćima čini se da samo zbog nje vrijedi živjeti.

Knjiga “O ljudima i čudovištima” stoga nije ono što bismo na prvu loptu mogli očekivati, ona je pomjerena u svom zaumnom vraćanju književnosti polju mašte i iskoraku u ono što straši. A da pri tome ni u kom pogledu nije lišena snažnih stvarnosnih referenci. Iz tog razloga moglo bi se istaći da se ovdje dogodila književnost u pravom smislu riječi, koja pokazuje autora koji nije svoje znanje isisao iz malog prsta, već je iza njega predan rad i čitalačko iskustvo koje stvara snažne interliterarne veze, pokazujući da za književnost ipak treba malo više od pukog života. Ona ne zaobilazi život, ali se na njega ne može svesti. Na koncu, radi se o knjizi koja nam pokazuje da pisati znači moći se saživjeti sa svime oko sebe i u sebi, a da se ostane vjeran umijeću pričanja koje ne reducira ono što jeste iskustvo.