Menadžeri sopstvenog preživljavanja

Ušla je tiho. Malo je kasnila. Prošla je iza prisutnih novinara i sjela uz otvoreni prozor. Držala je glavu u rukama. Jedva. Rekla je nekoliko dana ranije da će doći da se obrati novinarima, ali niko je nije očekivao. Danima, sedmicama, mjesecima se loše osjeća. Mnogo loše. Slabo. Malaksalo. Napušteno. Izgubila je nadu, snagu, želju, snagu. Sve. Zatvorila je vrata. Isključila telefon. Ne može dalje. Ne može više. Guši se u moru problema. Tako je i zvučala. Kao da joj se omča oko vrata sve snažnije steže. Zamolila je da se obrati novinarima prva, ne može sjediti. Ne može ni držati oči otvorene, preteško je i to za napaćeno tijelo i potrošenu dušu.

- Ljudi, ovo je kriminal, sporo, jedva, teškom mukom, uzdišući je rekla.

Čekali smo nastavak rečenice. Dugo je trajala tišina. Pokušavala je istovremeno disati i govoriti. Dođu dani kada je i to prirodni, urođeni refleks nemoguć.

Suze u očima prisutnih su i njenim kao najčistije nebo plavim očima poručile da otpuste kočnice. U jednoj stotinki obraze su okupale suze mlade žene, majke dvoje djece, supruge, kćerke, sestre koja se nadljudskim naporima bori za život već treću godinu.

I dalje je disanje bilo teško, preteško. Jedva je izgovorila da ona nema više snage, vjere ni načina da sama bije bitke sa karcinomom. Lijek koji joj pomaže je preskup. Košta desetine hiljada maraka. Naš narod ima empatiju, volju, želju da joj pomogne. Zahvaljujući njima, narodu, humanitarnim akcijama i do sada se liječila. Ali, karcinom se liječi godinama. Ne može više u ciklusu od terapije do terapije (svakih 14 dana) letjeti na sto strana, apelovati, provjeravati stanje računa, obavještavati ljude koliko je ko uplatio, koliko je potrošila, koliko je ostalo, koliko je lijek poskupio. I ono najstrašnije, kada je najlošija, najslabija, ima potrebu odgovarati na telefonske pozive i zahvaljivati ljudima na uplatama.

Ali, ljudi koji odvoje od svojih usta da bi spasili tuđi život, zaslužuju svaku riječ zahvale, svaku suzu radosnicu i vječni naklon. Naš narod ima dušu veliku kao planina, i to je jedini razlog zašto je ova žena, i mnoge druge poput nje, uopšte živa. Ali zar je pravedno da sistem, onaj isti kojem čitav život plaćamo doprinose i poreze, prebaci odgovornost na empatiju prolaznika na ulici ili klikove na društvenim mrežama? Zar jedna majka, dok joj terapija razara i posljednji atom snage u tijelu, mora da razmišlja o marketingu svoje nesreće? U civilizovanom svijetu, onkološki pacijent ne bi smio da zna koliko košta njegova doza spasa. Njegov jedini zadatak morao bi biti da skupi mrvice preostale snage, izvede djecu u park, udahne čist zrak na planini i pokuša pronaći mir u šetnji, miru, uz ljude koje voli, što mu produžava život i preostale dane života čini ljepšim i kvalitetnijim.

Lijek ga mora čekati na klinici. Sterilan, spreman, plaćen od države koja cijeni život svog građanina. Bez uslova. Bez odgađanja. Bez administrativnih zidova koji ubijaju brže od samih metastaza. Umjesto toga, naša stvarnost traži od pacijenata da budu i bolesnici i menadžeri sopstvenog preživljavanja. Da njegovim imenom i nesrećom mašu sa svih strana znani i neznani. Od najbolesnijih se očekuje da pišu statuse, objavljuju izvode iz banaka, sklapaju ruke i stalno iznova govore hvala. Čovjek je nekada toliko slab da mu i ta riječ zapne u grlu. Ne zato što nije zahvalan, već zato što je umoran. Umoran od moljakanja za ono što mu po ljudskom i ustavnom pravu pripada. Pravo na život ne bi smjelo zavisiti od toga koliko je nečija priča medijski popraćena ili koliko lajkova ima apel za pomoć. Dok država šuti, bolesni troše posljednje sekunde života tražeći pomoć, pokušavajući preživjeti još jedan dan, zahvaljujući, umjesto da te sekunde poklone svojoj djeci, sebi, najbližima.

Ova žena je uradila sve što je bilo do nje da od svoga rada živi. Završila je školu, diplomirala, magistrirala. Iza nje je značajna karijera. A ispred nje borba za goli život, borba sa sistemom, borba za osnovno ljudsko pravo, život i liječenje. Školovala se i radila da ne bi došla u situaciju da pokuca na neka i nečija vrata i zatraži bilo šta. A onda teška bolest je bacila na samo dno. I to nije sve. Sve što je došlo uz tešku bolest, na dnu joj je stavilo omču oko vrata koja se zateže, zateže, zateže... svakim danom sve jače.