ADAMIR JERKOVIĆ: Zašto intervencionisti ne uče iz historije?

Historija rijetko ponavlja događaje, ali po pravilu uvijek ponavlja zablude. Velike sile vjeruju da će upravo one biti izuzetak od pravila koje je porazilo njene prethodnike. Uvjerene su da raspolažu moćnijom vojskom, savršenijom tehnologijom i mudrijom strategijom. Međutim, prije ili kasnije, suoče se s istom istinom: zemlja se može bombardirati, gradovi se mogu razarati, infrastruktura uništavati, ali politička volja jednog naroda ne može se slomiti samo golom silom.

To je možda najvažnija lekcija druge polovine XX i početka XXI stoljeća. Ipak, upravo je to lekcija koju veliki najteže prihvataju. Slike panične evakuacije američke ambasade u Sajgonu u aprilu 1975. ostale su trajni simbol kraja jedne epohe. Nakon godina rata, miliona tona bačenih bombi i nezamislivih vojnih troškova, SAD su morale priznati ono što nijedna sila ne želi čuti - da vojna nadmoć nije dovoljna za političku pobjedu. Helikopteri koji su posljednjim letovima u Vijetnamu evakuirali američke diplomate i njihove saveznike postali su metafora poraza jedne strategije koja je vjerovala da se historija može oblikovati isključivo silom. Čovjek bi pomislio da je takva lekcija dovoljna za buduće generacija političara. Nije bila. SSSR je u Afganistanu doživio gotovo identičnu sudbinu. Nakon desetogodišnje surove okupacije rat se završio povlačenjem 1989. Crvena supersila je napustila zemlju koju nije uspjela pokoriti. Nedugo zatim raspao se i sam Sovjetski savez. Afganistanski rat je ubrzao unutrašnje slabljenje sovjetskog sistema. Ni ta lekcija nije bila dovoljna. Trideset godina kasnije istim pistama rulali su američki transportni avioni po Bagramu. Svijet je u augustu 2021. gledao očajne ljude kako pokušavaju uhvatiti posljednji let iz zemlje iz koje su Amerikanci bježali pred talibanima nakon dvadeset godina rata. Ostavljeno je ogromno naoružanje, hiljade američkih proxija prepustile su svoju sudbinu talibanima, a američki ugled je pretrpio težak udarac. Tako su se jedan rat i njegovo bezglavo napuštanje pretvorili u američku trajnu sramotu.

Nije Afganistan jedini primjer. Dovoljno je prisjetiti se Somalije, gdje je daleko slabije opremljen protivnik natjerao “nepobjedivu” američku armadu da preispita vlastitu intervenciju. Pouka je uvijek ista. Intervencionizam redovno potcjenjuje jednu činjenicu - motivaciju naroda koji brani vlastitu slobodu. Bosna i Hercegovina poznaje tu istinu bolje od mnogih. Srpski agresori su početkom 1990-ih vjerovali da će nekoliko sedmica biti dovoljno da slome nenaoružanu državu i njen najbrojniji narod Bošnjake. Umjesto brzog trijumfa, dogodilo se nešto sasvim drugo. Iz beznađa je nastala Armija RBiH. Što je agresija bila snažnija, otpor je postajao organiziraniji. Intervencija nije proizvela kapitulaciju, nego odlučnost da se opstane. Upravo zbog toga povijest ne pripada samo velikim silama. Ona pripada i malim narodima koji odbijaju odustati od svog dostojanstva. Zato današnji sukob između SAD-a i Irana ne treba posmatrati samo kroz dnevne izvještaje o bombardiranjima, raketnim napadima ili uništenoj vojnoj tehnici. Mnogo je važnije da li Washington ponavlja staru geopolitičku zabludu - uvjerenje da će vojna nadmoć sama po sebi natjerati protivnika na političku predaju. Dosadašnji razvoj događaja pokazuje da se takva procjena suočava s ozbiljnim izazovima. Umjesto brzog sloma, Iran pokazuje spremnost na dugotrajno iscrpljivanje protivnika. Umjesto očekivanog unutrašnjeg sloma, rat je u velikoj mjeri proizveo okupljanje oko državnog interesa. To ne znači da Iran ne trpi teške posljedice niti da su one zanemarive. Ali znači da politička računica o brzom slomu nije ostvariva. To je obrazac koji historija poznaje.

Velike sile često ulaze u ratove uvjerene da će oni biti kratki. Kada shvate da nisu, počinju tražiti pregovore. Nakon bombardiranja slijede diplomatske inicijative. Poslije ultimatuma dolaze prijedlozi za primirje. Rat tako postaje priznanje da prvobitni plan nije dao očekivane rezultate. Istovremeno se otvara još jedno pitanje i SAD ga neće moći izbjeći. Ako se jednoj državi, kao Iranu, osporava pravo na razvoj nuklearnih kapaciteta, a istovremeno drugoj otvara put prema istoj tehnologiji pod drugačijim političkim okolnostima (Saudijska Arabija), teško je izbjeći optužbe o dvostrukim standardima. Takva politika ne jača međunarodno pravo, nego produbljuje nepovjerenje. Ni američka politika na Bliskom istoku ne može se razumjeti bez posebnog odnosa prema Izraelu. Taj odnos decenijama određuje manevarski prostor svake administracije u Washingtonu. Predsjednici dolaze i odlaze, ali strateška povezanost ostaje nepromijenjena. Upravo zato, ozbiljna analiza sadašnjeg sukoba mora uzeti u obzir i unutrašnje političke odnose u samom SAD-u, uključujući utjecaj Kongresa, interesnih i drugih grupa (AIPAC) i savezništava koja često ograničavaju slobodu izvršne vlasti.

To, međutim, ne mijenja osnovnu činjenicu. Povijest neumoljivo pokazuje da intervencionizam skoro nikad ne ostvaruje ciljeve koje bučno najavljuje. Mnogo češće proizvodi dugotrajne sukobe i nove podjele, spaljenu zemlju i generacije ljudi koje iz rata izlaze još odlučnije da sačuvaju vlastiti identitet. Carstva su kroz stoljeća vjerovala da su izuzetak. Perziju (Iran) su pokušavali pokoriti Aleksandar, Rimljani, Mongoli, Osmanlije i mnogi drugi. Svaka epoha je imala svoje osvajače. Ali historija nije zapamtila samo njihove pohode. Zapamtila je i činjenicu da su narodi koje su pokušavali pokoriti nastavili živjeti i nakon što su se osvajačka carstva nestala. Zbog toga najveća lekcija našeg vremena nije vojna, nego politička. Sila može započeti rat. Može razoriti gradove, mostove i fabrike. Može privremeno zauzeti teritoriju. Ali ne može lahko osvojiti historiju. Ona pripada narodima koji, uprkos svemu, ostaju na svojoj zemlji. Carstva dolaze i odlaze, a narodi ostaju.