Fudbal neće ništa promijeniti

Mala, ruinirana društva kakvo ovdašnje jeste, neprestano traže priliku da skrate put vlastitog razvoja, da se nekako na brzinu domognu bitnosti, kako bi pokušala zavarati stvarno stanje u kojem postoje. U takvim okolnostima koriste se sve raspoložive prilike kako bi se izostanak onog istinskog unutrašnjeg sređivanja i volje da se dosegne kakva-takva normalnost zabašurili sporednim, često mitomanskim pokrovima koji će posvjedočiti da eto i mi možemo nešto da napravimo, da smo sposobni pokazati neke rezultate, ostvariti neki proplamsaj. To se najbolje vidi u načinu na koji ovdašnji medijski prostor biva zasjenjivan individualnim uspjesima pojedinaca, pa čim neko ko je “naše gore list” postigne bilo kakav uspjeh u svijetu, na sva zvona preuzima zasluge, kao da je to iznjedrio neki ozbiljan društveni ili kulturni sistem, a ne pregnuće koje je u većini slučajeva nastalo kao incident van šire podrške zajednice.

Otuda, sve što uradimo je najveće, najbolje, svi nekako volimo da se osjetimo ponosnim i za ono u čemu nismo imali nikakvo učešće. Ta diskrepancija u našoj stvarnosti dovodi često do velikih zabluda, do momenata u kojima se stvara paralelna realnost. Iako je sve ovdje na klimavim nogama, tim frenetičnim istupima želi se prikazati kako usljed odsustva jasnih sistema podrške iz inata nastaju neke stvari. Jedna od najpogubnijih stvari u tom našem inatu jeste što je on bez bilo kakvog rezona, on je dakle nešto usuprot svakom smislenom organizovanju, nije plod rada većine, nego “greška” koja je nastala suprotno svim očekivanjima.

A kada se radi iz inata, kada se do rezultata dolazi iz dubokog minusa, onda to znači da ništa suštinski ne funkcioniše, već da se improvizuje i ošljari, pa ako se u nečemu i uspije, onda se to uzima kao obrazac po kome se treba ostvarivati i sve drugo. I tako se iznova stvari mijenjaju samo kozmetički, zakrpljuju se rupe, umjesto da se dođe do radikalne promjene paradigme koja bi rasvijetlila mogućnosti uspostavljanja nekog jasnog načela kojeg bismo se držali kako bismo jednom došli do izlaza, mogućnosti da budemo kreatori vlastite zbilje. Ovako, mi smo samo posmatrači onoga što nam se događa, pasivni učesnici, bez stvarne snage da utičemo na tokove u kojima smo zarobljeni. Stoga se zadovoljavamo sporednim stvarima, očekujući da će iz puke slučajnosti, nekom rukom koja će doći odozgo, svi naši problemi biti riješeni, a da se mi uopšte nismo pomjerili sa mjesta i izašli iz gliba u kojem stojimo.

Ako pogledamo samo način na koji ovih dana učestvujemo u jednoj sportskoj igri, kakva je fudbal, oku antropologa ili sociologa će biti odmah jasno koliko dubinski stvari ovdje nisu na svome mjestu. Naravno, ne želim ovdje govoriti da nije lijepo i da nije bitno što se naša reprezentacija takmiči na jednom velikom takmičenju. To je ljudski i razumljivo. Ali energija koja se ulaže kako bi se putem fudbala razračunavali sa onim našim zakašnjenjima koja nismo uspjeli prevazići u širem društvenom i kulturnom smislu pokazuje jasno kolika je naša nesposobnost da se uhvatimo ukoštac sa onim što nas decenijama već guši. Odjednom sve ono što je krucijalno postaje marginalno, a u prvi plan izbija sportsko nadmetanje koje samo po sebi ništa ne znači.

Dakle, fudbal, pa sve da naša reprezentacija postigne i najbolji mogući rezultat na Svjetskom prvenstvu, neće promijeniti ništa. On je zabava za sirotinju, za duhovno osiromašene, za one koji nigdje drugo ne pronalaze svoju mogućnost ostvarenja. Kolektivni trans u kojem trenutno jesmo sa jedne strane je razumljiv filter, potreba da se bar na trenutak distanciramo od tmurnosti svakodnevice u kojoj obitavamo, ali nadnaravna učitavanja i vjerovanje da će ta stadionska igra nešto suštinski promijeniti u našim odnosima je zabluda poslije koje dolazi teško otrežnjenje.

Da smo skloni takvu vrstu zanosa uložiti u sve druge stvari koje nas se tiču, stvari bi kudikamo bile sretnije. Ovako, isprazniće se u tih nekoliko utakmica prvi slojevi naših frustracija, a kada zabava prođe, vraćamo se u redovnu tminu. Iz koje ne pronalazimo način kako istupiti. I na kraju, ekskluziviteti kojima se kroz fudbal bilda tihi nacionalizam, a koji su mahom prisutni i sada, pokazuje nam da ni u trenucima kolektivne euforije, ma kakva bila, nismo u stanju odreći se naših unaprijed betoniranih pozicija etnoisključivosti i narcizama malih razlika.