Selma Alispahić, glumica: Teatar uvijek treba biti ogledalo trenutka

Pred nama je premijera komada “Posljednji čas klavira” u novoosnovanom Teatru 071. O čemu govori ova predstava?

- To je priča o prijateljstvu dvije žene koje dolaze iz različitih okruženja, jedna je Njemica Frau Gut, a druga je Jasmina, izbjeglica iz Bosne, a obje žive u gradiću Biesenthalu u Istočnoj Njemačkoj. Frau Gut daje besplatne časove klavira Jasmininoj kćerki nastojeći da im olakša boravak u stranoj zemlji. Tu se razvija prijateljstvo i razumijevanje između ovih žena koje neminovno mora imati i svoj kraj. Priča je inspirirana istinitim događajima i dešava se u vremenu neposredno nakon završetka rata u Bosni.

Tema izbjeglištva u svijetu, čini se, nikada nije bila aktuelnija od perioda agresije na BiH. Zašto je bitno u teatru govoriti o ovako teškim društvenim temama?

- Teatar uvijek treba biti ogledalo trenutka jer jedino tako ima smisla. Čak i kad se rade dramski tekstovi iz 15. vijeka, oni moraju biti u nečemu relevantni za trenutak u kojem živimo.

Ono ljudsko u nama

Ovaj tekst Adnana Lugonića je vrlo aktuelan upravo zbog izbjegličkih egzodusa koji se dešavaju u svijetu pred našim očima, ali i zbog toga što podsjeća da ne trebamo nikada podleći predrasudama koje često imamo prema strancima. I u dalekom svijetu uvijek možete pronaći osobu koja ne govori vaš jezik, ali se prepoznajete po ljudskosti i to je ono što daje nadu ovom svijetu. A trenutak i svijet čiji smo dio ne izgledaju optimistično, tako da se u teatru uvijek mora podsjećati na ono ljudsko u nama, govoriti o tome, pisati o tome, vrištati o nadi u plemenitost.

Sa probe predstave "Posljednji čas klavira"/Velija Hasanbegović/

Kako teku probe i kako je sarađivati sa mladom makedonskom rediteljicom Ninom Nikolikj?

- Probe prolaze u radu, miru i razumijevanju, onako kako treba da se radi u teatru, sa puno lijepih kreativnih razgovora, mnogo i smijeha i uživanja u poslu. Nina je vrlo etablirana redateljica koja je u BiH već radila sjajne predstave kao što su “Otelo” i “Neće biti smak svijeta”. Nina zna šta hoće i vrlo je artikulisana u svojim rediteljskim zahtjevima, a kada reditelj zna šta hoće, onda se i glumac osjeća sigurno i slobodno da izrazi ono što misli o ulozi i priči.

Nasuprot Vas, u predstavi jednu od glavnih uloga tumači Džana Džanić. Uvjeren sam da od Vas može naučiti mnogo, ali zanima me kakvo je iskustvo za jednu iskusnu glumicu igrati nasuprot mlađe generacije?

- Stalno igram sa mlađim i mladim, i to smatram svojom velikom prednošću. Pametni glumci uvijek će učiti od starijih i iskusnijih. Ja sam tu gdje jesam jer sam svaku priliku da učim od starijih kolega nastojala potpuno iskoristiti, upijala sam znanje gdje god i kad god sam mogla. Imala sam sreću da sam učila od glumaca kao što su Dragan Jovičić, Meto Jovanovski, Mustafa Nadarević, Bogdan Diklić, James Fox, Simon Mc Burney, Juliet Stevenson i još mnogi koji su mi bili direktni partneri/partnerice i koji su nesebično dijelili znanje sa mnom. Nastojim vratiti mladim glumcima to bogatstvo koje sam stekla. Sa Džanom Džanić sam igrala više puta i ona je jedna od onih inteligentnih glumica koje upijaju znanje i zato se razvija i raste kao glumica. I u ovoj predstavi je veliko zadovoljstvo igre.

“Posljednji čas klavira” je produkcija novog Teatra 071 – šta znači za jedan grad kao što je Sarajevo otvaranje novog scenskog prostora?

- Pojava Teatra 071 je velika svečanost za mene kao glumicu, a nadam se i za sve glumce u Sarajevu i BiH. I nešto tako ću uvijek podržati. To treba da bude kulturna strategija da se otvaraju novi prostori za igru. Svaki novi prostor je prilika i za mlade glumce i glumice i druge teatarske djelatnike da predstave svoje ideje i provedu ih u praksu. Pozdravljam svaku poduzetnu gestu, u ovom slučaju Senada Alihodžića, ali i svakog drugog ko se odvaži da zasanja novi teatar i taj san ostvari. Smatram to vrlo značajnim i to svi trebamo podržati.

Dugo ste u domaćim glumačkim vodama. Kako ocjenjujete današnju situaciju glede stanja u pozorištu?

- Priznajem da sam se umorila od stanja u pozorištu. Jedan moj prijatelj me jednom opomenuo da ne trebam očekivati da stanje u pozorištu bude bolje od stanja u državi, jer teatar je ogledalo države. Svaki trenutak se može smatrati teškim za teatar, ali i svaki trenutak uvijek otkrije neke neustrašive entuzijaste koji ne pristaju ni na kakva stanja kada planiraju i sanjaju dobre predstave. Mnogo dobrih predstava sam uradila upravo u teškim trenucima u društvu, ali zato teatar mora postojati jače nego ikad.

Također, ne mogu propustiti priliku a da Vas ne pitam, jer ste isto tako u velikom dijelu aktivni u bh. kinematografiji… Situacija, čini se, nikada nije bila gora?

- Hvala što imate vlastiti utisak da sam vrlo aktivna u bh. kinematografiji. Ali tu Vašu tezu ne potkrepljuju činjenice. Ako pogledate moju filmsku biografiju, primijetit ćete da sam više filmova uradila vani nego u BiH. Nemam potrebu po ko zna koji put objašnjavati zašto je to tako, ali činjenica je da svoje vrijednosti ne cijenimo dovoljno i kako treba.

Budućnost je zanimljiva

Naša država nikada sistemski nije riješila i strateški planirala razvoj i podršku našoj kinematografiji, ali mnogo je takvih primjera nebrige države i u svijetu. Ali kao što sam rekla, teatar i kinematografiju održavaju vrijedni pojedinci. Radujem se svakom uspjehu bh. filmskih radnika kao vlastitom. I voljela bih da snime sve filmove koje su zamislili.

Glumica Selma Alispahić/Almin Zrno/

Osim “Posljednjeg časa klavira”, u kakvim Vas ulogama možemo očekivati u budućnosti?

- U martu sam imala premijeru predstave “Preobrazba: Geneza jednog propadanja” u svom matičnom Sarajevskom ratnom teatru, u kojem me očekuje u junu i rad na jednoj vrlo zanimljivoj novoj predstavi čija će premijera biti najesen. Isto tako, u maju počinjem rad na jednom međunarodnom projektu, pozvana sam da radim predstavu u Beču, premijera je u oktobru. U augustu putujem u Pariz, gdje radim na još jednom koprodukcionom projektu za SARTR. Pored toga, igram u Pozorištu mladih predstavu “Gidionov čvor” koja je koprodukcija sa Scenom MESS, predstava je u tri godine od premijere odigrana preko pedeset puta i dobila je pet nagrada na međunarodnim festivalima. Također igram predstavu “StećakLand” u Kamernom teatru 55 kojom smo napravili historijski iskorak u saradnji sa DIGI.ba i uveli VR tehnologiju u teatar. Budućnost je zanimljiva.