Psiho slika Doma naroda

To se kad-tad moralo dogoditi, samo je bilo pitanje plafona, do koga je u medijima i javnom prostoru moguće tolerisati ono što se odavno, a naročito minulu godinu i nešto, zbiva pred našim očima: pravim imenom nazvati sirovo i plansko ignorisanje, blokiranje, dakle, sabotiranje rada državnog Doma naroda, što je specijalitet kuće bratskih partnera SNSD-a i HDZ-a BiH, kao sramno plodno osujećivanje, kočenje i odricanje od evropskog puta Bosne i Hercegovine, jer im je jedino to unosno i korisno i spašava ih upitne sudbine u uslovima primjene evropskih pravila ponašanja. Onaj kome to dosad nije bilo jasno, bez obzira na razloge zatvaranja očiju i odbijanja da se vidi očigledno i prizna evidentno, prošle srijede je najzad progledao – uz novi fijasko sa neodržavanjem sjednice Doma naroda Parlamenta BiH zbog nedolaska SNSD-ove trojke i pokera delegata HDZ-a BiH i HDZ-a 1990.

Ni olakšanje, niti rasterećenje – ni takvima, a ni ikom drugom – nije glasan govor o ovoj surovoj istini. Ali, mogla bi pomoći u tome što smo dočekali da se – otvoreno, s argumentima, imenima, podacima i ciframa – najzad odbaci licemjerno taktiziranje, zabašurivanje činjenica i potegne ono popu pop, bobu bob. Dosljedno i uporno, to odavno čini Oslobođenje, pa i prošlog petka o tome piše na pravi način (“Podanički odnos prema Čoviću nauštrb države”). Time bi, ako se istraje, mogla biti okrenuta nova stranica manira u javnom prostoru, koju mora obojiti odbacivanje taktiziranja i prelazak na argumentovan govor o onome i onima koji su dokazani, ovjereni i potvrđeni protivnici i ove zemlje i svih nas.

Praktično čitav tekući mandat državne vlasti, Dom naroda je nedostižan lider takvog mutnog, drskog i rušilačkog odnosa. U glavnoj ulozi su, naravno, akteri dvojnog pakta SNSD-HDZ, čiji špic-igrači u Domu i pupčanom vrpcom vezana ista sorta u Vijeću ministara – od početka znaju šta, protiv koga i s kojim ciljem rade. Prošle srijede je to otišlo u tačku: sedam delegata nije bilo ni blizu sale u kojoj je trebalo da se održi sjednica o evropskim zakonima i ukidanju akciza na gorivo, pa je prisutna osmorka doslovno povučena za nos. Javno saopštavanje razloga za to je bio partijski zadatak Nikole Špirića, koji je sve (svoj i nedolazak Sredoja Novića i Radovana Kovačevića) “pravdao” dogovorom Kolegija Doma o neradu između uskršnjeg blagdana i vaskršnjeg praznika, što je, po tvrdnji predsjedavajućeg Doma Kemala Ademovića, čista izmišljotina. Nedolazak, bez objašnjenja, jedva je dočekao kvartet predstavnika Hrvata: Dragan Čović je trknuo u Zagreb na redovan brifing Andreju Plenkoviću, Ilija Cvitanović je obilježavao 20. godišnjicu HDZ-a 1990 u Livnu, a Marina Pendeš i Zdenko Ćosić su, izgleda, bili negdje gdje su se smatrali potrebnijim, nego tamo gdje uzimaju basnoslovne pare iz naših džepova.

Gorak ukus nemoći i prevare, koji nam je opet priuštio ovaj dembel-odnos prema Domu naroda, nužno vodi ka dva krunska zaključka: do onoga što opozicija godinama, uglavnom utemeljeno, tvrdi kad optužuje (ne)postojeću državnu vlast, posebno trojku, da pravi ustupke saboterima, prije svega HDZ-u – što se najbolje vidi po ključnim pozicijama na državnom i federalnom nivou, a što je daleko više od HDZ-ovog izbornog rezultata, s jedne, a s druge strane da, uz nacionalno raspaljene strasti i diktirane poteze, u oči padaju i oni sa problematičnim psiho profilom. Jer, ne može se sve svesti na opijenost naciopatskim iščašenjem. Moglo bi se raditi i o ne baš izbalansiranom mentalnom statusu i o stanju psihe, koje je izmaklo kontroli i mjerljivosti aršinima normalnosti.

Kad iz opozicionih verbalnih plotuna saznamo za konkretne poteze, odluke i rješenja, naročito kadrovska, pa uvidimo čime se pravda ili, nerijetko, ničim ne pravda, jer se smatra regularnim ono što nije takvo, onda se, i iz laičkog ugla gledano, počinje sumnjati u psiho sliku, posebno nekih u državnom Domu naroda. Tu gdje je najočitiji ne samo udruženi saboterski poduhvat dvojnog pakta, riješenog da po svaku cijenu osujeti usvajanje evropskih zakona i uslova ka evropskoj perspektivi, već, sve više, srljanje u sferu, koja bi mogla postati interesantna i za jednu posebnu medicinsku granu. Dosad se o tome govorilo tek usput, u kuloarima, ispotiha, kao da se neko čuvao zamjeranja ili je naopako taktizirao, uzaman se nadajući da će simptomi sami od sebe iščiliti. Sada je, izgleda, došlo vrijeme govora o tome u brk onima kojima to treba reći kako bi se spriječilo da postanu još opasniji.

Možda ovo zvuči naivno, utopistički ili donkihotovski, ali nije ni za potcjenjivanje, ni za odbacivanje. Ovo je otišlo predaleko, državna vlast odavno atrofira, tapkamo u mjestu, štošta ide naopako ili nikako, a volje, spremnosti i snage da se tome stane ukraj – uključujući i OHR i ostale međunarodne poklisare našoj zemlji – nema ni u vidu nagovještaja. Zar to nije dovoljan razlog za stručno utvrđivanje psiho slike, najprije državnog Doma naroda, a i još nekih adresa? Ne samo domaćih.