ČITANJE (U)SEBI: Pročišćava se dijalekt plemena

”Obale dobre vode”, Miloš Živanović, Partizanska knjiga, 2025.

Knjiga “Obale dobre vode” autora Miloša Živanovića, treba to već na samom početku istaći, jedinstvena je pjesnička artikulacija koja kroz sedmodijelnu poemu sažima široko iskustvo našeg opšteg rasapa, svih onih raspolućenosti u kojima smo ovdje zaglavljeni već decenijama. Procjepi postjugoslovenskog iskustva, sa neprestanim pogledom u retrovizor onog prošlog, uz nemogućnost da se dohvati bilo kakva stabilnost sadašnjeg trenutka, obrastaju poput puzavice svaku poru ovog pjesničkog tkiva, stvarajući trenja koja dubinskom arheologijom jezičkog poniranja anatomski seciraju sva bolna mjesta i nezarasle rane.

Ni ovdje, ni tamo

Sve one spetljanosti i sraslosti koje ne uspijevamo prevazići, ostajući trajno ukotvljeni u međuprostoru, svojevrsnom agonu smisla, gdje cijele generacije bivaju u dojmu permanentne pokidanosti, raspolućenosti na ambigvitetnu emociju ni ovdje ni tamo. Iz tog raskoraka, iz svih urvina jednog pomjerenog stanja, koje je između trajne melanholije odsustva i beznađa zamislivosti svake budućnosti, nastaje živa poetska vrteška gdje se u polju jezika pokušava pronaći sve ono što na drugim mjestima izmiče. Konstituišući time jedan svijet koji osvaja ono što je davno izgubljeno, rasvjetljavajući ga kao paralelnu stvarnost koja teče uporedo sa ovim vremenom sada, Živanović pjesničkim glasom onoga koji je ostao posljednji nakon apokalipse pravi inventar poraza, vodeći nas senzibilno i bez zavaravanja trnovitom stazom suočavanja.

Jasno je da je sve izgubljeno, da nikad neće biti prilike za korak unazad, ali to ne znači da trebamo odustati od traganja za katarzičnim iskustvom i pokušajem samorazumijevanja. Jer sve što sada jeste, sve te suprotstavljenosti, zarobljenost u limbu višestruko kodiranom mrakovima nesnalaženja, koji gutaju pred sobom svaki zamislivi oblik, ostaci su jedne ruinirane građevine koju niti je moguće srušiti do temelja, niti ju je moguće iznova sazdati. S tim dojmom, kao sviješću da se nikad nismo sagledali u iskrivljenom ogledalu rasapa, “Obale dobre vode” intoniraju himnu nedvojbenog povijesnog zakašnjenja, izdaje ideala, dokinutosti svake utopijske ideje da je moguće nešto naučiti iz grešaka i zastranjenja pred kojima smo posrnuli.

Stoga, već iz početnih stihova ove poeme – Čuje se odjek koraka u sećanju/iz hodnika kojim nismo pošli – koji će se nametati kao centralna nit onoga ka čemu se ovom knjigom teži, čitalac se uvodi u onu koračnicu koja odjekuje u tamnim odajama sjećanja i stvara uznemirenost koja rastače srce. Ne da bi nas zavela svojom nostalgičnošću, ne da bi nas iznova konstituisala i spremila na borbu i otpor, već da bi nas isporučila onom zbiljskom, pomirila nas u našem opetovanom posrtanju pred ambisima i raskoracima na koje smo svikli kao na neodvojiv dio onoga što jesmo. U stihovima to izgleda ovako: Ne živim u zemlji koja me dočekala/blanko dozvolom za ljudsko življenje milo,/odselio sam tako što je zemlja nestala./Izgubila je puno krvi, ali veći deo su našli,/presuli u rezerve za pokrštavanje.; ili: Ljudi je tu sad mnogo, nekih drugih sujezičnika,/dok se istorija dešavala, ostavljali su je na miru/samohranu, da kašlje kosti pilećih suglasnika. Da bi taj osjećaj svoju punu ostvarenost dosegao u sljedećem: Trupla prošlosti ne smrde jer novac mirisa nema,/duh iz boce pripadnosti je vonj jučerašnjeg ručka/preštampanog iz potrošenog u prigodno, /sa rokom trajanja isteklim pre jedne generacije.

Time nas Miloš Živanović svojom poezijom neprestano drži na razmeđu dvaju svjetova, jednog koji je izmakao i onoga u kojem se sada ne snalazimo, ne možemo se pred njegovim krivim srastanjima sastaviti i nanovo oblikovati. Pluralnost onog pređašnjeg, jedne zemlje u kojoj je neka nada bila zamisliva, približna koordinatima ljudskosti, smijenila je ogrezlost u isključivu perspektivu, identitetsku jedninu koja se svojim narcizmima malih razlika nameće kao jedina moguća krajnost. Ono što je izgubljeno ovdje se rekonstruiše kao eskapistički ljetnji dan, na projiciranom jadranskom djetinjstvu, koji traje i iz sjećanja provijava kao melanholična brana koja priječi da se izgubi i posljednji osjećaj pripadanja i dostojanstva. Dakako, sve je moguće uskratiti i oduzeti, sve i jeste uskraćeno i oduzeto, osim onoga što se sačuvalo kao refleksija udavljene bezbrižnosti, koja se u komorama sjećanja uspostavlja kao posljednja preostala niša u kojoj je moguće pronaći sebe.

Djetinjstvo, dječaštvo, mladost ovog pjesničkog teksta suprotstavlja se kao svjetlost onome poraznom, izgubljenom i razvaljenom, što nas je učinilo trajno osakaćenim, zamračenim i opustošenim. U stihovima koje Živanović filigranski precizno, dojmljivo i snažno ispisuje, to izgleda ovako: U ispruženu šaku spuštam kamen,/to je more od ljubavi napravilo uzor ljudskog oka/i pljunulo ga pred stopala, čuvao sam ga u džepu/kako se čuva dragocena imovina detinjstva. Ili, na ovaj način: Po bosonogoj vrućini na južnjačkom pločniku od stene/odnekud bat sledbeničkih čizama, kratki uzvici,/patrole, pretrage, obaranja, smušena negodovanja./Spazmatični poklonik cvetova maka/svijen u fetus pod klupom pevuši uspavanku,/umiruje sebe i svet, polako gubi dah./Hoće li vam bašta lepo cvetati ove godine, moj gospodine,/hoće li biti ploda i roda iz zakopanog kadavera/ili je baš sve bilo stranputica. Strpljenja, nek rod zri do kraja. Da bismo došli do sljedećeg: U praznini stabla budi sebi celo drvo,/duboko u unutrašnjosti je novembar, pada sneg,/hladnoći stvari pariraj sopstvenom proizvodnjom./Možda, možda će nas zaista tek zima ugrejati.

Jezik kao domovina

Ta zima koja ima potencijal da zagrije po bosonogoj vrućini razorna je posljedica svega onoga što je u čovjeku ostalo kao nepopravljivi gubitak, ona je nezajažljiva čežnja i porazna pomirenost, svijest da ono oduzeto, ono prošlo, nema drugu svoju domovinu do jezik, kao posljednje utočiše i mogućnost da kroz njega nešto nanovo bude sazdano. Pjesnički jezik ove knjige otuda jeste ona sanjana punina, samo u njemu je iznova moguće ostvariti kreaciju koja će značiti zamislivost mirnog supostojanja u svjetovima nepovratno razorenim. Asocijativni nizovi kojima pjesnik uspostavlja svijet poetskog konstruiranja značenjski višeslojno pomjeraju ubitačnu statiku sadašnjosti, otvarajući mali prostor na koji se može zakoračiti, udahnuti, zamisliti slobodu u sebi.

Ponovo stihovima Miloša Živanovića: Po noći razvoze crvljivi oblaci gondolijeri, do kamena, /iskrcavam se na zajedničko pusto ostrvo/i tamo stvarno nema nikog, sem bezbroj ogledala./Raspukli vid traži mesečev krater Arno,/u plićaku se valja srebrno truplo mladog osmeha/hladno i tvrdo kao riblje oko. Da bi sve navedeno svoj vrhunac, potpuno ogoljavanje, otključavanje, ali i smirenje, našlo u sljedećem: Šta je tebe briga odakle smo, zar nikad nije sve naše bilo./Dolazim iz Smirne, ili iz Rijeke, i iz Haife, iz Alepa sam,/iz Drača stižem i iz Bitole, i skroz odozgo iz tugaljive Save,/iz blage Une i isto tako iz ove ovde Dobre vode./Šta je nas briga odakle smo,/iz sve te parcijalne ekstaze istog pokreta, talasa i zraka, otud sam, gde se voli s onu stranu žudnje /i plahtama sakriva bol ustanka.

S onu stranu žudnje, dakle nigdje sam i svuda jesam istovremeno, dolazi se do pomirenja, do uplovljavanja u izgubljeno, u raseljenje, rasutost, kao trajnu kategoriju. Sve što jesmo istovremeno više i ne možemo biti. Sve što smo bili pjesmom nam se može vratiti kao posljednji otkucaj, znak, slika, rasap i poraz. “Obale dobrih voda” Miloša Živanovića pjesnički su gejzir, u čijem se podnožju ne mogu zaboraviti rane, ali ih se bar može zamladiti.