Lea Ypi: Koliko košta dostojanstvo

Mirne duše i pri zdravoj pameti mogu reći da mi je knjiga “Bez dostojanstva, ponovno zamišljeni život” (“Indignity”, septembar 2025) Lee Ypi, učinila život kvalitetnijim i boljim. Otvorila mi je vidike i pokazala sličnomišljenike, one za kojima cijeli život tragamo. Tamam da odahnemo: oštroumnost, pravda i razum su se ukazali na vidiku, takva je ova knjiga.

Dvostruka razočarenja

Lea Ypi (1979, Tirana) je autorica i filozofkinja, profesorica političke teorije na London School of Economics i gostujuća profesorica na Collège de France, na katedri Stvarajući Europu kroz jezike i kulture. Članica je žirija za nagradu Deutcher, koja se dodjeljuje za knjige koje “predstavljaju marksističku tradiciju u svom najboljem ili najinovativnijem izdanju”.

Oslobođenje je predstavilo njenu knjigu “Slobodna, sazrijevanje na kraju povijesti” (2021), nagrađenu odličjem Ondaatje, koju dodjeljuje Kraljevsko književno udruženje za djela fikcije i publicistike, koja evociraju “duh nekog prostora”. Knjigu “Slobodna” je Suday Times proglasio memoarima godine, a knjigom godine su je proglasili The Guardian, The New Yorker, Financial Times, The Times Literary Supplement, The Spectator, New Statesman i Daily Mail. Prevedena je na jezike Balkana, i dostupna u našim knjižarama. I koliko god je u mojim očima na visokom mjestu, knjiga “Bez dostojanstva” je još pertinentnija.

Lea je kćerka Xhafera Zafe Ypija i Vjollce Veli, prosječnih građana Albanije u komunističkom režimu, koji su se uključili u politiku krajem djetinjstva svoje kćeri, a prije revolta 1997.

Leina familija je živjela i u komunizmu (Lea misleći da živi u jednoj od naslobodnijih zemalja na svijetu) i u postkomunizmu. Nakon što je otišla u Italiju, 2002. je diplomirala filozofiju, i književnost i novinarstvo 2004, oboje na Sveučilištu Sapienza u Rimu. Doktorirala je na Europskom sveučilišnom institutu 2008. Knjiga “Slobodna” predstavlja Leino iskustvo brutalne tranzicije iz jednog društvenog sustava u drugi. U emigraciji je otkrila da kapitalizam nudi obećanja koja ne realizira. Iz dvostrukog razočarenja u komunizam i kapitalizam nastala je Leina filozofija.

Bavi se normativnom političkom teorijom (demokratskom, teorijom pravde i pitanjima vezanim za migracije i teritorijalna prava), političkom idejom prosvjetiteljstva, posebno Kanta, marksizmom i kritičkom teorijom, intelektualnom povijesti Balkana i domovine Albanije. Jedan je od najistaknutijih filozofskih glasova Europe.

U duhu aktualnog vremena, navodim da je familija Ypi u vrijeme komunizma u Albaniji bila dio ateističke uravnilovke. Enver Xoxha (1908-1985), išao u gimnaziju sa autoričinim djedom Asslanom, utemeljitelj je albanske komunističke partije, diktator, koji je 1967. izoliranu Albaniju proglasio prvom ateističkom državom na svijetu, naredio progon vjernika i zatvorio 2.000 bogomolja. Šest godina nakon njegove smrti u Albaniji je bilo 30 katoličkih svećenika - u zatvoru - spram 1944, kad ih je bilo više od 3.000. Familija Ypi je porijeklom muslimanska. Lea se izjašnjava kao agnostik.

Jedan od predjedova s očeve strane, Xhafer beg Ypi, pripadnik reda bektašija, 1920-ih je bio premijer Albanije, ministar pravde samoproglašenog kralja Zogua, a kratko je predvodio albansku vladu nakon italijanske okupacije Albanije 1939, kad je Victor-Emmanuele Savojski bio kralj i Italije i Albanije.

Knjiga “Bez dostojanstva” je posvećena sjećanju na autoričinog oca, Xhafera Ypija (zvanog Zafo, 1943-2005). Moto knjige je citat Kanta: “U kraljevstvu ciljeva, sve ima svoju cijenu, ili dostojanstvo”. Ova izreka suprotstavlja tržišnu vrijednost (cijenu) unutarnjoj vrijednosti (dostojanstvu). Ono što ima cijenu može se zamijeniti ekvivalentom, dok je ono što posjeduje dostojanstvo neprocjenjivo, nadilazi svaku cijenu i predstavlja svrhu samu po sebi. Rekla bih i da je Leina preokupacija pojam slobode, ono što u stvarnosti od nje imamo ili najčešće nemamo, a što nam pripada.

Autorica je u deklasificiranim arhivama ozloglašene albanske obavještajne političke policije Sigurimi potražila podatke o baki Leman i povezala ih sa balkanskim životnim putevima i putokazima, koje su joj zadali što familija i njena prirodna okolina, što geografski prostor Balkana, što povijest. Prethodno je obišla kataster, ured za matične poslove grada Soluna, dokumentacijski centar općine Kalamariá i Francusku školu u kojoj su arhive gimnazije u koju je išla baka Leman. Kao da baka nikad nije postojala: o njoj nigdje nije bilo ni traga.

Na strani 6 istražnog dossiera 531 Sigurimija je pisalo da je Leman Grkinja i tu je počelo zaprepašćenje: “S obzirom na dokaze o njenim aktivnostima usmjerenim protiv naroda i vjerojatnost da je agentica koju plaća strana obavještajna služba, posebno grčka, predlažemo da se građanka Leman Ypi, rođena u Solunu, albanskog porijekla i grčkog državljanstva, klasificira kao 2B, te da se pokrene istraga o njezinim poslovima. Ne samo da je odbacila ideju o albanskom državljanstvu, već je, u prisustvu onih kojima najviše vjeruje, iskazala mržnju prema Narodnoj Republici Albaniji, vladajućoj stranci, Sovjetskom savezu i cijeloj socijalističkoj alijansi. Hvalila je život u Grčkoj i tamošnju slobodu, uspoređujući Grčku i Albaniju.”

Povod za konsultacije arhiva Sigurimija je fotografija koja se pojavila na društvenoj mreži: baka Leman i njen muž Asslan, na bračnom putovanju u Cortini d’Ampezzo, u zimu 1941, kad je bjesnio Drugi svjetski rat. Leman je Lei svojevremeno pripovijedala da je tada bila najsretnija osoba na svijetu, na najsretnijem mjestu na svijetu. Lea fotku nije nikada prije vidjela, i nije razumjela. “Bez dostojanstva” je priča o putovanju koje obuhvaća povijest Albanije, od pada Osmanskog carstva do uspostave komunističke diktature, preko otpora italijanskoj fašističkoj okupaciji, i potrage za vraćanjem dostojanstva baki, nakon što je na društvenim mrežama optužena za izdaju Albanije zbog fotografije s medenog mjeseca u Italiji. Kako ostati dostojanstven kada se sve raspada? Kako možemo vratiti dostojanstvo onima koji su nestali, suočeni s brisanjem povijesti? Albanska storija Leman Ypi je priča o Europi.

Autorica je arhivu bivšeg Sigurimija opisala kao Ikeinu pokaznu sobu, ali bez grijanja, sa komentarom službenice: “Uključili smo ga jutros, ali smo ga ugasili, jer su nas zamolili da štedimo, sada kad smo u ratu”, pokazujući kroz prozor krov zgrade, i rukom oponašajući pad rakete, uz trasak eksplozije. Lea je zbunjeno posmatrala, a službenica nastavila: “Pa mi smo u NATO-u”, ispravlja se - “To znači isto.” U dokumentima su iznešene optužbe protiv bake, a sumnje, koje su se na nju odnosile, imaće tragične posljedice. Službenica ju je obavijestila da se mora izjasniti da li dolazi kao istraživačica ili član familije. Lea je navela ovo prvo. Ako je u ovom drugom svojstvu, sve usluge su besplatne. Kasno je saznala da kao član familije ima pravo otkriti imena doušnika. U slučaju Leine bake informator se zvao Tribina.

Nakon što je Lemaninog djedu, Ibrahim pašu, uglednog činovnika Visoke Porte, sultan zbog nesporazuma poslao u Grčku, Leina baka, Leman Leskoviku je rođena 1918. u Solunu. Neposredno prije njenog rođenja djed je skončao život u neočekivanim okolnostima: uoči Nove godine, u vrijeme raspada Osmanskog carstva, nakon što je iz protesta gladovao, prejeo se baklava i podlegao. Kućni liječnik i odani prijatelj Elias Levy je, na insistiranje Mediha hanume, teška srca pristao, da bi se sačuvalo dostojanstvo, da ne pukne bruka i narod ih ismije, u javnosti objaviti da je Ibrahim paša umro od infarkta. Na groblju, liječnik Levy je ugledao natpis “Židovi su psi”, i rekao: “Dobar građanin je onaj koji mrtve ostavlja na miru. Dobar građanin je dobar čovjek.”

U Solunu u školi profesori su Leman zvali Albanka: nije se prepoznavala u etiketi koju su joj odabrali. Kad bih se usudila opisati je sarajevskim žargonom, rekla bih da je Leman bila autentična gospođa po zanimanju, a to nije dovoljno: jedino žensko biće u solunskoj francuskoj gimnaziji, završila kao najbolja od svih. Uprkos aristokratskom porijeklu (u kući sa poslugom se pored albanskog i grčkog, govorio francuski i italijanski i svirao klavir), bila je prva Albanka zaposlena u državnoj administraciji, izrazito napredna i lijevo orijentirana. Pribojavajući se ukora, nije pušila pred ocem Avni begom, trgovcem duhanom, ali je on banuo u logu gdje se sklonila sa drugarima da zapali. Otac joj je pred svima ponudio cigaretu, a Leman prihvatila: “Bilo je to prvi put u životu da je istovremeno pušila dvije cigarete i posljednji put da je namjerno pokušala nekoga prevariti.”

Sa 18 godina je svojom voljom sama otišla u Tiranu: “predimenzionirano selo sa velikim pretenzijama. Sve se miješalo i intrigiralo: beskrajne kolone konja i magaraca, poneki sportski automobil, džamije i pravoslavne crkve, tradicionalna albanska nošnja i moderna, krojena odijela; fesovi i šeširi u francuskom stilu; iscrpljeni seljaci bičuju izmoždene konje, a elegantne žene zastaju, da se međusobno dive preplanulim tijelima; parfemi Chanel i miris ovčjeg izmeta. Bilo je svega, i sve je bilo ludilo... besprijekorne vile pored prljavih, prenatrpanih cesta; kaotični bazari među elegantnim neoklasičnim zgradama; bučno brbljanje i diskretno tračanje; grandiozna obećanja o predstojećim sastancima, nakon kojih su uslijedili termini na koje niko nije došao, ili jeste, ali sedam dana kasnije...”

Leman, svjedokinja raspada Osmanskog i Austro-ugarskog carstva, Albanka u Grčkoj i Grkinja u Albaniji, tražila je posao. Autorica je opisala scenu u tiranskoj administraciji. Godina je 1936. i sudar sa novim nacionalizmom: u uredu gdje je Leman tražila potvrdu, birokrata Sulejman je u sefu, odakle se širio nepodnošljiv vonj, držao odsječene uši pasa lutalica. “Znate, svako može sudjelovati. A postoje tehničke specifikacije. Ne smijete ih ubiti na okrutan način. Morate to učiniti lovačkom puškom, područje dezinficirati, prijevoz ide na vaš trošak. Ako tvrdite da ste zakopali psa, a kasnije se ispostavi da niste - slijede kazne. Kako može postojati povjerenje između države i građana, ako se svi ovako ponašaju? A sada ću reći nešto vrlo važno, upozorio je Sulejman, kao da ona planira ići u lov na pse. Moraju biti pokopani na dubini od najmanje jednog i pol metra. Onda možete doći ovamo s dokazima, zadovoljno se smiješeći, registriramo i ljude i pse. U ovom slučaju, mrtve pse... Imamo specijalni registar mrtvih pasa. Moramo pratiti koliko ih je eliminirano, da bismo mogli izdati potvrde onima koji donesu uši kao dokaz, da preuzmu naknadu u zlatnim napoleonima. To je dio kraljevih napora za modernizaciju, budući da ga brine javno zdravlje. To je možda zahtjev Italijana, koji su sada albanski bliski saveznici”, nagađao je činovnik.

Albanci su preuzeli švicarski građanski zakonik i odsječene uši pasa lutalica u sefu su dokaz da se zakon poštiva: objasnio je da se radi o dostojanstvu države. Mada, pokazalo se da su mnogi varali, odsijecali uši, a pse ne bi dokrajčili. Tako je Leman shvatila odakle ono nerazumljivo ječanje i zavijanje noću, koje je čula iz svoje sobe. Mislila je da se mladost napija.

Sulejman je objasnio da je “Italija najveći kreditor Albanije. Rim je namjeravao financirati većinu javnih radova u Tirani; postojali su ambiciozni arhitektonski planovi za obnovu gradskog središta, podizanje zgrada za ministarstva. Čini se da se Mussolini zanima za napredak radova. Vaše ime na potvrdi, a uši u vreći. Tada zaista vidiš dostojanstvo Države. Većinu vremena je to samo fikcija. Ljudi se pitaju: šta je Država i zašto moramo raditi ono što nam Država kaže? Takve sitnice je čine stvarnom; znamo ko radi za nas. Vidimo, osjećamo to, možemo to dotaknuti, dok je rukom tabirio pasje uši iz vreće iz sefa, kao da pokazuje krhkost i dostojanstvo Države”.

Za njom u redu je stajao Asslan Ypi, za kojeg je na licu mjesta saznala da je francuski đak i sin glavnog kraljevog inspektora, i strpljivo čekao, dok Sulejman demonstrira odanosti domovini i kralju. Asslan Ypi je oženio Leman: registrovali su se u tom istom uredu i u zimu 1941. otišli na ono bračno putovanje u Cortinu d’Ampezzo. Leman je zaprosila Asslana, ali je prvo poslala telegram ocu u Solun: “Udajem se, za Asslana Ypija. U redu?”

Da bi otkrila ko je bila baka Leman sa one fotke, Lea je poduzela istraživanja kod makar 18 različitih instanci i institucija u Albaniji, Turskoj, Grčkoj, Makedoniji, Arhivu jadranskih studija, Francuskoj, Americi, Velikoj Britaniji, Italiji, Knjižnici i arhivama OUN-a. Pomogla joj je vojska kolega i suradnika, od Berlina do San Diega preko Hô Chi Minha i Hanoija. U tekstu se spominju Pljevlja, Bitola, obuća Bata i Jugoslavija puno puta.

Baka Leman, rođena 1918, prvi put je od oca Avni bega čula, kad joj je bilo sedam godina: “Ako vas ne priznaju Sjedinjene Države, vi ne postojite.” Fascinantni su podaci o Ahmet Begu Zogolliju, poglavici klana iz zabačenih sjevernih planina i bivšem predsjedniku ove male balkanske države, koji se proglasio Zogom I, kraljem Albanaca (ne Albanije, sa namjerom uključiti Albance iz dijaspore i one sa Kosova), o potrazi za životnom saputnicom, i zebnji hoće li Sveti Otac u Vatikanu “dozvoliti jedinom muslimanskom monarhu Europe da se prema svetim sakramentima oženi siromašnom američko-mađarskom katoličkom groficom, rođenom kao Géraldine Margit Virginia Olga Mária Apponyi de Nagy-Appony, poznatom kao Geraldine, elegantnom 25-godišnjakinjom, koja je zarađivala za život prodajući razglednice u Nacionalnom muzeju u Budimpešti. A ugledni habsburški preci buduće kraljice hrabro su žrtvovali svoje živote boreći se protiv Osmanlija u vrijeme opsade Beča 1529”.

Svjedok kralja na vjenčanju bio je Mehmet Abid Efendi, učeni sin posljednjeg sultana. Mussolinijev zet, grof Ciano, bio je drugi. Kraljevski bračni par se u javnosti prikazao u crvenom, sjaktećem Mercedes Benzu, daru Adolfa Hitlera. Godina je 1938, ceremonija organizirana na dan nacionalnog junaka Skenderbega, veliki je događaj u Tirani. Zogu je bio meta okruglo 50 neuspješnih pokušaja ubojstva. Asslan Ypi je dao otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova i progonjan.

7. aprila 1939. Italija je napala Albaniju. Leman i Asslan su to nazvali invazijom. 8. aprila kralj je sa novcem pobjegao u Italiju. Xhafer Ypi, Asslanov otac, imenovan za predsjednika Skupštine Albanije, u govoru 12. aprila je “izrazio veliko radovanje što su u zemlju stigle prijateljske vojne snage Ducea i fašizma. Optimistični smo u pogledu razvoja i napretka naše nacije, jer veliki Duce, čije dokazane sposobnosti nadmašuju čak i one Hanibala i Cezara, neće dopustiti da naša mala, ali drevna nacija nestane”.

Prava prednost

Sin i otac su bili na radikalno različitim političkim stanovištima. Asslan je prigovorio ocu da je izgubio dostojanstvo, a otac odgovorio: “Dostojanstvo? Naša mornarica ima stotinu ljudi, policija dvije hiljade; imamo ukupno četiri patrolna broda i dva tenka, sve je isporučila Italija, kao i ostatak našeg obrambenog arsenala i osoblja za obuku. Možda si to zaboravio, ili možda ne uzimaš u obzir ovu osnovnu računicu kada procjenjuješ dostojanstvo. Jesi li razmišljao o veličini Italije dok gledaš kartu? Jesi li uopće razmišljao o tome da, čak i u malo vjerojatnom slučaju pobjede nad Italijom, iza Mussolinija stoji Hitler? Zahtijeva li dostojanstvo o kojem govoriš da u klanicu pošaljemo posljednjih stotinu ljudi koje imamo, a onda se predamo, kako bismo pretrpjeli istu sudbinu, ali s malo više krvi na rukama?”

“Koja je onda svrha imati suverenu državu”, pitao je Asslan. “Koja je svrha slaviti albanski ponos, veličinu naše nacije, ljepotu našeg jezika, kad se moramo oslanjati na nekog drugog da ih održi? Koja je svrha što smo napustili carstvo?”, odgovorio je otac i zaključio: “Postoje nacije u svijetu koje stvaraju povijest. Mi nismo jedna od njih, sine moj. Što se nas tiče, mi samo moramo trpjeti.” Na Asslanovo pitanje koji ga otrov pokreće, otac je nepokolebljivo odgovorio: “Radio sam za Carstvo. Radio sam za suverenu državu Albaniju. Radio sam za kralja. Kad je kralj odlučio brinuti se za svoju ženu umjesto za zemlju, radio sam za privremenu vladu. Sad radim za Mussolinija i za Ciana”: za sve političke sisteme koji definiraju XX stoljeće.

Ministar Xhafer Ypi je 1940. poginuo na dužnosti, od grčke bombe. Lemanini roditelji više nisu mogli tražiti dozvolu za ulazak u Albaniju od Albanije, nego od Italije. Lea je u naročito zahtjevnoj istrazi otkrila da su postojale dvije Leman: jedna realna i druga imaginarna.

“Ne morate misliti da dolazite samo iz jednog mjesta. Imati više porijekla je prava prednost. Francuzi su opsjednuti svojom domovinom, patrijom, ne prestaju to ponavljati, ali mi imamo sreću da ih imamo mnogo. Kao što neko može imati mnogo djece i svu jednako voljeti, tako se može voljeti mnogo zemalja i mnogo naroda. To je blagoslov, a ne prokletstvo.”

Poruka knjige “Bez dostojanstva” je: optimizam je naša moralna obveza. Mislim da je odlično imati zadatak, jer znači - ima još života, i drugo: sada, kad nam svi sve farbaju u crno i obilato nas zasipaju lažima, izopačenošću, bombama i dronovima, jedino što nas može spasiti je optimizam.