ČITANJE (U)SEBI: Krećem se u pravcu pješčanih oluja

”Tehnike disanja”, Pavle Banjac, Raštan izdavaštvo, 2023.

Pavle Banjac u svojoj pjesničkoj knjizi “Tehnike disanja” traga za utočištem, onim nužnim mikroprostorom za osluškivanje sebe, koje će u dominantnoj buci i bijesu našeg vremena postati prilika da se bar na trenutak zastane. Odnosno, pokuša isključiti iz struja koje nas usmjeravaju uvijek u istu matricu digitaliziranog potrošačkog militarizma, koji ne ostavlja prostora da budemo bilo šta drugo osim zombizirani polusubjekt koji izvršava svoju funkciju.

Prelazi, sjene i pukotine

Naspram te gotovo distopijske stvarnosti, u kojoj se od nas neprestano traži da budemo u pokretu, dostupni i uključeni, stoji snažna unutrašnja potreba da se sebe pokuša sagledati u nekoj statičnosti, uz tišinu, sa dovoljno vremena da se zaista udahne, osjeti ritam svog disanja. To nije nikakva banalna eskapistička zagledanost sa one strane, nego nužnost ovog trenutka koja se mora osvajati. Biti u prilici da misliš sebe, da se suočiš sa svim neugodnostima sumnje u bilo kakvu mogućnost konstitucije vlastitog subjekta danas, već je skretanje sa kolosijeka očekivanja, proboj one prve opne balona u kojem levitiramo. U tom smislu poezija ima u svom zaumnom receptoru istina onu rijetku mogućnost da iz pojavnog izuzima fleševe u kojima se, svedenim jezikom izraženo, zrcali cijeli niz isprepletenih perspektiva, koje stvarnost obuhvataju u njenoj punini. Dajući ne samo svijetlo i tamno, nego prije svega ono najvažnije, prelaze, sjene i pukotine, putem kojih se jasnije osjećaju sva podrhtavanja i treperenja, sve ono što nas raduje i uznemirava. Da bi to bilo moguće, potrebno je moći biti istovremeno prisutan i odsutan, znati se povući korak unazad, kako bi se izvan matrice moglo šire gledati.

Vratimo se sada knjizi “Tehnike disanja”, ona u svom izrazu ima nešto od te želje da se sve ono što nam lirski subjekt saopštava doživi kao stalno stajanje na razmeđi prisutnosti i odsutnosti. Sa jedne strane, to je mladalačka knjiga koja ima suštinski zadatak postavljanja početnih koordinata svog pogleda putem pjesme. Ali, to ni u kom smislu ne ograničava njene stilske domete. Dakle, Banjac u ovoj knjizi piše vrlo jasno, sa blagim zakrivljenjima koja unose u ovu poeziju pojmovni registar generacije kojoj autor pripada, a koja opet jesu suštinski primjeri distorziranog egzistiranja u planetarnom rasapu današnjice. U taksativnom nizanju slika, koje su najčešće statični kadrovi, prizori gradova, sjećanja, susreta, prijateljstava, ljubavi, autor nas suočava sa nemogućnošću bilo kakvog jasnog utemeljenja. Međutim, njegov lirski junak je u stalnoj potrazi za mogućnošću gdje se može sakriti. Dva su u tom smislu noseća stuba ove poezije: suočavanje sa djetinjstvom, pokušaj njegovog postavljanja na mjesto koje mu u sjećanju pripada, te nastojanje mladog čovjeka da se samorazumije u opštoj konfuziji okolnosti u kojima živimo. Evo kako je to u pjesmi “oldboj”: (…) Ne sjećam se kada sam zadnji put/Vidio podavnicu igračaka/Preko interneta kupujem akcione figure/Udovoljavam sedmogodišnjem sebi/Plašim se – svejedno mi je/; Da bismo u pjesmi “lekcija o pretakanju” došli do još potpunije slike koja to osjećanje obuhvata složenije: Imam sedam godina i vrijeme računam/Prema reprizama Sunđer Boba/Seoska kuća nema antenu/Roditelji objašnjavaju kako sumpor/Tjera moljce tokom pretakanja vina/; To je proces građenja bombe/Detoniraće za deset godina/Cijeli svijet postaće crvena pustinja/Krećem se u pravcu pješčanih oluja/;

Gradovi su pak, kao takođe važna tačka knjige Pavla Banjca, ono što sa jedne strane ograničava i guši, a sa druge privlači, ali istovremeno stvara i nelagodu. Pjesme koje govore o Prijedoru, kao rodnom gradu pjesnika, predstavljaju dosta poznatu postranzicionu sivu zonu onih naših sredina koje su se u poslijeratnom periodu počele sve više marginalizirati i gasiti. Odumrla su i posljednja velika industrijska postrojenja koja su bila nukleus života tih gradova, a ostala je apatična praznina, besperspektivnost koja onespokojava. Iz koje se na neki način želi izaći. To jeste mračnija strana knjige “Tehnike disanja”. U pjesmi “novi osvetnici” možemo pojmiti tu atmosferu: Moja sestra i alkohol postižu sporazum/Pet minuta mjesečno/Prijedorska zebra trpi ispade bijesa/; Mene vozi nježnije:/Romantični Hulk što ruši svijet/Glasovnim porukama/; Stižu ženama koje poznajem tek mjesec dana/Muškarcima na čet rumovima koje nikad neću upoznati/Na prvom jutarnjem prevozu susrećem i jedne i druge/; Cijenim da smo taj tip ličnosti što ostaje/Do kraja plejliste/; Da bi u pjesmi “dobro jutro ludvigu između dvije klupe” to bilo ovako izraženo: (…) Svako ko ovdje obećava završava kao obrnuta uno karta/Odbačena na auto-deponiji na putu za Brezičane/Neko će tu usput stati i dosuti gorivo/Neće razmišljati o ovome/Napolju je svijet a možda i nije/Maleni gradovi svuda podjednako nestaju/Svi to znaju ali moram se uvjeriti sam/;

Opozitno takvom doživljaju grada, ova knjiga donosi i potrebu za širinom, da se odbace svi nametnuti okviri. Da se izađe iz refreničnih ponavljanja naslijeđenih grešaka. Lirski subjekt je u kontinuiranoj želji da se utopi u nekom drugačijem prostoru, gdje pejzaži nisu uvijek kišoviti i sivi. Međutim, ništa nam ne garantuje da smo pomjeranjem pobjegli od onog čvora koji nismo raspetljali u sebi. Jer, kako glasi jedan stih, sve metropole su samo san. Ipak, poezija Pavla Banjca nas sa tom nestalnošću suočava na pjesnički suptilan način. Uvijek, kao što sam na početku istakao, insistirajući da se nađe pozicija onoga koji je izmješten. Otuda mnoge slike u ovoj knjizi jesu poput pogleda kroz jedan te isti prozor, pred kojim se smjenjuju dani u glavi jednog dječaka na pragu odraslosti.

Ono što jeste najvažnije u poeziji ovog pjesnika odnosi se prije svega na odustvo bilo kakve pretencioznosti. U kratkim rezovima, reduciranim stilskim sredstvima, Banjac pred čitaoca donosi melanholični intermeco jedne generacije koja traži svoje mjesto, često zbunjena, sa pripadajućim anksioznostima, socijalnim mrežama i svim izazovima koje postavlja raspomamljena sveprisutna digitalizacija. Pjesma “frankenštajnovo predgrađe” to dobro ilustruje: (…) Vodim se ritualima kao obuzeti sveštenik/Preskačem preko stepenica u parnim brojevima/Izbjegavam bolest/Ponavljanje istorije/ (…) U sjenci Frankenštajna/Kijevom fotkam autoportrete/Ne bojim se fotografije/Nije ovo zemlja američkih starosjedioca/Što šire mit o slikama koje jedu dušu/Ovaj grad je Frankenštajnovo čudovište/Generacijska trauma/Glavnom ulicom padaju golubovi/;

Tiha pobuna

Pjesnička knjiga “Tehnike disanja” Pavla Banjca, uz sve pripadajuće nesigurnosti i sumnje koje lirski subjekt ima pred onim što ga očekuje u vremenu opšte sterilnosti, samoće, nemogućnosti da se dopre do drugog, nije ni u kom smislu lišena izvjesne nade. Ona jeste svojevrsna tiha pobuna, koja se ogleda prije svega u onom što sam na samom početku ovog teksta označio kao potrebu da se nađe vlastiti mikrosvijet, u kojem se može čuti i osjetiti sebe. Upravo tu dolazi do izražaja ono što poezija može ponuditi kao trenutak predaha, izglobljavanje iz svake usiljenosti. Banjac u tom smislu uspijeva cijelim njenim tokom zadržati tu tanku nit koja nam omogućava da zakoračimo ka drugoj obali. Pjesma “svake noći poslije dva” je dobar primjer: Pjesnici čitaju poeziju/Nizvodno pored vatre/Čekaju klijanje mangolije/Smirenost i spokoj rađanja/Objašnjavaju ritmom ruku/I rada što postaje poezija/; Dok se u pjesmi “u rovinju sam čekao kraj ljeta” to postiže stilski iznimno iznijansirano: Prvi put sam spavao u čamcu/Na tvojim grudima/Ostrvu podignutom vještinom/Isprepletenih ruku/Plodovi smo naše zemlje/Krajem ljeta zakopaćemo miris jutra/Zaboraviti utjehu jeftinih tuna/;

“Tehnike disanja” Pavla Banjca pokazuju nam pjesnika koji ima dara za drugačije gledanje i traganja. Posrijedi je ujednačena knjiga, u kojoj nema pretjeranih viškova, ni velikih rezova, ali ima prepoznatljivog tona pogodnog za daljnja poetička razvijanja.