Kako je film “Naza” privukla svu pozornost izraelskih vlasti?

Ne sjećam se da sam vidjela zategnutije face sretnih dobitnika (ovdje je riječ o istraživačkim novinarima) kao 12. septembra ove godine, na dodjeli specijalne nagrade žirija venecijanskog filmskog festivala Mostra. Yuval Abraham (1995, Jerusalim) i Rachel Szor (1994, Jerusalim) su dobili specijalno odličje žirija za dokumentarni film “Naza” (u trajanju od 1h17), o Palestini danas. Njihov film je uvršten u službeni program u posljednjem trenutku, na dan otvaranja Festivala, a sutradan nakon objave u izraelskom listu Haaretz o odsustvu reakcije i ćutanju Benyamina Netanyahua o neposrednoj opasnosti masovnog napada Hamasa na Izrael, na što je bio upozoren prije 7. oktobra. “Naza” je privukla svu pozornost izraelskih vlasti, jer su sadržaj i poruka dokumentarnog filma u totalnoj suprotnosti sa narativom izraelske vlade.

Popis meta

To je i jedini dokumentarni film koji je prikazan na Mostri 2026. A na IMDb (Internet Movie Data base), svjetskoj bazi podataka o filmu, stoji da nikada u povijesti nije zabilježeno da su ovacije, aplauz gledateljā na nogama, na nekom velikom filmskom festivalu, trajale 24 minute i 30 sekundi, kao za ovaj film.

“Naza” je naknadno odabrana za Filmski festival u San Sebastianu, a biće prikazana i u glavnom programu Filmskog festivala u New Yorku.

Autori “Naze”, Yuval Abraham i Rachel Szor, nagrađeni su Oscarom 2025. za film “No Other Land”, Nema druge zemlje, o kojem je Oslobođenje već pisalo. Ovaj dokumentarac je predstavio svakodnevni život Palestinaca u dijelu okupirane Zapadne obale, koji se suočavaju sa rušenjem svojih domova i napadima izraelskih doseljenika.

Naslov filma “Naza” je akronim kojeg koristi izraelska vojska Tsahal, od nezek agavi, (hebrejski: נזק אגבי), a prevodi se sa koletaralna šteta. Kako je iz sinopsisa prenio The Gardian, to je broj potencijalnih civilnih žrtava koje je izračunala umjetna inteligencija, a prilikom uklanjanja neke, u izraleskim očima, legalne mete, npr. člana Hamasa. Jedan od učesnika u filmu spominje odobrenje za do 500 civilnih žrtava, kako bi se eliminirao jedan pripadnik Hamasa. Tu tvrdnju - jednu od najozbiljnijih u dokumentarcu - izraelska vojska osporava. Osjećaj zaprepaštenja ne izaziva samo cifra, nego spoznaja da se takav broj može uklopiti u neki plan, u okvir, provesti kroz lanac odobravanja i na kraju djelovati potpuno apstraktno onima koji nikada neće vidjeti tijela.

Sustav radi na temelju vojnog programa umjetne inteligencija Lavender (lavanda), koji uz pomoć algoritama automatizira identifikaciju meta. Naza su bebe, djeca, bez razlike, nije u pitanju.

Film su producirali The Guardian i britanski redatelj Jonathan Glazer, u suradnji sa +972 Magazineom, nezavisnim internet portalom, kojeg je formirala skupina izraelskih i palestinskih novinara. Glazer je dobitnik Grand Prix na Cannesu, Césara i dva Oscara za film “Zona interesa”, o nacističkom komandantu Rudolfu Hössu, i kući u kojoj je sa familijom živio i uživao, u neposrednoj blizini koncentracijskog logora Auschwitz, gdje je bio u službi. Glazer je producent i filma “Glas Hind Rajab”, o posljednjim trenucima petogodišnje palestinske djevojčice Hind Rajab, koja se u pucnjavi sklonila u automobil, gdje su je izraleski vojnici ubili, 29. januara 2024. Ovaj film je drugi na ljestvici po trajanju ovacija gledateljā na festivalima, odmah iza “Naze”. Muziku je skladala Micachu, britanska autorica muzike za film “Zona interesa”.

U mojim očima je nepristojno zadirati u takve podatke, ali je ovdje nužno istaći, zbog angažmana: Johnatan Glazer je Židov, kao i Micachau. Postoje tumačenja da je “Naza” britanski film, zbog producenata i autorice muzike, ali u njemu je sve izraelsko. Tema, redatelji, akteri i strahota, samo je kolateralna šteta palestinska. Prilikom predstavljanja filma u Veneciji, jedan od producenata, James Wilson, istakao je temeljnu razliku između židovskog identiteta i postupaka izraelske vlade.

U “Nazi” 24 anonimna svjedoka, izraleski vojnici i obavještajci, na krovovima Tel Aviva, noću i tajno, opisuju izraelske metodične vojne i tehnološke procedure nadzora, napadā na daljinu i ubijanja u Gazi. Da bi ih zaštitili i sačuvali njihovu anonimnost, redatelji su lica i glasove sugovornika izmijenili uz pomoć digitalne tehnologije. Upitani opisuju i automatiziranu obradu podataka: Lavender je naveden kao sustav umjetne inteligencije za sastavljanje popisa meta, program Homeland služi sa prisluškivanje telefonskih razgovora, a procedura Where’s Daddy je osmišljena za lociranje osumnjičenih putem komunikacije sa njihovim bliskim suradnicima. To bih uporedila sa potezima u svakodnevnom, banalnom, civilnom životu, kao kad turisti traže na google maps dobro ocijenjen restoran ili najbolju teretanu.

Svjedoci navode da se očekivani broj civilnih žrtava priopćava kao standardni dio operativnih postupaka: prednost se daje noćnim zračnim napadima na privatna mjesta stanovanja, uz prethodno prihvaćanje određenih kvota civilnih žrtava - približno 20 za mete nižeg ranga, i do 10 puta više za visokopozicionirane osobe. Prenešeno je da sustav Lavender ima stopu pogreške veću od 15%, što dovodi do smrtnog stradanja civila, a da pri tome vojna meta ne mora biti pogođena. Nekoliko sugovornika je istaklo da sustav daje prednost broju pogođenih meta nauštrb preciznosti, posebno evocirajući zonu uništenja, u kojoj se svaka prisutnost, uključujući i mlado biće, zalutalo u to područje, smatra legitimnim ciljem.

Svjedoci govore o snajperistima koji automatski naciljaju svakog civila, koji se, u potrazi za hranom, udalji iz hodnika za humanitarnu pomoć, kojeg je ograničio Izrael. “Je li to masovno ubijanje?”, pitao je redatelj u filmu, nakon što mu je vojnik objasnio situaciju, služeći se osobito zornim crtežom. Vojnik je za odgovor klimnuo glavom, nesposoban prisjetiti se broja civila koje je smaknuo. Neki od njih opisuju da ih to iskustvo ponekad podsjeća na video-igricu. Na pitanje da li takva praksa predstavlja genocid, dva svjedoka eksplicitno upotrijebe taj izraz. Storija filma teče naizmjenično između isječaka intervjuā i govorā Benyamina Netanyahua, utemeljenih na vjerskoj retorici o dobru i zlu, isječka iz filma “Holokaust” (1985) Claudea Lanzmanna, snimljenog u Tel Avivu, i video-zapisā koje su palestinski građani snimili mobitelima nakon bombardovanja, dokumentirajući posljedice na terenu.

Film je u Izraelu izazvao tsunami. Dnevni list Yediot Aharonot, Ministarstvo vanjskih poslova, glasnogovornik Tsahala i Nacionalni odjel za komunikacije vode ubrzane rasprave o organiziranju medijske protuofanzive. Kako ističe portal Yediota, ovaj put se Izrael ne može žaliti na neprijateljske medije, jer su dokumentarni film snimili Izraelci, a u njemu svjedoče ljudi za koje se navodi da su sudjelovali u operacijama ubijanja. Ministar za kulturu i sport Miki Zohar je najavio da će hitno zahtijevati oduzimanje izraelskog državljanstva autorima zbog “kršenja dužnosti odanosti državi i suradnje sa neprijateljem. Htjeli su dobiti aplauze antisemita cijelog svijeta, a to je izdaja države”.

“Vi ste sramota i izvor poniženja za cijeli izraleski narod. Odlazite!”, objavio je na platformi X ministar državne sigurnosti, iz redova ekstremne desnice, Itamar Ben Gvir. “Siguran sam da će vas vaši prijatelji, a naši neprijatelji, Hamas u Gazi, dočekati raširenih ruku!”

Zakon u Izraelu predviđa mogućnost oduzimanja državljanstva, mada se ta klauzula rijetko primijenjuje. Vrhovni sud je 2022. potvrdio ovlast države da pojedincima, koji nisu lojalni državi, oduzme državljanstvo. Zakon je 2023. proširen i obuhvaća i osobe osuđene za terorizam. Postupak predviđa zahtjev ministra unutarnjih poslova, odobrenje ministra pravosuđa i sudsku potvrdu.

Lijevo orijentirani Haaretz ističe ključ situacije: skoro niko u Izraelu nije gledao film. Kritičarka Nirit Anderman nabraja uvrede i prijetnje na račun filma, koje bujaju na društvenim mrežama: “Odjednom se Izraelci zanimaju za umjetnost. Odjednom im je važno iznijeti svoje mišljenje. Odjednom u njima dokumentarni film budi takve emocije, a film u Izraelu nije prikazan. Ako su iznešeni navodi lažni, ili iskrivljeni, treba ih opovrgnuti. Ako su istiniti, onda je problem daleko ozbiljniji od filma.”

Izraelska vojska se brani kategoričkim odbacivanjem optužbi prema kojima sprovodi masovna ubojstva civilnog stanovništva u Gazi. Dokumentarac je objavljen u najgorem trenutku za vladu Netanyahua: ne samo sutradan nakon što je Haaretz otkrio podatke da je premier Netanyahu u više navrata bio upozoren na operaciju velikih razmjera protiv Izraela, i nije reagirao, nego i nekoliko tjedana uoči parlamentarnih izbora u Izraelu. Usput, ovih dana je Itamar Ben Gvir, u kampanji za parlamentarne izbore, predstavio plan za evakuaciju Pojasa Gaze. Skupa sa Israelom Katzom, ministrom obrane, uvjerava da je Država Izrael spremna iseliti Palestince van Pojasa Gaze, pod uvjetom da im SAD daju odobrenje. Prisilno raseljavanje stanovništva prema međunarodnom pravu predstavlja ratni zločin.

Rat kojeg Izrael vodi u Pojasu Gaze, započet kao odgovor na smrtonosne napade Hamasa na izraelskom teritoriju, sa 1.200 poginulih i 251 taocem, proizveo je - prema podacima Ministarstva zdravstva tog teritorija pod kontrolom islamističkog pokreta - više od 73.000 smrtna slučaja. Organizacija ujedinjenih naroda ove podatke smatra pouzdanim i vjerodostojnim.

Le Monde je prenio da B’Tselem, izraelski informacijski centar za ljudska prava na okupiranim područjima, često na meti napada desnice i krajnje desnice u Izraelu, ocjenjuje da je u Izraelu najveći problem ravnodušnost. Najnovija istraživanja B’Tselema, o djeci koju je vojska ubila na Zapadnoj obali, gotovo da nisu privukla pozornost domaće javnosti, za razliku od snimaka maloljetnika ranjenih vatrenim oružjem, kojima je namjerno uskraćena liječnička skrb, koji su imali ogroman odjek u svijetu.

“99% Izraelaca iznose da ne žive u režimu apartheida, što je, svojstvo, priroda apartheida: maskira realnost političke situacije, čineći je neuočljivom, neprimjetnom”, izjavila je Yuli Novak, izvršna direktorica B’Tselema. To se može povezati sa izjavom redatelja “Naze”, Yvala Abrahama, koji je na dodjeli specijalne nagrade žirija venecijanske Mostre, rekao: “Sve je smišljeno tako da ne gledamo stvarnosti u oči.”

Aktivistica i direktorica B’Tselema Yuli Novak se ipak nada da će se njena zemlja jednog dana promijeniti: “Povijest obiluje primjerima režimā i političkih sustava koji su ulagali ogromne napore da bi svoje stanovništvo indoktrinirali rasizmom, militarizmom, nasiljem i fašizmom. A s vremenom su se promijenili.” Prema njenim riječima, to ovisi o tome hoće li međunarodna zajednica radikalno promijeniti svoj stav: “Međunarodna zajednica nije suočena sa privremenom krizom. Suočena je sa režimom apartheida koji primijenjuje mehanizme ubrzanog istrebljenja u sklopu kolonijalnog projekta.”

Izraleski redatelj Naval Lapid, dobitnik Zlatnog medvjeda u Berlinu, čiji su filmovi prikazani na SFF-u i čiji je bio rado viđen gost, nakon što je vidio film “Naza”, za Le Figaro je izjavio: “To su dobri ljudi, koji govore odmjerenim tonom, nisu vojnici žedni borbe. Slušajući ih, shvatamo da zvjerstva nisu počinili ekstremisti. ‘Naza’ usmjerava svjetlo tamo gdje treba.” S druge strane, svjedoci - izraleski učesnici ovog ratovanja, u filmu se ne predstavljaju kao junaci, nekoliko njih se opisuju kao “mali kotači”, karike u lancu. Redatelji su naglasili da je njihova namjera bila istražiti politike, zapovijedanje, usvojene prakse i logiku koje djelo čine mogućim, izvršivim, umjesto da se usredotoče na nekoliko izdvojenih zločina, koji bi se mogli pripisati devijantnim vojnicima.

U šta nas je ukrcala umjetna inteligencija? U sumrak civilizacije koja zna koliko djece može stradati i uprkos tome odluči da je brojka – prihvatljiva. Je li umjetna inteligencija neutralna? Njen algoritam ne poznaje dječiji strah, muku majke koja gleda stradale sinove, ni prazninu koja se naseli tamo gdje je nestala familija. Umjetna inteligencija zna samo za podatke kojima je hrane, cilj koji joj zadaju i prag kojeg ljudi prihvate.

Ovacije publike u Veneciji, nažalost, neće spasiti nikoga, ni pokrenuti istragu, ni spriječiti isporuku oružja, ni uprijeti prstom na izvođača radova. Neće vratiti ime onom koji je sveden na akronim. Trajanje aplauza ne odvraća pozornost od tišine koju film nameće: “Naza” nije samo Gaza. Film nije izrekao presudu. Iznio je činjenice o univerzalnoj birokraciji, o kojoj smo čuli na suđenjima za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu: optuženi su u nedogled ponavljali da su bili beznačajni kotačići u lancu odlučivanja, da nisu mogli utjecati ni na šta, da nisu odgovorni i onda ni krivi. Umjetna inteligencija Thasala prikuplja podatke, druga instanca potvrđuje imena, treći program prati telefonske pozive, četvrta instanca prosljeđuje preporuku, peta – pritisne dugme. Na kraju lanca ljudi ni kuće više nema.

Tema filma je moderno tehnološko društvo u kojem živimo, koje je, uvjereno da, djelujući radi vlastite sigurnosti, ima pravo sprovoditi smrt, kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Ma koliko to užasno izgledalo, škandal ovog filma nije ekstremno nasilje, nego modernizacija. Izvan sukoba, rata i ubijenih, “Naza” postavlja pitanje šta se događa sa nama, sa ljudima, kad tehnologija pretvara živote u varijable jednačine umjetne inteligencije.

Novinar Maxime Birken iz Huffington Posta, koji je vidio film, prenosi: “Pojedinosti o metodama koje koriste izraelska vojska i vlada, kako ih opisuju oni koji su svemu tome svjedočili iz neposredne blizine – usmjeravaju svjetlo na vješto orkestriranu kampanju izraelske države sa ciljem oslobađanja od odgovornosti. Kad se žrtve dehumaniziraju primjenom umjetne inteligencije, bespilotnih letjelica i snajperske paljbe sa velike udaljenosti, emocionalna distanciranost koju pokazuju pojedini svjedoci postaje razumljiva. Oni koji provode te akcije uvjereni su da vode pravednu borbu. Neki čak priznaju da im je ubijanje nedužnih civila pružalo osjećaj zadovoljstva, pa čak i zabave.” Jedan sugovornik u filmu kaže: “Ja izvršavam zapovijed.” Drugi je dodao: “Nije nam dozvoljeno imati grižnju savjesti.” Pilot drona: “Moja uloga je tehnička, nemam nikakvih moralnih dvojbi.”

Birken opisuje da film pomno prikazuje kako je izraelska država prodrla u živote Palestinaca uspostavljanjem ogromne mreže telefonskog nadzora. Snimke nadzora se nikada ne prikazuju, a autori filma, da bi ilustrirali 24 svjedočanstva, pred gledatelja postavljaju ogledalo - prizore stanovnika Tel Aviva, koji kod kuće obavljaju svoje svakodnevne aktivnosti: joga, fiskultura, zabave, pranje rublja, kuhanje, drijemanje... Sve se odvija uz pozadinu TV ekranā, koji neprestano prikazuju snimke od 7. oktobra. Banalna svakodnevnica u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću u Gazi, udaljenoj 60-ak km, gdje stanovnici stradaju pod bombama i napadima. A to tako podsjeća na Glazerovu “Zonu interesa”, gdje familija Rudolfa Hössa vodi idiličan život na pedalj od koncentracijskog logora Auschwitz.

Masovni nadzor

Skupina autora na sajtu Mondafrique zaključuje: “Bilo bi utješno posmatrati Gazu kao monstruoznu iznimku. To bi bila greška. Tehnologija masovnog nadzora, objedinjavanje podataka i algoritamske podrške pri odabiru ciljeva već oblikuju budućnost ratovanja. Stručnjaci upozoravaju da njihova primjena nosi rizik uspostave trajnih normi, osim ako se ne uvedu politički, pravni i operativni zaštitni mehanizmi za ograničavanje njihove upotrebe. Ono što se danas testira na opkoljenom teritoriju, sutra bi se moglo prodavati, izvoziti, oponašati i usavršavati drugdje. Gaza nije samo poprište katastrofe. Ona bi mogla postati laboratorij za globalnu doktrinu: ubijati brže, u većim razmjerama, uz olakšanu savijest – jer je stroj pripremio slučaj.”

Nije objavljeno kad će početi prikazivanje “Naze”, bilo gdje u svijetu. Vjerujem da je sam čin projiciranja ovog filma ogromna hrabrost. Francesca Albanese, od maja 2022. specijalna izvjestiteljica OUN-a za okupirana palestinska područja, povodom prikazivanja filma je izjavila: “Onog trenutka kad neprijatelj prepozna tvoju bol, prestaje biti neprijatelj.” Kako to utješno zvuči.

Završavajući ovaj tekst, upitala sam umjetnu inteligenciju koja je sudbina filma “Naza”. Odgovorila mi je: “Sudbina britanskog filma ‘Naza’ u režiji izraleskih novinara Yuvala Abrahama i Rachel Szor, visi između ogromnog međunarodnog trijumfa i političke oluje rijetko viđenog intenziteta u Izraelu.”