Gala spektakl u Splitu sa morem emocija: Dalmacija u mom oku

Gala spektakl u Splitu: izložba “Sub specie lucis – Emanuel Vidović/Zvonimir Mihanović”. Na svečanom otvorenju cijeli Split. More emocija. Pjesma: “O divne Dalmacije, zaboravit je nikad neću ja”. Sve do 29. ovog mjeseca Splićani i gosti ovog predivnog grada mogu uživati u vrhunskim djelima slikara Emanuela Vidovića i Zvonimira Mihanovića.

Proslavili su ih motivi jadranskog plavetnila, slike s mirisima, bojama, štimungom Dalmacije i Mediterana. Umjetnici različih generacija i načina promišljanja umjetnosti. Razdvaja ih stoljeće, spaja Dalmacija, konstatiraju mediji.

U umjetnikovom ateljeu

Emanuel Vidović (Split, 1870–1953) školuje se u Veneciji i Milanu, u Splitu nastavnik u gimnaziji i Obrtničkoj školi gdje odgaja veliki broj slikara, jedan od osnivača umjetničkog društva “Marulić”, slikar rodnog Splita i Trogira za kojeg je, kako se tvrdi, sudbonosan bio susret s Venecijom.

Split zna što je pravi art i zna kako se sjećati. U Splitu djeluje Galerija Emanuela Vidovića, Velika nagrada najdugovječnije i najveće lokalne izložbe Splitskog salona nazvana je po ovom velikom umjetniku, u Splitu postoji i Likovna udruga “Emanuel Vidović” koja okuplja slikare amatere.

Zvonimir Mihanović (Sitno Donje, kod Splita, 1946) diplomira slikarstvo na Akademiji u Parizu, gdje ga u orbitu međunarodne slave lansira nagrada za najboljeg mladog umjetnika na pariškom Jesenjem salonu 1978. U vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, aktivno sudjeluje u obrani zemlje. Nakon što godinama živi i radi u Parizu i New Yorku, vraća se u Split. Mihanovićeve slike obožavaju ljubitelji umjetnosti i kolekcionari diljem svijeta, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama.

U povodu aktualne splitske izložbe Mihanović je ispričao da je još kao šestogodišnji dječak upoznao Vidovića i bio u umjetnikovom ateljeu jer je živio u blizini. Taj susret, kaže, nikada neće zaboraviti. Pripreme za ovu nezaboravnu izložbu trajale su dvije godine, u postavu je 36 djela. Organizator izložbe je Muzej grada Splita. Autor koncepcije izložbe, jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesničara umjetnosti Josip Belamarić govori samo za čitatelje Oslobođenja.

Gospodine Belamarić, jeste li očekivali toliki interes Splićana na otvorenju izložbe u splitskoj Staroj gradskoj vijećnici? Što je, po Vašem mišljenju, razlog tako velikog zanimanja?

- Velik interes svakako me raduje i ne bih rekao da me iznenadio. Mislim da su se ovdje susrele dvije stvari koje su Splićanima posebno bliske: prepoznatljivost vlastitog prostora i mogućnost da ga vide novim očima. Vidović i Mihanović slikaju ono što nam se čini poznatim – more, luke, barke, rive, kamen, horizonte – ali ni jedan ni drugi ne slika samo prizor. Krajolik kod obojice postaje sredstvo za izražavanje unutarnjeg stanja. Možda je upravo zato ova izložba ljudima zanimljiva. Dok govori o dvojici slikara, nego na neki način govori i o nama. U njihovim slikama prepoznajemo vlastiti Mediteran, ali i vlastita sjećanja, melankoliju, tišinu i potrebu za mirom.

Izložba se već smatra splitskim kulturnim događajem sezone. Jeste li takvo priznanje očekivali?

- Ne bih sebi dopustio da unaprijed očekujem takvu ocjenu. Svaka izložba tek u susretu s publikom dobiva svoj pravi život. Ono što mi je bilo važno jest da izložba ne ostane samo usporedba dvojice slikara, nego da otvori pitanje kontinuiteta mediteranskog senzibiliteta u hrvatskom slikarstvu. Ako je publika osjetila da između Vidovića i Mihanovića postoji razgovor koji nadilazi razliku od gotovo stotinu godina, onda je izložba ostvarila ono čemu sam se nadao.

Naziv izložbe je “Sub specie lucis”. Kako ste se odlučili za ovakav naziv, je li to možda parafraza Sponozine rečenice Sub specie aeternitatis, sa stajališta vječnosti, univerzalosti?

- Naslov Sub specie lucis, pod vidom svjetlosti, došao je iz same logike izložbe. Naravno, u njemu postoji asocijacija na sub specie aeternitatis, koju spominjete, dakle na promatranje stvari pod vidom vječnosti, ali meni je bilo važnije ono što se događa unutar samih slika. Kod Vidovića i Mihanovića svjetlo je unutarnji zakon slike. Oba puta vode prema istome, prema svjetlu koje više nije samo fizikalna pojava, nego način gledanja mora, kamena i sjećanja pod vidom vječnosti.

Kako ste došli na ideju o izložbi koja će spojiti naizgled nespojive slikare Emanuela Vidovića i Zvonimira Mihanovića?

- Privukla me baš činjenica da su naizgled nespojivi. Nisam želio tražiti umjetne sličnosti između njih, niti dokazivati nekakav izravan utjecaj. Naprotiv, htio sam pokazati što se događa kada se jedan umjetnik postavi uz drugoga upravo zato što ih nešto bitno povezuje, makar se njihove slikarske poetike i tehnike snažno razdvajaju. Vidović je brz, ponekad gotovo grozničav; Mihanović radi sporo, gotovo presporo. Ali obojica se vraćaju istom zavičajnom izvoru – moru, svjetlu i mediteranskom krajoliku. Zato sam ih želio staviti u dijalog, a ne u hijerarhiju.

Slikar Vlaho Bukovac govorio je o značaju mediteranskog svjetla u svom stvaralaštvu, filmski redatelj Ingmar Bergman da ne snima kamerom nego svjetlom. Kako Vi vidite ulogu svjetla Mediterana u djelima Vidovića i Mihanovića?

- Kod obojice je svjetlo mnogo više od optičkog fenomena. Ono je način mišljenja slike. Vidović do njega dolazi kroz polusjenu, sumrak, maglu i tmurne dane. Kod njega se granice predmeta postupno rastvaraju i stvari kao da gube svoju čvrstinu. Mihanović čini gotovo suprotno. On bira idealno jutro ili kasno poslijepodne, bez oluje i vjetra, i preciznošću zaustavlja prizor. Kod njega svjetlost djeluje kao da dolazi iznutra. Jedan, dakle, rastvara vrijeme, a drugi ga zaustavlja. Ali obojica žele postići nešto što je izvan samog prizora: stanje tišine, trajanja i unutarnje sabranosti.

Što je to što najviše spaja Vidovića i Mihanovića u njihovom promišljanju umjetnosti?

- Najviše ih spaja činjenica da krajolik kod njih nije cilj sam po sebi. More, brod, luka ili obala nisu samo motivi koje treba vjerno prikazati. Oni su posude za unutarnje stanje. Vidovićevo more je njegova anima, skriveno i gotovo sramežljivo ja, koje se pokazuje u polusjeni. Mihanovićevo more je – raspoloženje. To je, zapravo, ista misao izražena dvama posve različitim slikarskim jezicima. Zato bih rekao da obojica, svaki na svoj način, slikaju manje ono što oko vidi, a više ono što ostaje nakon gledanja – sjećanje, tišinu, čežnju i osjećaj trajanja.

Cilj izložbe jest promovirati kontinuitet domaće slikarske tradicije i potaknuti novo razumijevanje zavičajne baštine. Imaju li Vidović i Mihanović nastavljače na suvremenoj likovnoj sceni Splita i Hrvatske?

- Mislim da je važno riječ kontinuitet ne shvatiti kao niz izravnih nasljednika, koji preuzimaju tuđi stil. Ne govorim o tome da nakon Vidovića dolazi Mihanović, a nakon njega netko treći. Govorim o kontinuitetu senzibiliteta.

Ljepota nije uvijek bezazlena

Od početka 20. stoljeća do danas možemo pratiti različite stilove, ali ispod tih brojnih stilskih odrednica može opstajati nešto mnogo trajnije, određeni odnos prema Mediteranu, prema svjetlu, prostoru, sjećanju i zavičaju. Zato bih prije govorio o mogućim nastavljačima jednog pogleda na svijet, nego o učenicima ili sljedbenicima. Izložba upravo želi pokazati da slikarska tradicija može trajati i onda kada se njezini jezici radikalno promijene.

Slažete li se sa stajalištem da ljepota pruža utjehu zato što je neškodljiva? Ne prijeti da će vas ubiti niti je uzrok patnji, kako kaže Brodski.

- Ne bih ljepotu nazvao neškodljivom. Prava ljepota nije uvijek udobna i bezazlena. Ona nas može suočiti s prolaznošću, vlastitim sjećanjima, gubitkom i činjenicom da ništa što gledamo nije trajno. Ali možda upravo zato umjetnost ima svoju utješnu snagu. U svijetu koji je sve glasniji, sve brži i nesigurniji, slika nam može ponuditi prostor tišine, kao mogućnost da u takvom svijetu i takvoj stvarnosti preživimo bez tjeskobe. U tome vidim i posebnu snagu ovih dvojice slikara. Njihove slike podsjećaju da ljepota još uvijek ima pravo postojati bez objašnjenja i da u čovjeku postoji potreba za mirom, skladom i nečim što nadilazi trenutak.

Koja djela Vidovića i Mihanovića biste posebno izdvojili i zbog čega?

- Oh, većina slika koje smo izložili. Možda Vidovićev “Sunčani poljubac” i “Vranjic”, slikan za don Franu Bulića, ali i “panorame” Starog Splita i Splitske luke iz kasnijeg razdoblja. Kod Mihanovića možda “Posljednjeg salbunjera” i “Svićarice”, koje gotovo paradigmatski prikazuju njegov odnos prema tišini i svjetlu.

Na izložbi ste premijerno pokazali i dosad nepoznata djela iz privatnih kolekcija, kako ste došli do ovih kolekcionara?

- Ono što mogu reći jest da je izložba ostvarena zahvaljujući velikom povjerenju privatnih vlasnika i institucija. Vidovićeva djela posudile su, među ostalima, Zbirka Čikeš, Zbirka Roglić, Zbirka Slade Šilović i Kolekcija Vugrinec, uz više muzejskih institucija, dok su za Mihanovićeva djela otvorena brojna privatna vlasništva diljem Europe. Takva spremnost na posudbu zapravo je jedan od najvažnijih uvjeta da se ovakav dijalog uopće mogao ostvariti.

Obitelj Vidović bila je prisutna na otvorenju izložbe. Što su Vam rekli?

- Mogu reći da je prisutnost obitelji Vidović na otvorenju imala posebnu simboličku težinu. Ova izložba nije zamišljena kao puka povijesnoumjetnička rekonstrukcija. Shvatili su da izložba pokušava pokazati kako Vidovićevo slikarstvo i danas razgovara sa suvremenim umjetnikom i suvremenim gledateljem.

Planirate li nove izložbe, o kojoj izložbi možda sanjate?

- Ako bih govorio o onome o čemu sanjam, onda su to izložbe koje ne bi samo slagale umjetnike jedne uz druge, nego bi između njih otvorile stvarni razgovor. To je ono što mi je bilo najzanimljivije i u ovoj izložbi. Ne tražiti sličnosti pod svaku cijenu, nego pustiti da se kroz razliku pokaže nešto dublje i trajnije. Volio bih nastaviti upravo s takvim izložbenim susretima – onima koji suvremenom gledatelju omogućuju da u umjetnosti prošlosti ne vidi samo prošlost, nego i nešto živo, još uvijek sposobno govoriti o nama. Mislim da Muzej grada Splita ozbiljno kani ići u tom smjeru.