Strašan san
Pokušavam sebi objasniti, ne tražeći ničiju pomoć, otkud sinoć ja u takvom snu?
Ima već neko vrijeme, godine su u pitanju, da me stomak zna mučiti i namučiti. Neću vas zamarati odlascima doktorima, pregledima, dijagnozama i terapijama. Uglavnom, zaboli pa boli neko vrijeme, duže ili kraće, pa prestane. Juče imao baš težak dan, boli i ne prestaje. Legnem i nekako zaspem, kad eto sna.
A zna se, san je kao mašta, sve ti može omogućiti. I da se nađem u Alibabinoj pećini, oko mene sve samo blago, i da poletim, ruke mi kao krila i letim kao ptica. Koliko sam samo puta, a uvijek je taj let bio iznad Sarajeva. Treba samo da nađem mjesto, neku visinsku tačku, u snu je to, uglavnom, bila Čokra, vidikovac iznad grada, a u podnožju Trebevića. Samo tako stanem, sa nešto straha bacim se u ponor i lakoćom ptice uzdignem se iznad poznate kotline. Nekad je razlog takvom snu radoznalost i želja za užitkom, a nekad mi znao poslužiti kao bjekstvo od progona. Neko me proganja i stalno mi za petama, ne mogu pobjeći sve dok se ne vinem nebu pod oblake, gdje nestaje neko ko me progoni.
Lako je biti u takvom snu gdje duša uživa. A bilo ih je još ihihi: od snova koji su me vraćali u školske klupe, u najljepše doba studija, do onih u kojima bi se pojavila Ona, nisam joj uspio ništa reći na javi, nikada i nigdje, a toliko puta sam je sreo i osjetio ono čudno uzbuđenje i radost kakvu izaziva zaljubljenost. Mlad, neiskusan, uplašen, tražio sam i čeznuo za prilikom da je vidim... a kad sam je vidio, ništa, samo knedla u grlu i čudna opijenost. U snu, eee, u snu je već sve to drugačije, sa određenim snovima vladaš kao režiser sa glumcima i scenom. I onda možeš i reći i uraditi sve što na javi nisi smio ni umio.
Eh, ti slatki snovi!
A ima ih opet punih drame, straha, tjeskobe i grijeha raznih. To su oni snovi poslije kojih ustaješ nekako težak i još neko vrijeme struje tvojim mozgom i nikako da ih otjeraš.
Kao kad sam sanjao sopstvenu smrt i kovčeg u kojem ležim. U nekoj auli, gdje prigušeno svjetlo pada na taj kovčeg s kojim će uskoro nestati i trag mog postojanja na zemlji.
Ili... na nekom sam nasipu koji dijeli život od smrti. Kad krenem niz strminu, mogu još jedino da se pozdravim sa životom, to su moji posljednji koraci iza kojih ostaju tamo negdje grad, ljudi, drveće, život.
A sinoćnji san s kojim sam počeo?
Ovako ja to sebi tumačim. Biće da me stomak i dalje neprestano bolio i ja sam se domislio kako se tog bola riješiti. Znam ja za zemlje gdje je dozvoljena eutanazija, dobrovoljni odlazak sa ovog svijeta, ali san se ne odvija ni u Švajcarskoj ni u Holandiji, nego evo me u nekoj prostoriji ambulantnog tipa gdje se govori mojim jezikom. Za stolom sjedi gospođa u bijelom mantilu, oficijelno ljubazna i nije joj ništa ni novo ni neobično kad se kaže kao što sam ja rekao: “Došao sam na eutanaziju”.
Pogledala me sa dosta empatije, uzela papir i olovku i počela sa pitanjima:
“Ime i prezime?”
“Imate li neki dokument?”
Zadovoljio sam njenu službenu radoznalost, ona je sve što je trebala i kako je trebala zapisala i pružila mi taj papir:
“Ovdje se potpišite”.
Potpisao sam. Smrtnu presudu koju sam sam sebi odredio.
“Imate još otprilike sat i po do dva da sredite ako još nešto imate nedovršeno, da se oprostite od koga želite... Izađite za to vrijeme vani, a mi ćemo vas prozvati kad dođe vrijeme...”
Olako i valjda misleći daj da se jednom zauvijek riješim tog bola, ušao sam u tu prijemnu sobu za eutanaziste (valjda ova imenica paše uz osobu i radnju koja treba da se desi) ah, da, rekla mi je onako u umirujućem tonu da će se sve obaviti gotovo bezbolno. Jedna injekcija i... adio, svijete i živote.
I onda sam izašao iz te prostorije, a najednom su se našli i ujedinili strah i želja za životom. Šta ja mogu još za taj sat i po do dva uraditi? Kome se javiti, s kim se oprostiti? A ne, ne. Mučio sam se još neko vrijeme, svjestan da minute prolaze, a minute su određivale granicu između života i smrti i... ipak sam odlučio da se prije prozivke još jednom oglasim kod gospođe što sjedi za prijemnim stolom.
Pogledala me upitnim pogledom. Birokratski hladno.
“Izvolite.”
“Znate šta, ja sam se predomislio. Odgodio bih ovu svoju odluku.”
“A vi ste?”, učinilo mi se da se pretvara da ne zna moje ime.
“Skrbinac.”
Potražila je onaj papir, moju smrtnu presudu i pružajući mi ga preko stola rekla prijekornim tonom:
“Znate, ovaj put ste došli kod nas i imali ste pravo na besplatnu eutanaziju o trošku države, drugi put kad budete dolazili, ponesite novac kojim ćete morati to platiti”.
“Hvala i doviđenja”, pozdravio sam sa olakšanjem.
Probudio sam se kasno, podne se bližilo.
A najzanimljivije: stomak prestao da me boli.
Ispade, strašan san kao tableta i terapija.
Bože, čuda li čudnog!
