Odlazak građanina Schmidta

Sa sigurne transatlantske udaljenosti od približno 1.500 km, čekajući u New Yorku obraćanje posvećeno Bosni i Hercegovini pred Vijećem sigurnosti - radi se o 69. izvještaju visokog predstavnika pred tim tijelom - visoki predstavnik Christian Schmidt obznanio je javnosti kako se povlači s delikatne funkcije nakon nepunih pet godina mandata. Iako je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine proveo skoro pola dekade - ne radi se stoga o slučajnom političkom prolazniku - pa bi zato bilo pristojna gesta uvažavanje zemlje prijema da je ostavku podnio upravo iz Sarajeva, šaljući time i nešto osobniju poruku svim građanima, no ipak je Schmidt odabrao New York, što je dijelom i razumljivo, budući da je njegov mandat ipak započeo na visokim diplomatskim pozornicama, a sada upravo tamo i završava.

Njegov mandat je započeo s kontroverzama između zapadnih zemalja (Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i drugih članica Europske unije) s jedne strane, te Kine i Rusije s druge, vezanim za samo imenovanje: oko pitanja da li je dovoljno da ga imenuje Upravni odbor Vijeća za provedbu mira ili je pak potrebna formalna potvrda Vijeća sigurnosti UN-a, lomila su se međunarodna koplja koja su učinila da je njegov mandat već od samog početka opterećen različitim interpretacijama. Ova međunarodna disputa manje se promatrala kao pravno pitanje, a više kao dio šire geopolitičke borbe za utjecaj u Bosni i Hercegovini. Budući da je samo bosanskohercegovačko društvo hipersenzibilno na vanjske podražaje, za očekivati je bilo da se ova međunarodna disputa prelije u domaći kontekst i zadobije tipične lokalne konture. Većina političkih aktera iz Republike Srpske na fonu Rusije već je od starta odbacila Schmidtov legitimitet, a široj javnosti su to komunicirali na brojne načine, često vulgarnog karaktera. Etiketirali su ga kao uzurpatora, kolonijalnog upravitelja, običnog građanina - sama sintagma “građanin Schmidt” bila je čak donekle i simpatična - te su difamirajući ga osobno, ciljano, intencionalno i organizirano podrivali njegovu funkciju. Stranke iz drugog nacionalnog spektra, s bošnjačkom i hrvatskom nacionalnom odrednicom, zahtijevale su bilo direktniji intervencionizam i sankcioniranje, bilo rješavanje pitanja Izbornog zakona, tema koje u političkoj agendi tih stranaka kandidiraju kao najvažnije.

Iako je sama funkcija visokog predstavnika sigurno, pojedinačno gledano, najvažnija funkcija u državi - referiramo se na direktne ovlasti u nametanju zakona, mijenjanju propisa, te suspendiranju odluka koje ugrožavaju funkcioniranje države - sve s ciljem zaštite institucija i političke stabilnosti države, suštinski se radi o jednoj posve samotnjačkoj funkciji. Domaćim akterima visoki predstavnik u principu odgovara samo kada se njegove odluke u bitnome podudaraju s njihovim političkim agendama, a međunarodna zajednica, anarhična i bez jednog centralnog autoriteta, visokog predstavnika doživljava manje kao neovisnu instituciju, a više kao instrument konsenzusa velikih sila. Da li je sam Christian Schmidt osjećao tu “samoću prvih brojeva”, možda će biti tema za neke buduće političke memoare.

U svom zadnjem izlaganju koje je ukupno 69. izvještaj visokog predstavnika pred Vijećem sigurnosti otkako ta funkcija postoji, Schmidt je podnio tipičan revizorski izvještaj. Taksativno je nabrajao sve probleme ovog društva na gotovo računovodstveni način. U maniri press-clippinga, izvještaj je obilovao vječnim političkim temama poput secesije, trećeg entiteta, sukoba civilizacija, političkih blokada, začinjen frazeologijama o budućem razvoju države. Poprilično suhoparan i generalistički intoniran izvještaj, prikladan za neslavni kraj mandata, fokusirao se na izazove, ali ne i na rješenja, u kojima bi i svaki visoki predstavnik trebao sudjelovati. Iz izvještaja se ne da zaključiti da je aktualni visoki predstavnik odgovoran za bilo što u ovoj zemlji, iako velika politička moć uvijek nužno implicira i proporcionalnu odgovornost.

Ako mu već međunarodne zvijezde nisu bile naklonjene još od početka mandata pa do samog kraja - novinar Michael Martens u svom autorskom uratku tvrdi kako ostavka nije dobrovoljna, već pod vanjskim pritiskom, misleći na onaj američki, a to je istakao i Carl Bildt - nije blistao ni na domaćem planu, a sukob najvećeg intenziteta doživio je konfrontirajući se s Miloradom Dodikom kojemu je ad hominem prilagodio Kazneni zakon BiH, ali koji je, vrijeme je pokazalo, suštinski neprovodiv. Nakon što je konflikt inauguriran, visoki predstavnik Schmidt je nastavio inzistirati na međunarodnom poretku utemeljenom na pravu, koji se svugdje u svijetu urušavao, i poštovanju domaćih institucija, koje su oduvijek slovile za krhke, dok se Dodik vješto pozicionirao i iz tog duela izašao kao relativni pobjednik, gotovo posve amnestiran, bez rukovodeće političke funkcije i sa iskeširanom zatvorskom kaznom, ali s osnaženom političkom moći. U međuvremenu Dodikov udar na samu funkcionalnost države u kolektivnoj svijesti javnosti se percipirao kao obris budućeg sukoba, koji je posve negativno djelovao na društvenu klimu. Epilog sukoba dva arhineprijatelja - javnost ih je tako doživljavala - svima nam je poznat, a nakon što se red vratio u društvo - bosanskohercegovačko društvo se unatoč sumnjama pokazalo izrazito otporno ili rezilijentno na konfliktne unutrašnje dinamike - a na međunarodnom planu uspostavile nove logike, bilo je jasno kako se mandat visokog predstavnika Schmidta približio kraju.

Ovaj relativno neslavni kraj jednog mandata u određenoj mjeri opterećuje i budućeg nasljednika na Schmidtovu tronu, čiji će imperativ biti koncilijantno i funkcionalno povezati različite političke logike prisutne u Bosni i Hercegovini, povećati političku koheziju i operativnost, a građanima dati poneki znak tangibilne nade u normalne društvene odnose, koji, s izuzetkom politike, većinom dominiraju.